08.10.2005., subota
KAKO SMO DIGLI ORUŽJE MURIJI
|
U VISOKOJ TRAVI , 5. POGLAVLJE [Pekinezer je smatrao da je dosta toga divljanja po Zagrebu i da bi bilo krajnje vrijeme da tu hordu makne iz gradskog okružja . Dumančići je hodao po Zagrebu tražeći donatora oružja . U to vrijeme mogao si ga kupiti . AK 47 je koštala 650 DM , i neki koje sam poznavao dali su tu lovu bez razmišljanja iako su je mogli potrošiti na , recimo , plaćanje režija ili kupovinu mjesečnog špeceraja . Dumančići nije imao toliko love . Njemu su trebale puške za badava . Neka lovačka društva su se isprsila pa smo dobili Sačmarice duplonjke , malokalibarske puške s optikom i slične gluposti . Neki dečki su donijeli od kuće skraćene sačmarice što je drugima bilo sumnjivo jer se takve prerađevine rabe u nekim mutnim poslovima . Neki su imali revolvere , neki poluautomatske pištolje , neki su donijeli kubure , samo nisu bili sigurni u to da li će pogoditi neprijatelja ili sebe . Sve je to bilo smiješno i sa takvim naoružanjem se jedva moglo ići u lov na krupnu divljač a kamoli na bolje opremljeniju i brojniju vojsku . S time ne bi obranili ni babin kokošinjac a kamoli neko mjesto ili selo . No , Dumančići je potegao neke svoje stare veze , iz doba socijalizma pa se oružje konačno pronašlo . Oružje je stiglo iz policijske stanice Trešnjevka , kako bi se dečki obučili u baratanju AK 47 ili Kalašnjikovim , te M 57 , popularnom tanđarom . Uz nju dobili smo i dvije Brede , talijansku verziju puškomitraljeza iz drugog svjetskog rata , najvjerojatnije iz Muzeja narodnooslobodilačke revolucije . Dumančići i Pekinezer su kovali plan . Dugo su sjedili za stolom , dok se boca vina nije ispraznila . Onda su pozvali zapovjednike satnija . Skužili smo da se sprema neka pizdarija i da bi bilo vrijeme otići doma , dobro se okupati , poljubiti djecu pred spavanje , voditi ljubav sa ženom i dobro odspavati , jer tko zna kad će nam se idući put pružiti prilika za tako nešto . Zapovjednici satnija , Bero i Beg , skupiše nas na hrpu . « Ajmo,dečki, brže malo . « suosjećajno su zborili , ne podižući glas kao obično . Kad smo se okupili , Pekinezer je stao ispred nas i rekao : « Dogovorili smo sljedeće . Sutra ujutro bi trebali vratiti oružje policijskoj upravi Trešnjevka . Ne namjeravamo to učiniti . Sutra ujutro , u zoru , spakirat ćemo stvari i otići na teren . Za sada vam ne mogu reći odredište , ali budite sigurni da je Banija . Tamo smo najpotrebniji . Sad idite kućama , oprostite se sa familijom , uzmite još neke stvari sa sobom koje smatrate da će vam trebati i vidimo se ovdje u 4:00 sati .» Pero je bio s autom . Svratili smo još jednom do Relaxa , kafića u Sigetu , na dva do tri GP-ja . Pero je bio zabrinut : « Stari , jebi ga , ovo postaje ozbiljno . Mogli bi najebat u nekoj vukojebini . Je si ti siguran da to želiš? « « U ništa nisam siguran . Znam samo to da smo uletili u pizdariju i da sad možeš ispast pizda i zavući se u mišju rupu ili ići do kraja pa vidjeti kaj će od svega ispast . « « Možda je bolje biti živa pizda nego mrtav heroj ? « « Ma , ne bi to trebalo dugo trajati . Nisu ljudi blesavi , i kome je do rata . Vidiš kak su Slovenci to brzo riješili . Malo su puškarali , malo pregovarali i za sedam dana sve gotovo . Možda se i kod nas to bude zgasilo kak se i upalilo ? « « Kakve sam jebene sreće mogel bi najebat prvi dan . S takvom ekipom nisi siguran da ne buš dobil metak u leđa ak nekog krivo pogledaš …..» Pero je suknul GP kratkim trzajem ruke . Bio je ozbiljno zabrinut . iI ja sam bio na iglama i sto pitanja me mučilo . Kako ostaviti ženu sa svim brigama oko kuće i djeteta , s malim prihodima ? Da li će šef naći nekog drugog za moje radno mjesto i nakon nekog vremena me jednostavno otpustiti ? Da li ću dobivati plaču dok ne radim ? Da li ću preživjeti ? Sve mi se u glavi pomiješalo te stavih ruku na Perino rame , čvrsto ga stisnem i velim : « Stari , kaj bu , bu . Idemo puknut još jednu putnu , pa nek ide sve u kurac ! « Tak je i bilo . |