Realnost

Što duže, sve više mi je žao što živim u svijetu gdje je ljubav tako mala, tako nebitna...
Sve mi se teže boriti sa licemjerjem i sebičnim ljudima.... i žao mi je radi tog. I sve češće doživljavam neke čudne navale tjeskobe i gorčine. Želim pobjeći od svih koji nisu kao ja, što duže, to više vidim, osjećam, sama sam...
Uvijek sam govorila da sam rađe sama nego u lošem društvu i tako je! No ponekad osjetim dubinu te samoće, ponekad mi je u slast. Ponekad sam samo osamljena od ljudi...

Pokušavam podići zidove svoje vjere. Bila mi je to slamka spasa i još uvijek je. Drži me, daje nadu, spokoj, mir... Odavno su se prestali crvi rojiti u meni. Slušam samo bubnjeve svoje unutrašnjosti, pokušavam ih gledati dušom kako kad uspijem... Znatiželja je velika i znam da što dalje idem bliže sam mjestu.

I nekako sve češće boravim u nekom "čudnom" stanju bez želja, iako sam uvijek svašta željela...
A sada, neka je za život, život neka mi je radost, a radost neka me ispunjava onime što volim...

I ne, nisam svetica, ponekad se osjećam kao pregaženi puž na cesti i kad bi svaki moj grijeh pretvorili u kilogram kruha, nahranili bi cijelu Afriku.
Ne zezam se..