Vukovi umiru sami...
Majka je sinoć sanjala sove.. Kaže da su bile dvije; savile su gnijezdo ispod prozora njene bivše kuće; stara i mlada sova.. Poslije, s otiskom straha i zebnje u glasu, kao da je jedva čekala da nekome kaže, rekla je kako nije dobro sanjati sove. Sove znače smrt.. Kristalići jeze plove u legijama kroz moje žile.. Precrvene, prevruće..
Svakodnevica mi je uzburkana strašću.. Plovim nesigurno na toj jedrilici. Oduvijek sam se zapravo bojala dubina, iako sam ujedno željela zaiviriti u njih.. Uostalo , ja se svega bojim..
Pa i ove ciklone koja gmiže sporo neurednim prostorima.. Donosi nemir..
Zove se Ž.. Kao želja.. Koja mi je odavno trebala biti ispunjena, ali nije.. Učinio je sinoć, a i danima prije, da se prisjetim što znači biti na tronu.. Tamo mi je ponekad i mjesto s obzirom na beneficije koje dajem.. Posjeo me na pijedestal i nježnosti i strasti.. Ne bojim se padanja.. Dugo ga znam i znam da će me spustiti polako.. Ako me bude trebalo spustiti.. To je njegov način.. Način lisice i lava.. Jer čovjek čovjeku nije vuk.. Radi se o drugim životinjama..
Voljela bih skriti se u njegov brlog.. Dok ne ojačam.. Dok ne otvorim oči..
|