Najveći dio nas prilikom upoznavanja novih ljudi odmah stvorimo neku sliku o njima. Bilo da je vezana za trenutnu situaciju, body talk, naša bolna iskustva ili tuđim riječima. Najvećim dijelom smo nepovjerljivi i sumnjičavi. Zašto? Zar se tako bojimo da budemo povrijeđeni? Zar je naša duša toliko krhka? Da se zbog svojih sumnji zatvaramo iza krivih mišljenja često punih krivih informacija i trača. Iako osobno smatram takvo ponašanje teškom pogreškom, moram priznati da se ponekad uhvatim u istoj situaciji. Iako se trudim svakoga prihvatiti kao osobu vrijednu da joj se posveti vremena a tek ako dokaže suprotno ju lagano udaljiti od sebe, ponekad od samog početka poznanstva držim distancu. To me može koštati mnogo toga. Pronalaženja dobrog prijatelja, ljubavnice, supružnika…Život teče i samo je jedan a mi svojim krivim mišljenjima i postupcima stvaramo više stranaca i neprijatelja u svom životu, nego prijatelja. Zauzeti smo toliko svojim problemima da drugi oko nas niti ne postoje. Kao da hodamo među lutkama u izlogu. Ukoliko na tim osobama nema nešto upečatljivo gotovo da ih ne primjećujemo. Nije lijepa kao supermodel, pogled jednostavno pređe preko nje. Nije ružna kao vještica, ista stvar čak se niti ne potrudimo stvoriti neku sliku.
Neki dan idem ja s tržnice i u pothodniku vidim jednu mladu majku sa novorođenčetom u kolicima. Niz stepenica a treba s kolicima gore i dolje. Oko nje desetak ljudi različite dobi, no nitko ne reagira na nju. Budući da sam bio sa suprotne strane nisam joj mogao pomoći dok nisam stigao do nje. Primio sam kolica i ponio ih po stepenicama gdje je trebalo. Ništa posebno, stvar koju bi trebao učiniti svatko sa imalo pristojnosti i dostojanstva. Ne bi ni obraćao pažnju na događaj da nisam zapazio poglede drugih. Kao da sam napravio smrtni grijeh i širim herezu. Iako su trajali svega tren, neki pogledi su bili takvi da imam osjećaj ukoliko je moguće da bi me spalili. Nisam mogao shvatiti takvu reakciju. Mogu shvatiti ako hodate kao muha bez glave ulicom i jednostavno ne vidite oko sebe, no kad vidite tako reagirati!
Izgled i novac su nažalost postali toliko važni kod procjene i prihvaćanja drugih da je to užasno. Treba barem hrabrosti to reći otvoreno jer je istina. Pola vas ovdje se neće složiti sa mnom. Ali, sjećam se nečeg još iz srednje škole. Mnoge djevojke su otvoreno i glasno govorile da novac i super izgled nije važan, a opet u niz prilika smo ih uhvatili da padaju baš na to. I da samo na takve osobe mogu reagirati pozitivno. Normalno uvijek su burno reagirale na naše komentare, dok jedan prijatelj iz razreda nije rekao nešto što ih je ušutkalo zauvijek.
Ne znam baš točno ali išlo je otprilike: «Tvrdite da izgled i novac nisu važni, nego ono u osobi. Čovjek može biti čist u duši i sijati dobrotu kao Sunce svjetlost, ali ako nije dovoljno privlačan ili nema dovoljno novaca da barem nakratko privuče pažnju, nikad, ali baš nikad se nećete potruditi da ga upoznate!» I gotovo sve nas je ostavio bez komentara. Bio je u pravu. Naše predrasude i kanoni nametnuti od drugih stvarno nas mogu koštati takvih ljudi, a bilo bi lijepo imati ih uz sebe. Jer uvijek gledamo kroz maglu mišljenja, osjećaja i utjecaja hormona, gotovo nikad objektivno. A ako netko ne može utjecati na naše iskonske nagone, nećemo ni pokušati ga/je upoznati.
|