Neuro svijet
SUOČAVANJE SA ŠKOLSKIM NEUSPJEHOM
Sigurno ste svi barem jednom u svom školovanju imali prilike ostvariti neki neuspjeh, dobiti „kulju“ te iz tog razloga nije čudno što Halstead i suradnici (1993) navode da je škola najčešći stresni kontekst adolescenata. Treba napomenuti kako ne doživljava svatko određenu situaciju ili problem stresnim već to uvelike ovisi o interpretaciji pojedinca. Kada govorimo o spolu, općenito je društveno, vrlo stereotipno prihvaćeno, a i neka istraživanja to potvrđuju, kako djevojčice koje se suočavaju s problemima više koriste emocije i socijalnu podršku, dok dječaci koriste distanciranje i eksternalizirajuće suočavanje. No u obzir osim spola treba uzeti i dob i vrstu stresora te rezultate ne možemo generalizirati, ali ono što je sigurno je činjenica da suočavanje bitno utječe na djetetov kognitivni i socijalni razvoj.
Budući da je istraživanja koja govore o ovakvom problemu, a usmjereni su na osobe, vrlo malo, osnovni cilj ovog istraživanja bio je provjeriti mogućnost klasificiranja ispitanika u grupe s obzirom na dominantnu strategiju ili dominantnu kombinaciju strategija suočavanja s akademskim stresom te provjeriti postoje li razlike u odnosu na spol i dob među ispitanicima koji su se izdvojili u različite grupe prema dominantnom obrascu suočavanja s akademskim stresom. U istraživanju je sudjelovalo 586 učenika petog, šestog, sedmog i osmog razreda osnovne škole koji su na skali Likertovog tipa bilježili vrstu suočavanja s dobivanjem loše ocjene. Skala je imala mogućnosti: udaljavanja od problema (ignoriranje, distrakcija i izbjegavanje, humor, mašta, kontrola emocija, odustajanje), usmjerenosti na izvor i rješavanje problema (samookrivljavanje, rješavanje problema, zanemarivanje drugih aktivnosti, molitva), socijalne podrške (socijalna podrška prijatelja, izražavanje emocija, socijalna podrška roditelja, socijalna podrška brata/sestre) i emocionalne reaktivnosti. Nakon klaster analize učenici su raspoređeni u šest grupa gdje prve dvije imaju vrlo visoke rezultate (njih 75 kada se nađe u situaciji akademskog stresa, vrlo često i nediskriminativno koriste sve strategije suočavanja) i one vrlo niske (njih 77 kada se nađe u situaciji akademskog stresa, u vrlo maloj mjeri koriste bilo koju strategiju suočavanja) rezultate na svim skalama suočavanja, a ostale grupe činili su učenici usmjereni isključivo na rješavanje problema za dobivanje loše ocjene (njih 87), učenici usmjereni na rješavanje problema i socijalnu podršku (njih 60), učenici usmjereni na umanjivanje problema (njih 63) i učenici koji u stresnoj situaciji pokazuju iznimnu emocionalnu reaktivnost (njih 74). Kada govorimo o spolu, rezultati pokazuju kako su djevojčice više usmjerene na rješavanje problema i socijalnu podršku, dok su dječaci više umjereni na emocionalnu reaktivnost pri suočavanju ili grupi s niskim rezultatima na svim strategijama suočavanja. Stariji učenici (neovisno o spolu) više su usmjereni na umanjivanje problema, dok mlađi nediskriminativno koriste sve strategije ili su isključivo usmjereni na rješavanje problema.
Kako ste se vi nosili ili se nosite sa neuspjehom u obrazovanju? Primjećujete li neke od spomenutih vrsta kod sebe ili kod svoje djece (razlike u spolu)? Moram priznati da sam sebe prepoznala u nekoliko vrsta suočavanja i to onih koji odgovaraju djevojkama, a i prisjetila se mnogih situacija u kojima su ostali koristili navedene vrste, a da nisam ni znala da one spadaju u mogućnosti suočavanja sa neuspjehom. Iz srednjoškolskih dana najviše pamtim profesoricu matematike koja bi nam se uvijek nasmijala kada bi se svi počeli križat prije ispita, iako tada još nismo doživjeli neuspjeh (predosjećaj), ali me skala u kojoj se spominje molitva asocirala na to
Lončarić, D. (2007). Identifikacija obrazaca suočavanja sa školskim neuspjehom. Suvremena psihologija, 10 (1), 55-76.
Preuzeto 29.01.2017. sa https://bib.irb.hr/datoteka/323975.Obrasci_suocavanja.pdf 30.01.2017. u 19:03 | 8 Komentara | Print | # | ^
Poticanje čitanja i pisanja u godini pred polazak u školu
Dok se slušanje i govorenje razvijaju spontano, za čitanje i pisanje je potrebna sustavna podrška, odnosno potrebne su predvještine rane pismenosti koje podrazumijevaju sve ono što djeca znaju o čitanju i pisanju prije polaska u školu (govorni jezik, osnovne gramatičke koncepte i vještinu pripovijedanja, fonološka svjesnost, predvještine pisanja i sl.). U odgojnim skupinama moguće je uočiti djecu s teškoćama razvoja početnog opismenjavanja, a neki od znakova su kašnjenje govorno-jezičnog razvoja, siromašan rječnik, dugotrajniji poremećaj izgovora glasova, šture rečenice, nemogućnost logičnog prepričavanja događaja ili priče, nedostatak interesa za igru slikovnicama i drugi. Važno je pravovremeno ih prepoznati.
Nakon što su isto uočili i prepoznali odgajatelji dječjeg vrtića Leptir, uz suglasnost Ministarstva znanosti i obrazovanja uveli su program poticanja predvještina čitanja i pisanja „Od jezika do pismenosti“. U program su bila uključena ona djeca kod koje je uočena određena teškoća u razvoju jezične kompetencije i predvještina čitanja i pisanja. U vođenju programa je osim odgajatelja sudjelovao i logoped. Budući da je za svladavanje spomenutog potrebno imati i intelektualne funkcije (pažnja, koncentracija i pamćenje), prije početka svakog susreta učenje se započinjalo kretanjem jer se njime postiže bolja integracija moždanih hemisfera što omogućuje lakše učenje, bolju slušnu pažnju i koncentraciju. Koristile su se slikovnice, slikopriče, dramatizacije priča, izrada vlastitih slikovnica i mnogo drugih ideja koje možete pronaći u niže navedenom članku i koristiti i u radu sa svojom djecom.
Kontrolnim ispitivanjem je ustanovljeno kako su sva djeca nakon završetka programa pokazala bolje rezultate u svim područjima na kojima se djelovalo te je istaknuta nužnost pojačanog rada s djecom kod kojih se uoče teškoće.
Viđenim u praksi imala sam prilike primijetiti kako roditelje često uhvati panika u godini prije polaska djeteta u školu pa se žurno nabavljaju radni listovi, djecu se i protiv njihove volje tjera da ih rješavaju, roditelji su zabrinuti što im djeca ne znaju slova i slično. S druge strane, sve je više teškoća u govoru djece na što svakako treba skrenuti pažnju i raditi na tome.
Mesec, I., Grgac, B., Šagadin, T., kelčec, M., Mahović, M. (2015). Poticanje čitanja i pisanja u godini pred polazak u školu. Dijete, vrtić, obitelj, 79/2015., str. 32-34. Preuzeto 28.01.2017. sa http://hrcak.srce.hr/172751 30.01.2017. u 18:39 | 5 Komentara | Print | # | ^
