Words are unnecessary

subota , 09.11.2013.

Prazan pogled gleda u daljinu,
ovdje se začahurila duša moja
da bi se ogradila
od gladnih vukova...

Realnost

srijeda , 06.11.2013.

Što duže, sve više mi je žao što živim u svijetu gdje je ljubav tako mala, tako nebitna...
Sve mi se teže boriti sa licemjerjem i sebičnim ljudima.... i žao mi je radi tog. I sve češće doživljavam neke čudne navale tjeskobe i gorčine. Želim pobjeći od svih koji nisu kao ja, što duže, to više vidim, osjećam, sama sam...
Uvijek sam govorila da sam rađe sama nego u lošem društvu i tako je! No ponekad osjetim dubinu te samoće, ponekad mi je u slast. Ponekad sam samo osamljena od ljudi...

Pokušavam podići zidove svoje vjere. Bila mi je to slamka spasa i još uvijek je. Drži me, daje nadu, spokoj, mir... Odavno su se prestali crvi rojiti u meni. Slušam samo bubnjeve svoje unutrašnjosti, pokušavam ih gledati dušom kako kad uspijem... Znatiželja je velika i znam da što dalje idem bliže sam mjestu.

I nekako sve češće boravim u nekom "čudnom" stanju bez želja, iako sam uvijek svašta željela...
A sada, neka je za život, život neka mi je radost, a radost neka me ispunjava onime što volim...

I ne, nisam svetica, ponekad se osjećam kao pregaženi puž na cesti i kad bi svaki moj grijeh pretvorili u kilogram kruha, nahranili bi cijelu Afriku.
Ne zezam se..

Naš pravi dom postoji

subota , 02.11.2013.

Svi pričaju o smrti...
Kao što se mi na ovom svijetu veselimo nečijem rođenju, tako se na nebu vesele još jednoj duši.. I ne, ja se ne bojim smrti, zapravo veselim se već sad, jedva čekam da se vratim svome domu, da vidim sve svoje voljene! I zato pokušavam ovaj život na zemlji proživjet najbolje što mogu i znadem, jer ovaj život, to je dar! Bog nikad nije rekao da je život na zemlji lagan, svatko nosi svoj križ, ali je jedno predivno iskustvo. I koliko god loših strana i dana ima, toliko ima i dobrih. Svaka duša koja živi na ovom svijetu, snažna je, velika i svi ste vi posebni!

Pamtim divna iskustva, iskustva sa mojim voljenima sad kad više nisu tu. Ponekad se jave, ponekad upozore, ponekad dobim odgovor koji tražim, ponekad me tješe... Ponekad to budu anđeli, ponekad i sam Bog (njega sam vidjela kao veliku bijelu svijetlost koja mi govori).

U ovom postu neću vam prepričavat svoja iskustva, vjerujem da možda ne biste shvatili jer to je moje, vi svi sigurno imate svoje doživljaje za koje samo vi znate što oni znače i koliko vam znače. Ili nječete da je u pitanju "slučajnost"

I strašno mi je žao kad čujem ili čitam riječi onih koji pričaju da poslije ništa ne postoji, raspadam se iznutra ali šutim jer ne smijem se uplitati u tuđe živote. Kad bih mogla dala bih tim ljudima svoje doživljaje, da ih osjete kao ja i nebi nikad više sumnjali!
Zašto je to ponekad toliko teško shvatiti? Jel zaista lakše prihvatiti činjenicu da poslije smrti nema ničeg osim sjećanja živućeg?
Koja zabluda.....