18.12.2004., subota
kad miki kaže da se boji
Koliko djece luta zagrebačkim ulicama poslije ponoći ? Svi klubovi rade do kasno u noć , i nije fora otić doma u jedanaest sati , dok još vozi gradski prijevoz , nego mora se ostat do jedan , dva sata iza ponoći , da bi se dokazala samostalnost . Nemaju svi bogate roditelje koji će kupit osamnaestogodišnjaku auto , pa će ovaj ili ova lagano zapičit kući kad završi tulum . Večina su djeca radnika pa lijepo pješke , ili na noge , cipelcugom kući . A tramvaji i busovi voze na karabit , nema ih nigdje , metropola poslije jedanaest postaje selendra bez javnog prijevoza , velika spavaonica radnog naroda koji ujutro u pet mora na posao . I tako , djeca prepuštena sama sebi i svojoj samostalnosti , trčkara što cestom , što prugom , a nekad i pločnikom , prema domu svom .Neka uporno stoje na stanicama i čekaju , čekaju ....neka dižu palac i stopiraju noćne vozače , ne znajući ko će im stati i zašto . U glavi im , vjerujem , pitanja . Što ako .....? Oću li dobit batina od neke pijane skupine delikvenata koji nemaju kaj drugo radit nego mlatit usamljene , jer su jaki u grupi , i liječe frustracije na tuđim leđima ? Oće li me koji manijak napast u mračnom prolazu i silovat , ostavit golu na cesti dok me netko ne nađe ? Oće li me pokupit neki trgovac bijelim robljem i odvest na silu u Italiju da se kurvam i zarađujem mu lovu , dok ne krepam il dok me ne ubiju ? Dal će me otet trgovci organima , pa mi uzet srce , bubreg , jetru kako bi neki bogataš nastavio živit a ja ću završit u kontejneru nasjeckan na komade , negdje na brdovitom Balkanu ? Sva ta pitanja ostaju bez odgovora dok njihove nožice cupkaju na stanici ili odzvanjaju po pustim ulicama grada . A doma roditelji s podočnjacima bulje u televizor i stišću mobitel u ruci , očekujući da ih djeca pozovu , ako zatreba . "Kad miki kaže da se boji " pjevao je davno Johnny Štulić , vrsni poznavatelj zagrebačkog noćnog života . Sječam se svojih izlazaka . Nije se moglo ostati iza ponoći , jer nije ništa radilo tako kasno , ali , i u jedanaest sati je bilo jezivo ići Bogovićevom , preko Trga pa na Martićevu jer bilo je vrijeme uličnih bandi , kvartovskih gangova , koji su te izmlatili iz zajebancije . Murije nije bilo nigdje tada , ko ni sada . I znam da me strah uvijek činio opreznim . I zato sam izbjegavao svako sumnjivo mjesto , svaku sumnjivu grupu ljudi , i gledao , i slušao , i manje -više uvijek stigao doma bez frke . Ali nije u redu da naša djeca , nakon zabave , moraju u strahu ići kućama , zbijat se u grupe radi sigurnosti , ko krda antilopa u afričkoj savani , očekujući napad lavova . Zato bi bilo poželjno da se gradski oci pobrinu da gradski prijevoz funkcionira i noću kao danju kako bi naša djeca mogla brzo i sigurno doći kući nakon zabave u gradu .To bi bilo najmanje što mogu učiniti za njih . Ako već nazivamo Zagreb metropolom , tako bi se trebalo i ponašati . |