Ukratko zakon kaže da je silovanje kad jedna strana ne da pristanak na seksualni odnos. Bez filozofiranja i pravnog tumačenja to je tako. Ali što je seksualni odnos može biti tema rasprave i sredstvo odbacivanja optužbi. Sjetite se samo Clintona „I did not have sexual relationship with that woman!“
 Kažu da je silovanje najgori zločin nakon pedofilije. Ne mogu tvrditi da znam niti približno kako je ženama koje su to doživjele, ili čak muškarcima. Iako je u našoj kulturi teko prihvatiti da je moguće silovati muškarca, moguće je. Kažu da je taj zločin toliko strašan jer stvori trajne strahove i promjene u osobi. Žena se počne bojati svakog muškog kontakta, uključujući i svog supruga ili sina. Ili pak ode u ekstrem i žena više ne može osjetiti užitak u seksu ako nije nasilan. Samopouzdanje joj padne na nulu jer je društvo gleda kao oštećenu robu. Dolazi čak do toga da žrtva samu sebe uvjeri da je to zaslužila. I tako dalje.
Ovo su samo neki aspekti koji se mogu pojaviti i ovo je samo teorijski prikaz. Psiholozi i kriminalisti vjerojatno imaju o ovome više informacija.
A sada ključno pitanje: Da li do silovanja može doći bez fizičkog kontakta? Bez penetracije koja je najčešći dokaz i činjenica bez koje ne žele podizati tužbu?
Tehnologija ide mahnito naprijed i uskoro će se pojaviti situacije koje zakon ne pokriva jer mi sami ne znamo kako na njih reagirati. Što pod time mislim? U razvoju su receptorna odijela.  To je odjeća koju navučete i spojite na računalo. Svi ste vjerojatno već čuli ako ne i vidjeli one rukavice i maske s kojima brijete po cyberspace-u. Odjela su mnogo više od toga. Ona prekrivaju čitavo tijelo, doslovce „čitavo“ i simuliraju sve osjete koje možete doživjeti. Dodir, temperaturu, sliku, miris... Nemojte misliti da to neće biti dostupno za nas smrtnike jer se do prije par godina to isto mislilo i za računala jačine ovoga iza čega sjedite. Sad zamislite da imate takvo odijelo i putem Interneta dođete na neki cyberparty. Upoznate par ljudi tamo (za koje ne znate kako stvarno izgledaju jer sami određuju svoj izgled pa će vjerojatno izabrati najbolje moguće). Flertujete malo s nekim zanimljivim. I taj netko krene u akciju. Isprva je zabavno ali vama je ipak prvi cyberparty i još je sve malo čudno. Završite u nekoj virtualnoj sobi u kojoj vas primi i prikuje za krevet. Vi odbijate no on ne odustaje. Budući da nemate iskustva sa receptornim odjelima vama se iskustvo čini još realnije. Osjećate pritisak na svojim rukama i vaše tijelo vjeruje da je to istina. Hvata vas panika i ne možete reagirati tako da isključite odijelo. Dolazi do prisilnog seksa koji niste željeli i ne možete ga isključiti. Da li je to silovanje? Prema zakonu nije jer nema prisutne druge strane no vaše tijelo je u potpunosti reagiralo kao da je došlo do stvarnog seksa. I nakon toga bi moglo doći do dvije situacije: Nikada više nećete htjeti to odijelo na sebe ili pak će vam se toliko svidjeti da ćete ubuduće trošiti velike novce na pornografski dio cybersvijeta. Trenutno je to možda teško zamisliti ali ako ste imali prilike bar na kratko obući već razvijena odjela shvatili bi odmah da je ovo moguće.
A sada ajmo samo još malo u budućnost, u 2030.g.. I da napomenem trenutno se radi i na razvoju  nanotehnologije koja može imati predivne ali i užasne primjene. Ideja o zlouporabi nanita za silovanje je razrađena u jednoj epizodi serije Century city (prevedeno kao Grad trećeg tisućljeća). Prvo morate shvatiti kako mi percipiramo realnost. Milijuni senzora po našoj koži, naše oči, nos i uši nam daju brdo električnih impulsa koje mozak obradi tako da nam daje prikaz realnosti oko nas. Ukoliko bi se netko priključio na vašu leđnu moždinu tik ispod mozga mogao bi dobiti impulse koje prima vaše tijelo i percipirati svijet onako kako ga vi vidite ili vam slati informacije o drugačijoj realnosti (Matrix trilogy). Doslovno. E to je bio zaplet u seriji. Jedan bogataš je za velike novce nabavio posebne medicinske nanite (nanobote). Njihova namjena je bila da ih pacijent popije a oni se rasporede po živcima po čitavom tijelu. Svaki impuls koji živac prenosi oni repliciraju i putem radio vala šalju prema računalu koje prikuplja podatke o tijelu. U stvari vrhunska ideja za vidjeti što stvarno pacijent osjeća i što ga boli i slično. No ovo se može zlouporabiti. Navedeni bogataš je usipao nanite piće jednom poslovnom partneru i oni su se rasporedili po njegovom tijelu. Kasnije je taj poslovni partner imao intimnu večer sa svojom suprugom. Drugo jutro navedeni bogataš je došao kod te žene i ružama joj zahvalio za predivan seks. Isprva njoj ništa nije jasno, no onda je napomenuo svari koje bi mogao znati samo ako je stvarno s njom bio u krevetu. Njoj je dakako bilo kao da ju je netko silovao. Naniti u tijelu partnera su slali sve informacije koje živci prenose u njegovu tijelu. Bogataš je imao specijalan interface koji te impulse prenosi na njegovo tijelo i tada on proživljava sve što i osoba koja nosi nanite. Doslovno sve.  On vidi tu ženu, može je namirisati, osjetiti njezin dodir, nokte u leđima, da li je vlažna ili ne, sve ama baš sve kao da je on s njom u krevetu. Ukratko najbolji cyberseks koji možete zamisliti. Sve kao stvarno ali bez rizika od trudnoće ili bolesti. Da li ona može za to reći da je silovanje? Jer ona je dala pristanak svom suprugu a ne bogatom bolesniku. U seriji je zakon bio na strani bogataša jer kako nema fizičkog kontakta nema niti silovanja. No psihološke posljedice za ženu su bile jednake onima kod žrtava pravog silovanja. U stvari još gore jer bogataš je snimio taj seks. Ipak je to samo niz podataka koje se da snimiti. I mogao je proživljavati taj seks koliko puta je htio. Još jednom: Da li to silovanje?
Da umirim one koji čitaju; receptorna odijela i naniti su još uvijek u razvoju i trenutno nema načina da se tako nešto primjeni. Ali uskoro će biti moguće. Budući da vrlo veliki dio Interneta drži porno industrija, velika je šansa da će doći do ovakve primjene takve tehnologije.
|
