Ništa Ništa
17.06.2015., srijeda
Drugi post
|
Čitatelj iz Doljnje Sluznice postavio je pitanje: Što mogu realno učiniti lijeve stranke ili lideri poput Srećka Horvata u današnjoj paradigmi neoliberalnog tržišnog kapitalizma? Je li sve što oni mogu reći i učiniti tek puka tlapnja, ili ipak postoje neke realne osnove za nekakav rad na promjenama? Zahvaljujemo na pitanju, evo, kako i priliči, odgovora: Srećko Horvat i onaj drugi, kako se zove, Kapović, oni bi mogli jako puno učiniti u današnjoj paradigmi neoliberalnog tržišnog kapitalizma. To je prije svega stoga što ono što oni govore nije tek puka tlapnja, ono što oni govore je iznimno lucidno i pametno, ali to nije bitno, jer ima puno lucidnih i pametnih, ono što je kudikamo važnije je da je ono što govore u osnovi pozicija zdravog razuma. Biti 'ljevičar' danas znači imati barem jednu četvrtinu zdravog razma zadržanu u svom mentalno-duševnom korpusu. To nije mnogo, ali ipak je bolje nego ništa ili maksimalno 10% posto razuma koliko je dovoljno da se postane, primjerice, pobornik liberalizma ili 0 do 5 % koliko je potrebno da se postane neki od podvrsta vjerskog fanatika, Jehovin svjedok, pobornik ideologije Ayn Randt, Bozanića ili Jezerinca ili nekog još goreg religioznog ili nekog drugog mentalno-ideološkog zamračenja ili kiča. Primjerice, Žižek i Varoufakis, koji su daleko superiorniji našim dečkima, realno, nešto skromnijh kapaciteta, posjeduju razumski kapacitet ustroja od kakvih 45-50% što ih doslovno čini gigantima našeg vremena, potpuno zasluženo. No, kao što Zemljin satelit može biti pun, četvrtina itd. ipak i tima kao što su Žižek i ostali fali polovica ili još i puno više razumske konstitucije i zato oni ne mogu pronaći Izlaz. To zapravo znači da biti ljevičar nije dovoljno za pronalazak Izlaza. *Napomena: ovaj članak nije namijenjen onima koji misle da su superiorni trivijalnoj klaunovsko-ridikuloznoj pojavi kakva je Žižek i da bi bez problema pričali pred publikom daleko superironije viceve* Kraj Napomene U tom vrlo egzaktnom smislu, kad bi se kojim slučajem javna rasprava ispunila idejama i pravcima mišljenja Srećka, Mirka i Slavka odnosno Slavoja, to bi djelovalo poput naglog razbistravanje magle u pomračenoj pećini današnje hrvatske mentalno-duševne sfere. Međutim, to ne znači da bi se pronašao Izlaz, to bi samo značilo da se počelo uvažavati ono što je nosioc kritičnog razumskog momenta. Dakle, Srećko & Co. naravno ne mogu apsolutno ništa promijeniti u ovom trenutku zato jer ih nitko ne uvažava, a ne uvažava ih zato jer većina ljudi nema dovoljni postotak razmske konstitucije koja se kreće od 0-10% iznimno 20%. To se najviše vidi po gubljenju bilo kakvog razmskog kompasa, po usponu klero-fašizma i ekstremnih liberalnih ideologija poput libertarijanizma, po tome što se uvažavaju ideolozi ne-razumskih opcija koje čak i najprostijom krabuljom u kakvu ni mala djeca ne bi mogla povjerovati za vrijeme poklada i krafni, uspjevaju zavesti ljude koji su u tom smislu poput kakve maloumne djece. Umjesto onih par tinjajućih nosioca razumskog momenta u javnoj sferi, radije se uvažavaju ovi drugi i time se, neminovno i opća razina društveno-ekonomsko-kulturnog tkiva srozava sa, recimo, početnih 20 na 15, sa 15 na 10 pa sve do alarmantnih 5 % razumske refleksije. Hrvatska je u konstatnom padu u tom smislu još od osamostaljenja, ali nije u tome usamljena, Zapad dostiže uvjerljiv Pad i oscilira na granici kolektivnog debiliteta koje bi se moglo kretati negdje oko 10%. Na tim razinama određeni katastrofični momenti postaju izvjesnost, kako na nacionalnoj tako i na globalnoj razini, to je naprosto energetsko- duševna činjenica, kao što na kraju iz oblaka počne padati kiša, tako iz preniske razine duhovno -razumskih struktura počinje određena manifestacija na svakodnevnoj razini zbivanja (takozvano 'sranje') Kao što svaki duševni impuls ima svoju inerciju, tako se ovaj silazni trend neumitno nastavlja bez objektivne prilike za promjenom trenda ukoliko stvar ode prenisko. To je upravo ono što se dešava, znakovitost zbivanja govori nedvosmislenim jezikom, dostigla se kritično niska razina opće razmnosti pa niti 10 Žižeka i Varoufakisa tu ne mogu ništa promijeniti niti za milimetar. U tom smislu, dakle, nema osnove za rad na promjenama, sve što je moguće je izoštriti čula i poput radara tj. šišmiša hvatati zalutale niti razmskih struktura, koje, opet, po neumitnom kozmičkom zakonu predstavljaju sjeme novog impulsa, koji će neumitno, kao što dan zamjenjuje noć, preuzeti generalni pokret kad za to sazrije vrijeme (tako se barem kaže u duhovnoj literaturi za ono što će doći u neodredivo dalekoj budućnosti, pa sad ti vidi) Više o tome i drugim temama iz dnevno političkih, sportsko glazbenih i inih sadržaja u nastavku uz najnoviju numeru sa rubova predgrađa Manile i Buenos Airesa: |
