Nepoznati Zagreb

Tvornički dimnjak DTR-a, krajem 2010. godine (lijevo) i početkom 2011. (desno). Snimio: Vanja

Stručnjaci kažu kako razvijena društva ostvaruju najveći dio prihoda kroz ostvarivanje usluga, a puno manji od proizvodnje, koja je pak tipična za manje razvijena društva. Dakle, zatvaranje tvornica, a otvaranje trgovina i svih drugih uslužnih djelatnosti bi prema tome bio prirodan slijed događaja u razvijanju našeg (hrvatskog, zagrebačkog) društva. No, svi mi znamo da se sve što se potroši u trgovini ipak negdje mora zaraditi i da bez proizvodnje (ipak) nema masovne zaposlenosti i napretka.

Svi vi poznajete simpatičnog dimnjačarčića sa lojtrama na ramenu koji je krasio mnoge muške košulje kao amblem "Domaće tvornice rublja" iliti DTR-a osnovane 1914. godina. A dimnjačar je dugo vremena uskakao na svoje košulje u Donjoj Dubravi, nedaleko ZET-ove remize ... no, tome više nije tako, dimnjačar je morao potražiti drugo utočište, izvan grada, u Brckovljanima, novim tvorničkim prostorima firme DTR. A umjesto bijelih košulja sa znakom dimnjačara na istom će prostoru dominirati ekipa medicinskog osoblja u bijelim kutama poliklinike "Medikol" koja stiže iz Čakovca.



DTR-ova trgovina u Ilici. Snimio: Vanja


Rušenje tvorničke hale DTR-a krajem 2010. godine. Snimio: Vanja


Pregradnja upravne zgrade DTR-a za potrebe klinike "Medikol", kraj 2010. godine. Snimio: Vanja

E sad, da li je tu samo u pitanju bijeg industrije u dalja pregrađa tako tipičan za sve gradove (sa urbanističkog gledišta je to, rekao bih, pozitivan proces, no sigurno nije pozitivan za radnike koji rade u industriji i moraju se suočiti sa dugim putovanjima na posao i sa posla) ili su tu i nekakve druge igre u pitanju (kao što su tvrdili radnici DTR-a tokom svojih prosvjeda, vidi OVDJE, a OVDJE vidi rezultate DTR-a za godinu 2010.), tu zaista ne mogu presuditi ... ali, činjenica je da se na dubravskom dimnjaku već neko vrijeme koči novi simbol - a dimnjačar se preselio na daleku periferiju.