Nepoznati Zagreb

Zakmardijeve stube. Snimio: Vanja

Bješe to prošli tjedan ... Nakon dana provedenog na poslu proveo sam popodne u gradu i predvečer, sa smirajem dana, dok sam još uvijek bio u gradu, osjetio sam potrebu da svratim na neko mirno mjesto i odmorim se od svih događanja tog dana. Nisam imao jasnu ideju koje bi to mjesto bilo pa sam pustio noge da me same nose ... i odnijele su me do klupica sa stražnje strane Muzeja grada Zagreba, na šetalištu koje gleda na Radićevu ulicu. Bio je već mrkli mrak i Radićeva ulica je bila vrlo mirna, tek tu i tamo je tišinu poremetio korak slučajnoga prolaznika ili usamljeni automobil. A i šetalište je samovalo, sve su klupe bile prazne. Legao sam na jednu od njih i slijedećih minuta sam „ispustio“ sve iz sebe što se tokom tog dugačkog i napornog dana naslagalo u meni. Ispraznio sam se.

A zatim je došlo vrijeme da se „napunim“. Upijao sam u sebe sve što sam osjećao, tijelom, sluhom, vidom, njuhom ... zvukove noći i prigušeni udaljeni žamor Tkalčićeve ulice, povjetarac i šuštanje mladih listića grmlja, miris parka, drvenu klupu ispod mojih leđa.

Proveo sam tako na toj klupi možda najljepših pola sata tog dana i čitavog tog tjedna. I zaključio da bi takvo što trebalo napraviti svakog dana ... priuštiti si bar 10 minuta mirnog opuštanja, Pražnjenja i Punjenja, prije spavanja – kao uvod u noćni odmor, ali i pripremu za još jedan dan bogat događanjima koji slijedi nakon njega, još jedan dan u kojem mogu, na svoje veliko veselje, ponovo biti Ja.