Nepoznati Zagreb

Ljudi, danas ću vas malo zabaviti jednom temom koja se dosad kroz moje postove provlačila tek rubno, a meni u stvari predstavlja puno više od usputne zabave ... a radi se o planinarenju. Naime, prije točno 25 godina i još koji dan, 10.10.1987. sam upisao svoj prvi izlet u tada novonabavljeni planinarski dnevnik!

Planinario sam ja i prije toga, no tek tu i tamo, rijetko, i najčešće u nečijoj tuđoj organizaciji ... no, tada, 1987., sam odlučio krenuti za svojim nosom, tamo kamo se meni sviđa i kud je meni zanimljivo. U tih 25 godina, od 1987. pa do danas, ispunio sam pune 4 bilježnice sa svojim zapisima o izletima, planinarskim žigovima i potpisima onih koji su sa mnom išli na izlete - jedna stranica za jedan izlet. I, do sada ih je bilo već čitavih 531! A od toga je najmanje 500 bilo u mojoj vlastitoj organizaciji, ponekad sam išao i sam, no najčešće u krugu obitelji, krugu prijatelja, nekad i u međunarodnom društvu ...

No, da vas ne davim više s time, za mene osobno je ovo velik jubilej i proslavit ću ga sa prijateljima iz planina, a za vas ću napraviti mali prigodni osvrt na vezu između dragog nam Zagreb-grada i planinarskih markacija odnosno puteva koji vode u jedinu nam zagrebačku planinu, Medvednicu.

Za razliku od recimo Slovenije, Austrije, Češke ... gdje su planinari mnogobrojni, gdje je planinarstvo "in" i gdje je to priznati stil života, dapače vrlo cijenjeni, kod nas je drukčije. Planinari nisu u ilegali, nipošto, no posve sigurno nisu nikad bili u žiži javnog interesa, osim kad se radi o nekoj od ekspedicija u daleke krajeve ili pak pothvatima Gorske službe spašavanja. I, shodno tome, i grad Zagreb živi u tom tonu, nema ništa protiv planinara, no isto tako im gotovo nimalo ni ne pomaže u recimo propagandi planinarstva ili informiranju turista o Medvednici. Ako dođete u TIC na Jelačić placu onda ćete o planinarskim stazama u i oko grada moći čuti tek rudimentarne činjenice, a planinarsku kartu Medvednice, koliko znam, nije moguće kupiti kod njih, a u većini drugih knjižara je već odavno rasprodana. Ukoliko želite krenuti na Medvednicu svak će vas uputiti na tramvaj broj 15, Dolje i Tunel, no tek rijetki će vam znati reći koju i o nekim drugim lijepim pristupima na Medvednicu, a o nekakvim javnim informacijama u gradu možete tek sanjati.

Za razliku od nas, većina mjesta u Sloveniji (Ljubljana ne, no većina ostalih) i Austriji (Beč i Graz ih nemaju, ali ima većina ostalih) na nekom od centralnih mjesta, najčešće na željezničkoj stanici, ima putokaze koji ukazuju na glavne planinarske staze u okolici grada, a često se nađe i poneki informativni pano (kod nas takvo što ima jedino Skrad, ako se ne varam). U Zagrebu ne postoji takvo mjesto iako ja smatram da bi bilo dobro da postoji - o mjestu bi se dalo razgovarati, no možda bi neka lokacija tipa ulaza u Maksimir i/ili početak Dubravkina puta (gdje i počinje jedna od markacija) bila sasvim OK.

U Češkoj je pak mreža markiranih puteva vrlo gusta i nije ograničena samo na planine, oni su označeni i na svojim dionicama kroz gradove, a centralno mjesto sa svim relevantnim podacima i putokazima je najčešće neki od središnjih gradskih parkova - pogledajte malo niže na fotkama primjere Piseka, grada u južnoj Češkoj, gdje se putokazi nalaze u gradskom parku, ili pak Znojma, gradića u zapadnoj Moravskoj, gdje su putokazi kod tvrđave, na rubu parka ispod gradskih zidina.

Ako niste znali, planinarske markacije ne podliježu nekom svjetskom standardu, već svaka zemlja ima neka svoja pravila koja su obično formirana još davno. Kod nas je u upotrebi tzv. Knafeljčeva markacija (nazvana po Alpjzu Knafelcu (1859.-1937.), slovenskom planinaru i propagatoru planinarstva koji ju je prvi počeo sustavno upotrebljavati), crveni krug ispunjen bijelom bojom, odnosno dvije crvene linije između kojih je bijela linija. Takve markacije su u upotrebi i u susjednim nam bivšim jugoslavenskim republikama - Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, dijelom i Srbiji, te Makedoniji, a može ih se naći i u gorama istočne Italije.



Planinarska markacija u Dotrščini. Snimio: Vanja


Početak markirane staze broj 59 za Hunjku na ulazu u Dotrščinu. Snimio: Vanja


Početak planinarske staze broj 12 kod Dubravkina puta. Snimio: vanja


Za razliku od nas, u susjednim srednjoevropskim zemljama, Austriji, Mađarskoj, Češkoj i Slovačkoj, a i u Njemačkoj, u upotrebi su višebojne markacije koje se upotrebljavaju po pravilu "jedna boja = jedna staza" (kod nas se staze označuju obrojčavanjem, označavanjem brojkama). Pogledajte ovih nekoliko primjera za ilustraciju!



Putokazne table u Austriji (Niederoesterreich), nova, žuta, i starija, bijela. Snimio: Vanja


Niz pješačkih putokaza u glavnom gradskom parku u Piseku (Češka). Snimio: Vanja


Niz pješačkih putokaza u centru Znojma (Češka). Snimio: Vanja


Oznake za pješačke puteve u Znojmu. Snimio: Vanja


Markacija u Znojmu. Snimio: Vanja


Markacijski "semafor" u Znojmu. Snimio: Vanja


Putokazna tabla za Stepinčev put koji je markiran neplaninarskim markacijama (u obliku križa, kao na putokaznoj ploči), no, na žalost, putokazne table su ne baš primjerenog izgleda za njihovu namjenu - po izgledu i veličini bi bile prikladnije za autoput.
Tuškanac. Snimio: Vanja


A sad je red za jednu zanimljivu temu - znate li koliko ima markiranih gradskih prilaza Medvednici?

Ne?

Ajmo ih pobrojati, od zapada prema istoku!

- Podsused (od Podsusedskog trga, posljednja stanica ZET-ove linije 122/123): planinarskom stazom broj 1 (označenom još i slovom "M" kao kraticom Planinarskog puta Medvednicom) preko starog grada Susedgrada do Kamenih svatova (3h)
Prvi dio staze, preko ruševina starog grada Susedgrada pa sve do platoa vrha Meglenjaka, je lijep, no nakon toga ... zaboravite na tu stazu ako pada kiša ili je padala 5-10 dana prije vašeg dolaska jer blato na njoj zna biti nevjerojatno!

- Bizek (od posljednje autobusne stanice linije 131): planinarskom stazom broj 2 preko kamenoloma Bizek za Kamene svatove (2h 30min, od kamenoloma stazom broj 1) odnosno planinarski dom na Glavici (1h)
Za put prema Kamenim svatovima vrijedi sve već rečeno za prijašnji put - ne kretati u slučaju blata. Staza prema Glavici je lijepa i lagana, pravo šetalište, i vrlo preporučljiva, pogotovo za zimske dane, jer je izložena suncu i zaštićena od sjevernog vjetra.

- Gornji Stenjevec (od posljednje autobusne stanice linije 124): Planinarskom stazom broj 3 preko špilje Veternice za planinarski dom na Glavici (1h). Postoji i pristup planinarskom stazom broj 8 od pretposljednje stanice također prema Glavici (1h 30min)!
Staza za Veternicu je poslije kiše također katastrofalno blatna, no ova druga, grebenom brijega, je bolja i ljepša, ali preko ljeta zna biti zarasla kupinama i koprivama u gornjem dijelu.

- Gornje Vrapče (od pretposljednje autobusne stanice linije 125): Planinarskom stazom broj 5 preko izvora Družinec ka planinarskom domu na Glavici (1h). Od istog mjesta se može i stazom broj 4 prema planinarskom domu "Risnjak" uz slap Sopot (3h) odnosno stazom broj 54 preko Šokota (2h 30 min) ili stazom broj 10 preko Zavurta (2h 50min).
Ove vrapčanske pristupe ne poznajem tako dobro, no izvor Družinec i pripadajući mu slapić su zanimljiva i nedovoljno poznata mjesta Medvednice - pogledajte OVDJE moj post iz 2009. godine!!

- Mikulići (od posljednje autobusne stanice linije 127): planinarskom stazom broj 9 za planinarski dom "Risnjak" (2h)
Klasični i najkraći pristup domu na Risnjaku - u donjem dijelu se može naći i pokoji kesten, a u okolici ima i nekoliko zanimljivih pokrajnjih stazica koje uglavnom poznaju samo "lokalci". Preporučljivo, pogotovo za kratke dane!

- Lukšići (od posljednje autobusne stanice linije 128): planinarskom stazom broj 50 za planinarske domove "Risnjak" i "Grafičar" (2h)
Meni je ovo jedan od najdražih pristupa središnjem dijelu Medvednice - lijepa grebenska staza, uglavnom mirna, rijetko se na njoj sretne planinar. Ušće potoka nedugo nakon početka staze u Lukšićima je lijepo utočište od ljetne vrućine!

- Dubravkin put/Šestine: Preko Šestina i Kraljičinog zdenca stazom broj 11 za planinarski dom "Grafičar" (od Šestina se odvaja još jedna varijanta preko Medvedgrada za sam vrh Sljeme, staza broj 11) (2h 30min), dok je poznata staza do Kraljičinog zdenca označena brojem 13. Do Šestina je moguće doći autobusnom linijom broj 102.
O stazi do Kraljičinog zdenca valjda već svi sve znaju, no istočnija varijanta, "Put prvog pohoda HPD-a", je još ljepša, samotnija i posjeduje određeni "visokoplaninski" duh kojeg je teško naći u drugim dijelovima Medvednice.

- Gračani/Dolje: od pretposljednje i posljednje tramvajske stanice linije 15 se odvaja nekoliko staza prema Sljemenu te planinarskim domovima "Runolist", "Puntijarka" i skloništu na Hunjki, dužina hoda je za sve njih oko 2h ("Liječnička staza" preko Brestovca za Sljeme, broj 55, zatim spojna staza ka Leustekovom putu pored srednjeg stupa stare žičare, pa Leustekov put ka vrhu Sljemena, staza broj 14 odnosno spojni put od Dolja i tunela, staza broj 17. Uz njih su tu još staze 18 i 19 za Puntijarku i Hunjku)
Klasične staze sa stotinama kombinacija, najviše ih koristim zimi - recimo za uspon na polnoćku na Sljemenu!

- od tramvajske stanice Ravnice (linije 4,7,11,12): Preko Dotrščine, Bačuna i Njivica za planinarski dom "Puntijarka" i "Hunjka" (u novije vrijeme se markacija na dijelu od Maksimirske ceste do Dotrščine više ne održava, tek od Dotrščine počinje prava staza, no markacije su još vidljive i u donjem dijelu, od Ravnica). Kroz Dotrščinu vas do Bačuna vodi staza broj 59, a dalje za Hunjku i Puntijarku do Njivica staza broj 20.
Za pristup toj stazi se može koristiti autobusna linija 233 Mihaljevac-Markuševec.
Sve su to lijepe i mirne staze, oko Bačuna se može naći i pokoji kesten!

- Markuševec (od posljednje autobusne stanice linija 233 odnosno 205): Planinarskom stazom broj 22 direktno za Hunjku, a do nje se može doći preko vrha Jelovca i stazom broj 71.
Sve su to zgodne staze, iako nešto duže od klasičnih pristupa. Jelovac je vrlo simpatično mjesto na kojem, usprkos imenu, ne rastu jele već hrastovi!

- Bidrovec/Vidovec (od posljednje autobusne stanice linije 205 u Bidrovcu odnosno linije 208 u Vidovcu): Planinarskom stazom broj 23 za Hunjku (2h) odnosno stazama broj 24 i 25 za Gorščicu (2h) te stazom broj 27 za Dom na Lipi (2h 30min) uz kapelicu Marije Snježne.
Greben iz Vidovca preko Pečovja za Gorščicu je jedan od najljepših kutaka Medvednice, a pogled sa stijena Pečovja jedan od najljepših na cijeloj planini! Staza za Lipu prolazi pak pored vrha Stražnjeca koji je isto (bio) lijepo mjesto - navodno je sad devastiran pretjeranom sječom, ali u to se nisam još sam uvjerio.

- Čučerje (od posljednje autobusne stanice linije 209): Planinarskom stazom broj 28 za Dom na Lipi preko Mačjeg kamena (postoji nekoliko varijanti, sve su oko 2h) odnosno stazom broj 29 uz kapelicu Marije Snježne (2h 30 min)
Pristupi preko Mačjeg kamena su mi uvijek bili sinonim za odlazak na Lipu - posebno mi je lijep prvi dio staze kad prolazi kroz voćnjake i livade, dok je onaj drugi, preko kamena, strm i uvijek jedva čekam da završi!

- Sesvete (od posljednje autobusne stanice linije 212): Planinarskom stazom broj 58 za Goranec i Dom na Lipi (4h 30 min)
Manje poznata dimenzija Medvednice i njenih obronaka! Preporučljivo!

- Vugrovec (od autobusne stanice linije 261 za Goranec): Planinarskom stazom broj 1 za Dom na Lipi
Lijepa staza kroz i uz vinograde i voćnjake sa lijepim detaljima koji podsjećaju na primorske planine, osobito oko vrha Krč - idealno za zimski posjet!

- Planina Gornja (od posljednje autobusne stanice linije 263): Planinarskom stazom broj 28 za Dom na Lipi (1h 30 min)
Ovdje već duuugo nisam prošao!

- Planina Donja (od posljednje autobusne stanice linije 262): Planinarskom stazom broj 31 za Dom na Lipi (1h)
Najkraći prilaz domu na Lipi - strmo i ne osobito zanimljivo, no zato vrlo brzo!

- Blaguša (od posljednje autobusne stanice linije 270): Planinarskom stazom broj 60 odnosno 61 za planinarski dom na Grohotu. (1h 30min)
Meni osobno manje interesantan pristup kroz šumu i bez nekih posebnih obilježja.

Pravih "gradskih" markacija nema puno, onih koja započinju baš iz samog urbanog dijela: Podsused, Dubravkin put, Maksimir, Sesvete ... i sve one započinju vrlo skromno, tek natpisom na stablu. Šteta, jer su baš ta mjesta dušu dala za više informacija - dobra primjer je ipak Podsused gdje je lokalna udruga u sklopu popularizacije svog kvarta stavila lijepu informativnu tablu na glavnom kvartovskom trgu gdje se spominje i planinarska staza prema Susedgradu i dalje.

Iako je u zadnje vrijeme tendencija da se planinarskim markacijama označuju samo planinarski putevi (dakle, ne i oni koji vode nizinama i prema neplaninarskim ciljevima) smatram da bi jedna dobra ideja za popularizaciju planinarstva, ali i popularizaciju kretanja i upoznavanja nepoznatih dijelova našeg grada (a znate da mi je ta tema uvijek interesantna ) bila označavanje turističke obilaznice našeg grada. Pri tome mislim na stazu koja bi npr. radila krug oko grada povezujući zanimljivosti koje se nalaze u rubnim predjelima, a koje su povezane pješačkim stazama izvan prometnica. Kao ideja to bi moglo izgledati ovako:
Druga varijanta bi bila recimo put kojim bi se od jelačić placa ili npr. Save stizalo do Sljemena, dijelom koristeći postojeće označene planinarske staze, a kroz grad koristeći zanimljive prilaze manje prometnim ulicama odnosno prolazima (uzor bi bile češke markacije).

Evo primjera za krug oko grada: Od Podsuseda stazom prema Kamenim svatovima, dalje na Glavicu, pa za domove "Risnjak", "Grafičar", vrh Sljemena kao najviši vrh zagrebačkog teritorija, "Puntijarka", "Hunjka", lugarnica na Gorščici, dom na Lipi, Vugrovec, Sesvete, stazama prema savskom nasipu, zatim nasipom uzvodno uz Žitnjak, Trnje, Jarun, Prečko sve do Podsuseda. Znam, nisam tu istaknuo ništa neviđeno ...no, kad bi se uz to štampao nekakav vodič i karta, postavile zanimljive informativne table i sve to upakiralo u zanimljiv "celofan" ponude, mislim da bi to bilo interesantno i zapaženo.

Što vi mislite?

Oznake: Medvednica planinarstvo markacije