08.10.2005., subota
NATAŠA
|
U VISOKOJ TRAVI , 11. POGLAVLJE Sve se svelo na samo jednu stvar , a to je da moramo držati liniju na brdu zvanom Dva jelena ,kraj sela Gređani . najbolja stvar je bila ta da je Topusko okruženo sa svih strana i da je jedini prolaz kojim se moglo ući i izaći bio upravo onaj kojim smo došli . jedna tanka linija slobodnog teritorija koja je vodila od Viduševca , preko željezničke pruge , s obje strane nadzirana od lokalnih četnika , koji su ubijali vrijeme pucajući po svemu što je tuda prolazilo . Valjda su se u trenutku kad smo mi dolazili ubili od alkohola pa nas nisu čuli , ili su nas propustili kao dobar pas čuvar , kako nas više ne bi pustili van iz dvorišta . Spavalo mi se do daske . Dečki su se već smjestili po sobama hotela i hrkali onako u uniformama i čizmama na nogama . Rance i oružje pobacali su po podu soba i strovalili se u krevete . Svi su bili iscrpljeni i umorni ko psi . Taj dan su nas pustili na miru . Nisam ni znao da sam prespavao cijeli dan .Kad sam se probudio , protegao sam noge do hotelskog restorana . jedna mlada i lijepa djevojka upravo je pospremala stolove za ručanje . " Bok." rekao sam tiho . Okrenula se i pogledala me velikim , čokoladno-smeđim očima . " Zdravo . " odgvorila je , odmjerivši me od glave do pete . Pogledao sam po sebi misleći da sam zaboravio kakvu sitnicu kao što je zatvarač na hlačama ili da mi košulja viri iz hlača ko kakvom pijancu , no bilo je sve u redu . " Je si gladan ?" Kimnuo sam glavom . " Nešto će se naći ." reče i ode prema kuhinji . Nakon par minuta , vratila se sa tanjurom punim variva i svježim kruhom . " Nadam se da nemaš ništa protiv vojničkog graha ? " " Bitno da je jestivo , i toplo." rekoh ," Ja sam Neno ." " Nataša , drago mi je ." odgovori , dok je pružala ruku na pozdrav . Mislio sam koji nju vrag drži ovdje . Sigurno joj je dragi na liniji , u šumi .Kad sam pojeo grah , zadovoljno zapalih cigaretu . Nataša je prišla stolu i donijela pivo i sjela do mene . Rukom je počistila mrvice sa stolnjaka, zamišljeno gledajući u pepeljaru , u koju sam otresao pepeo cigarete . " Vi nas nečete ostaviti ?"upita iznenada . Zbunjeno je pogledah . " Svi su otišli . Rekli su nam da će ubiti sve koji ostanu pomagati ustašama , bez obzira na dob i spol . Rekli su da će očistiti mjesto jednom zauvijek ." šaptala je , " Rekli su da je ovo Srbija i da hrvatska zastava neće nikad visjeti u srpskom Topuskom . Moja susjeda , Jela , rekla je da odem dok je vrijeme . Ona je otišla s djecom a muž je u brdima , sa četnicima . Radio je ovdje u hotelu , bio mi je šef , i bili smo si dobri .Sad prijeti da će me ubiti i objesiti na banderu . Najsmješnije od svega je to što je moj otac Srbin a majka Hrvatica . Na koju stranu ja da odem ? " " Roditelji su ti ovdje ?" " Da. Ništa ih ne može rastaviti . Ni ovaj rat , ni sva ta mržnja ." " Bilo bi najbolje da ti i tvoji odete . Ništa nije vrijedno života . U Pokupskom ima prihvatni centar . I , molim te , ne traži od mene obečanja koja ne mogu ispuniti . " Začuđeno je gledala u mene .Neko vrijeme smo šutjeli , svaki u svojim mislima . " Hvala na pivu." rekoh . " Ništa . nadam se da ćemo se češće viđati?" " I ja se nadam ." Promatrao sam je dok je odlazila . Okrutno se sudbina poigrala sa ljudima koji su upali u pakao rata , ne tražeći ništa , osim mira , rada i ljubavi . U jednom danu mogli bi ostati bez svega . U tom trenutku sam shvatio da je bolje braniti dom negdje drugdje a ne pred svojim pragom . |