Ponekad imam problem što ne mogu smisliti ispriku za ne ići nekuda. E sad to malo glupo zvuči jer svi misli da je dobru ispriku lako smisliti. Al' jebiga, nije.
Kako je to lik iz serije NCIS rekao: „Isprike su kao pazusi! Svi ih imaju i svaka smrdi.“
Ponekad mi se dogodi da dođem s posla, pojedem nešto, i jednostavno mi se više ništa ne da taj dan. Volim ići van s ekipom, popit nešto, zabavit se, okrenut nešto... no nekad mi se jednostavno NE DA IĆI nikud. 'Oću ostat doma i vegetirat pred telkom ili kompom. Želim pustit mozak na pašu i ne razmišljat o ničemu ozbiljnom jer me proučavanje novih projekata, procjenjivanje i pisanje gomile teksta ubilo u pojam. I baš u takvim trenucima dobijem 5-6 SMSa da idem nekud. I sad što im reći jer mi se stvarno ne da?
Ne volim biti grub i bezobrazan, ipak ću ponekad ja te ljude zvati van. A i prijatelji su, ali opet. Volim kad fakat imam nekog posla, pa makar to bila i glupost kao hrpa veša koju moram ispeglati al' bar ne moram izmišljati.
I onda zna ispasti još gore kad moram ići van jer se nisam sjetio dobre isprike. Onda su jedine rečenice koje shvatim: „Ti mene ništa ne slušaš! K'o da pričam sa zidom. Kak' možeš bit takva?“ A stvarno s trudim slušati al' ne ide. Jednostavno uđe kroz jedno uho i izađe kroz drugo a meni su misli na tome da moram popraviti motor zadnjeg brisača na autu. Ili kak je piva skupa u ovom bircu ili već nešto slično. I obično nema nekog reda u tom razmišljanju jer sam faking preumoran.
Jel' ima 'ko kakav dobar recept za isprike?
|