deponij rariteta

subota, 25.06.2005.

justine iliti nedaće kreposti

Sinoć sam u snu bila na moru.. Onaj tip obale gdje prehodaš pola kilometra, a voda ti nije ni do struka.. Hodam kroz vodu u potrazi za dubinom. Da bih zaronila.. I zaronim u snu.. Dugo sam pod vodom.. Ronim tik uz dno; pijesak i nekakve male pitome alge.. Na dnu ima puno svjetla.. I ronim tako jako dugo.. Kao da imam škrge.. Čini mi se da sam čak u tom snu upijala molekule kisika iz vode. U onom trenu kada sam pomislila da sam predugo dolje, i da ne znam koliko sam duboko i da ne znam koliko će mi trebati da izronim, počeo je sa mnom plivati strah.. Morala sam gore.. Još uvijek mirna, izranjala sam.. Trajalo je predugo.. Imala sam u plućima sve manje kisika, a sve više tjeskobe.. Nije mi bilo jasno kada će doći kraj - kada ću ugledati nebo iznad sebe.. Tijelom sam učinila smiješan potez; kao da se odbijam od strunjaču kako bih dospjela na površinu.. Nakon dvije sekunde, izronila sam napokon.. A kada sam se okrenula da vidim gdje sam stigla, koliko sam veliku razdaljinu preronila, shvatila sam da sam odmakla tek nekoliko metara od onog mjesta gdje sam na početku zaronila.. I nije mi bilo jasno kako sam se toliko umorila..
U zadnje vrijeme stalno me prate čudne ideje i misli. Imam gadnu potrebu posjedavati arsenal bezopasnog oružja.. Pištolje za kratkotrajno ili dogotrajno paraliziranje - ovisno o potrebi.. Zatim pucaljke za uspavljivanje.. Hrpu nabildanih specijalaca oko sebe radi uspješne opsade različitih klubova ovog grada i svih okupljališta mediokriteta.. Nemam potrebu nikoga ozlijediti iako iskreno vjerujem da se ionako skromne količine svježeg zraka troše na neke uzaludno.. Nemam potrebu nikoga eliminirati zauvijek; to je sasvim suprotno mojim filantropskim shvaćanjima, i mojim shvaćanjima moje malenkosti koja nema nikakve prerogative veće od bilo koga drugog na ovom svijetu.. Ne želim biti nikakav arbitar ; samo bih malo pomakla u stranu besmislenost.. Ne bih također voljela završiti naposlijetku, ako me ulove na promatranjima u nekoj psiho ustanovi.. Htjela bih samo ponekad eliminarati na kratko sve one malene koji hodaju kao veliki teškim korakom i uporno gaze po mojim osjetljivim shvaćanjima simpatije za dostojanstvo ljudskog bića.. Onako, u prepunom tramvaju, nekom pijanom kretenu koji se dere i prvovocira svojim trigloditiskim mahanjem ruku i onim dolje ispod šlica, jednostavno uperit pucaljku u čelo da se u sekundi preobrazi u nešto nalik čovjeku i tako prestane sramotiti muški rod.. Ili neku smiješno djevojku u najnovijoj kreaciji L. Boban, koja ima upornu potrebu umjetno nafriziranim mačkastim glasom pričati o tome kako se cura s druge strane šanke užasno obukla, i kako njen dečko ima veliki BMW , ali mali k...., brzim potezom neke moderne praćke uspavati do sutra.. Čisto da bar večeras prestane uzgajati predrasude o ženskom rodu kao simetričnom sklopu, dupeta dugih nogu i trepavica, bez poante i mozga u glavi..
Nemam pojma koji mi je... PMS je glupa stvar.. Pomiješana s vrućinama i hrpom skripti koje čekaju da ih obradim.. Mogla bih sve ostaviti da čeka do sutra.. Večeras bih mogla ono najbolje od sebe, sirovo, neprerađeno normama, dati u jedne ruke.. Da sirovini daju oblik i funkciju..

- 17:33 - Komentari (7) - Isprintaj - #

nedjelja, 12.06.2005.

đelem, đelem..

Hajde, bit ću kratka.. Bez metafora i epiteta.. Čekaju me velike pripreme za malene događaje. Nemam vremena za traženje prave riječi.. Neki drugi put napisat ću ti nešto sasvim posebno i vrijedno.. Ovo shvati kao telegram, dobačeni komentar u prolazu. Shvati ovo kako hoćeš..
Stalo mi je do njega. Zove se Ž. Kao želja. Znaš ga; sreo si ga jednog petka kada si došao tamo gdje inače ne dolaziš.. Da me vidiš. Da kažeš da sam bitna.. Međutim, nisi ništa rekao.. Samo si sjedio sa mnom u pet ujutro na jednoj klupici i disali smo skupa.. Sjećaš li se tog petka? Ma sjećaš se..
Vidjela sam da si vidio tada kako me gleda.. Vidiš, nije sve ostalo samo na pogledima.. Ti si u jednom trenu, bez pozdrava, izašao iz tramvaja u kojem smo se svi vozili.. Budući da nije bilo mjesta, Ž. i ja smo podijelili stolicu.. Bila je to ugodna vožnja.. Bez naglih kočenja i prevelike buke. Poslije, kada je i Ž. izašao na svojoj stanici, ja sam bila savim mirna.. Puno mirnija nego kada si ti izašao..Znala sam da će se vratiti. Da me vidi.. Da kaže da sam bitna.. Ni u jednom trenu nisam pomislila kako sam uzalud kupila kartu u dva smjera..
Zašto se javljaš? Zašto pišeš i pitaš me nešto što ti je najmanje bitno? Kako sam? Dajem li ispite? Pitaj me jasno ono što želiš znati. Ne čuči ispod stereotipnih izjava. Pitaj me što mi on znači? Pitaj me koliko mi je stalo do njega. Da li mi godi njegova blizina? Oduzima li me njegov poljubac svakodnevnim mislima? Pitaj me da li mi njegovo tijelo pruža veći užitak?
Jesam li jednako mazna pod njegovim prstima? Ili sam više? Ili manje? Predajem li mu se potpuno? I mislim li na tebe dok s njim važem uzdahe na vazi zadovoljstva?
----------------------------
- I jesi li sretna M.? – pitaš...
- Sretna sam.-kažem.
- Koliko? – pitaš.
- Dovoljno - kažem.
- Lažeš - govoriš mirno- tebi nikada ''dovoljno '' nije bilo dovoljno..
- Istina - kažem..- mene je uvijek zadovoljavala mizerno mala količina tvojih nježnosti..
-------------------------
Sada, kada te promatram s odmakom, iz tuđeg krila, shvaćam da jednostavno nisi znao bolje..

- 17:33 - Komentari (22) - Isprintaj - #

nedjelja, 05.06.2005.

Vukovi umiru sami...

Majka je sinoć sanjala sove.. Kaže da su bile dvije; savile su gnijezdo ispod prozora njene bivše kuće; stara i mlada sova.. Poslije, s otiskom straha i zebnje u glasu, kao da je jedva čekala da nekome kaže, rekla je kako nije dobro sanjati sove. Sove znače smrt.. Kristalići jeze plove u legijama kroz moje žile.. Precrvene, prevruće..
Svakodnevica mi je uzburkana strašću.. Plovim nesigurno na toj jedrilici. Oduvijek sam se zapravo bojala dubina, iako sam ujedno željela zaiviriti u njih.. Uostalo , ja se svega bojim..
Pa i ove ciklone koja gmiže sporo neurednim prostorima.. Donosi nemir..
Zove se Ž.. Kao želja.. Koja mi je odavno trebala biti ispunjena, ali nije.. Učinio je sinoć, a i danima prije, da se prisjetim što znači biti na tronu.. Tamo mi je ponekad i mjesto s obzirom na beneficije koje dajem.. Posjeo me na pijedestal i nježnosti i strasti.. Ne bojim se padanja.. Dugo ga znam i znam da će me spustiti polako.. Ako me bude trebalo spustiti.. To je njegov način.. Način lisice i lava.. Jer čovjek čovjeku nije vuk.. Radi se o drugim životinjama..
Voljela bih skriti se u njegov brlog.. Dok ne ojačam.. Dok ne otvorim oči..

- 01:14 - Komentari (12) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	lipanj, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30