...samo za taj osjećaj..
Da bih uoće započela ovu temu morate znati nešto o meni.Dakle rođeni sam idealist, veliki sanjar i jako smušena osoba..pod smušena mislim da nemam nekakvih velikih planova u životu(okvirno znam kako bi moj život trebao izgledati, ali ništa konkretno), doslovce živim od danas do sutra i svoja mišljenja i razmišljanja često mijenjam brzinom svjetlosti.
Vjerujem u ljubav..na prvi pogled..prijateljsku..roditeljsku..u bilo kojem obliku..Jedino za što sam sigurna da želim imati za 10, 20 i više godina je puno ljubavi..Moj san je da se, kad budem imala 50,60g., i dalje šećem sa svojim suprugom, ljubavnikom, kako ga već budem zvala, držeći se za ruku.
Zašto ovo pišem?Pokušavam sama sebe shvatiti, možda čak i spustiti na zemlju, pogledati stvari realno..Budući da sam već nekoliko godina sama, mogu vam svjedočiti u ime svih singlica, da su neizbježne povremene krize tipa, pa što meni fali, zašto mene nitko ne voli i sl. Još jednom naglašavam POVREMENE..Poanta je da sam željela ljubav, onako pravu iskrenu, i bila sam spremna..i dobila..
U ovih nekoliko godina samovanja ja sam si zbilja uspjela stvoriti sliku gosp. Savršenog, način na koji bih htjela da se upoznamo i još mnogo, mnogo toga..I naravno da se sve odigralo potpuno suprotno od mog zamišljanja. Ne mogu reći da sam razočarana, barem ne u potpunosti, ali osjećam se kao kad nakon pročitane izvrsne knjige pogledam neku razvodnjenu ekranizaciju..a to nije dobro..
Ovako počinje priča. U petak sam izašla, sa nekakvom poluvoljom, samo zato jer je neki prijatelj došao u posjet, pa eto bio bi red da ga vidim..Dok sam vozila prema kafiću u kojem smo se trebali naći smišljala sam najbolje isprike koje bi me odvele natrag do mog toplog kreveta..Kako to obično biva, bila sam oduševljena izlaskom, ljudima oko sebe..raspoloženje mi se popravilo u roku od pola sata..U neko doba noći drustvo se izgubilo na kratko(šank, WC i sl)i ja sam ostala nasamo s jednim poznanikom..Započeli smo nekakav razgovor o svemu i ničemu, koji je s vremenom postajao sve dublji..više se nismo odvajali jedno od drugog da kraja noći. Razmijenili smo brojeve mob. i naravno našli se za par dana..Dečko je super, pametan, sladak, dobrica..I dalje se čujemo, i sve ovo kreće prema nekakvoj vezi...a ja nisam sigurna da li to želim..Nisam sigurna, jer kad me poljubio nisu u mojoj glavi zvonila zvona..kad se trebamo nać u mom trbuhu nema leptirića..A to bi meni trebao biti znak da je pravi..
Pa se pitam da li ja kao 25.godišnjakinja mogu očekivati zvona i leptiriće..Možda je ovaj dečko savršen za mene, samo mu trebam pružiti priliku da se bolje upoznamo...Možda su ti čudni osjećaji i moje halucinacije(zvona i leptirići) znak magnetske privlačnosti, ali ne i garancija dobre veze..Iskreno, ako tako to ide u životu skoro pa da bih odustala od ljubavi..Tko zna mogu li još uvijek vjerovati u dvije stare ruke zajedno na klupici...
|
