Koliko djece luta zagrebačkim ulicama poslije ponoći ?
Svi klubovi rade do kasno u noć , i nije fora otić doma u jedanaest sati , dok još vozi gradski prijevoz , nego mora se ostat do jedan , dva sata iza ponoći , da bi se dokazala samostalnost .
Nemaju svi bogate roditelje koji će kupit osamnaestogodišnjaku auto , pa će ovaj ili ova lagano zapičit kući kad završi tulum . Večina su djeca radnika pa lijepo pješke , ili na noge , cipelcugom kući .
A tramvaji i busovi voze na karabit , nema ih nigdje , metropola poslije jedanaest postaje selendra bez javnog prijevoza , velika spavaonica radnog naroda koji ujutro u pet mora na posao .
I tako , djeca prepuštena sama sebi i svojoj samostalnosti , trčkara što cestom , što prugom , a nekad i pločnikom , prema domu svom .Neka uporno stoje na stanicama i čekaju , čekaju ....neka dižu palac i stopiraju noćne vozače , ne znajući ko će im stati i zašto .
U glavi im , vjerujem , pitanja . Što ako .....?
Oću li dobit batina od neke pijane skupine delikvenata koji nemaju kaj drugo radit nego mlatit usamljene , jer su jaki u grupi , i liječe frustracije na tuđim leđima ?
Oće li me koji manijak napast u mračnom prolazu i silovat , ostavit golu na cesti dok me netko ne nađe ?
Oće li me pokupit neki trgovac bijelim robljem i odvest na silu u Italiju da se kurvam i zarađujem mu lovu , dok ne krepam il dok me ne ubiju ?
Dal će me otet trgovci organima , pa mi uzet srce , bubreg , jetru kako bi neki bogataš nastavio živit a ja ću završit u kontejneru nasjeckan na komade , negdje na brdovitom Balkanu ?
Sva ta pitanja ostaju bez odgovora dok njihove nožice cupkaju na stanici ili odzvanjaju po pustim ulicama grada .
A doma roditelji s podočnjacima bulje u televizor i stišću mobitel u ruci , očekujući da ih djeca pozovu , ako zatreba .
"Kad miki kaže da se boji " pjevao je davno Johnny Štulić , vrsni poznavatelj zagrebačkog noćnog života .
Sječam se svojih izlazaka . Nije se moglo ostati iza ponoći , jer nije ništa radilo tako kasno , ali , i u jedanaest sati je bilo jezivo ići Bogovićevom , preko Trga pa na Martićevu jer bilo je vrijeme uličnih bandi , kvartovskih gangova , koji su te izmlatili iz zajebancije .
Murije nije bilo nigdje tada , ko ni sada .
I znam da me strah uvijek činio opreznim . I zato sam izbjegavao svako sumnjivo mjesto , svaku sumnjivu grupu ljudi , i gledao , i slušao , i manje -više uvijek stigao doma bez frke .
Ali nije u redu da naša djeca , nakon zabave , moraju u strahu ići kućama , zbijat se u grupe radi sigurnosti , ko krda antilopa u afričkoj savani , očekujući napad lavova .
Zato bi bilo poželjno da se gradski oci pobrinu da gradski prijevoz funkcionira i noću kao danju kako bi naša djeca mogla brzo i sigurno doći kući nakon zabave u gradu .To bi bilo najmanje što mogu učiniti za njih .
Ako već nazivamo Zagreb metropolom , tako bi se trebalo i ponašati .
Post je objavljen 18.12.2004. u 16:18 sati.