Razvod saga

četvrtak , 21.05.2015.



Koliko treba vremena da se oporavi od razvoda?
To se ne može matematički definirati.

Prođe godina dana.
Je li to dovoljno?
Zavisi što smo radili tih godinu dana.

Teorija Harville Hendrixa ima smisla
Brak je zajednica kojoj je svrha da partneri jedan drugom iscjele rane iz djetinjstva





Rođeni smo u vezi
Ozlijeđeni smo u vezi
U vezi možemo biti izliječeni

Stoga se koristan smjer pokazuje introspekcija
1. Koje su to moje rane iz djetinjstva?
2. Što očekujem od partnerice?
Propali brak može nam dati neke odgovore

Priča o ljubavi X

ponedjeljak , 18.05.2015.

Prethodni dio

Priča o ljubavi IX
Priča o ljubavi VIII
Priča o ljubavi VII
Priča o ljubavi VI
Priča o ljubavi V
Priča o ljubavi IV
Priča o ljubavi III
Priča o ljubavi II
Priča o ljubavi I



U sociološkom aspektu povezanosti igraju odgoj, vrijednosti, politički stavovi, slaganja oko procjene ljudi i njihovih postupaka. Sociološka povezanost je obiteljska pozadina, financijska situacija. U biološkom aspektu sve to nije bitno, ljubavna privlačnost između dvoje ljudi snažna je sila i ništa drugo nije važno.

Problem nošenja sa životom i pronalaženja zadovoljstva sobom i odnosima nalazi se u tome da nam je dok smo mladi bitna biološka komponenta, ali za dugotrajnost i kvalitetu ljubavnog odnosa bitnija je sociološka komponenta povezanosti. Tu leži inspiracija mnogim umjetničkim djelima poput Romea i Julije ili Ane Karenjine. Sukob društvenog i osobnog ili sociološkog i biološkog vječno je nadahnuće i nikad riješeno pitanje. Ana je stupila u brak iz čisto socioloških razloga, biološki su bili na nuli. Tetka ju je nagovorila da se uda za tog čovjeka jer je dobra prilika. Nositi se s nelagodom biološke frustriranosti - emotivne i seksualne - nije znala bolje nego da nađe ljubavnika. Sociološki aspekt nije ju ispunjavao, erodirao je iznutra, dijelom i zbog neafirmiranog biološkog aspekta. Romeo i Julija pak sve su sveli na biološki aspekt a sociološki ih nije zanimao, što opet ne može potrajati nego se svodi na, više ili manje tragičnu, mladenačku zaljubljenost koja brzo prolazi.

Biološko povezivanje uključuje zaljubljenost, ljubavni žar i seksualnu privlačnost. Bez toga teško da se može ostvariti zdrava ljubavna veza, stoga taj apekt nikako ne bismo smjeli proglasiti nevažnim ili marginalizirati. Samo ga treba uokviriti, postaviti na pravo mjesto, da ne bude ni previsoko na ljestvici (promiskuitet, varanje) niti prenisko (čistunstvo i zaziranje od bliskosti).

Sociološko povezivanje s vremenom postaje sve relevantnije. Na početku, u žaru zaljubljenosti, teško je voditi suvisle razborite razgovore, upoznavati se kroz razmjenu svojih stavova, vrijednosti i mišljenja, svjesno prigrliti opciju da će se možda pokazati da nismo jedno za drugo. Sve nam se to čini manje važnim, zaista i jest manje važno tada, no važno je kasnije. Odgodi li se biološko povezivanje, sociološko povezivanje bit će snažnije i veza će imati bolju perspektivu. Problem je naravno - strast, odnosno nelagoda i frustracija koje donose nezadovoljena strastvena želja zaljubljenih mladih ljudi. Ne čini li se svim ljubavnicima da su oni prvi i jedini u svijetu? Nije li nestrpljivost u "tim stvarima" prirodna? Jest. No takav pristup, u kojem se biološko povezivanje realizira prije postavljenog sociološkog okvira otežava proces upoznavanja. Roditelji će nerijetko upozoravati zaljubljenu djecu na potrebu upoznavanja, ukazivati na to da će zaljubljenost proći ali djeca ih neće slušati osim ako su dovoljno svjesna sebe i u stanju su uzeti dobar savjet kojeg ne razumiju sada. I pitanje je koliko roditelji stoje iza svojih stavova. Ako sami nisu bili u stanju pristupiti racionalističkim principom nego su, vođeni instant gratifikacijom, primjenjivali instinktivistički princip kao primarni princip ponašanja, riječi će malo značiti.

Sociološko i biološko povezivanje se ipak isprepliću, ma koliko se mi trudili sagledavati ih odvojeno. Da bismo nekoga željeli upoznati mora nam se bar malo svidjeti. Doduše, možemo biti i ravnodušni pa se afinitet pojavi kasnije, kroz upoznavanje. Ipak ne smije biti averzije, odbojnosti. Ako nam se netko svidi i zaljubimo se, da bi to potrajalo moramo se upoznati, uzajamno se prihvatiti i zavoljeti. Sve to ide u iteracijama, malo romantike, malo upoznavanja, pa više romantike ako nas je upoznavanje zbližilo, pa još bolje upoznavanje, pa na kraju slobodna i svjesna odluka da ostanemo skupa i volimo se ili razlaz ako odluka nije obostrana.

Ponekad se radi samo o biološkom povezivanju a sociološki je aspekt suviše kompliciran pa ga ostavljamo malo po strani. Nema smisla u moraliziranju niti laganju sebe ili partnera. Možda se bojimo ili sramimo sebi ili partneru priznati da smo se zaljubljeni upustili u romansu s neizvjesnim ishodom, stoga se kunemo u grandioznu viziju ljubavi do groba da ne ispadnemo laki. Od toga malo koristi a dosta štete. Stvorit ćemo očekivanja i od sebe i od partnera koja će nas opteretiti umjesto da uživamo (dok se može) u biološkoj povezanosti bez sociološkog okvira (mada sam Charlie Sheen priznaje jednom da nakon prolazne avanture ni jedno ni drugo nemaju ništa, pa čak niti lijepu uspomenu). Ukoliko se zavaravamo da se radi o ozbiljnoj ljubavi (jer sociološko povezivanje i usklađivanje se valjda dogodilo samo po sebi, razumjeli smo i upoznali jedno drugo bez puno riječi) ne samo da ćemo u biološkoj povezanosti nalaziti sve manje radosti i užitka, nego će frustracija rasti s vremenom kako budemo uviđali da je sociološka povezanost slaba ili je uopće nema, te će jačati osjećaj da smo iznevjerili samog sebe. A zapravo se radi samo o nedovoljnoj snazi i spremnosti za iskren i otvoren pristup, najprije prema sebi a onda i prema partneru.

Argument koji ukazuje na to da je brak više sociološka nego biološka institucija jest da nakon razvoda osoba treba uklapanje u društvo, prije novog partnera. Prije biološkog nadoknađivanja neravnoteže nastale razvodom, potrebno je nadoknađivanje sociološke neravnoteže. Potrebna je reintegracija u društvo kao samac, što je tim teže što je dulje trajao brak. Problem uklapanja u društveni život je emotivna praznina koji je dosad ispunjavao partner, a koji treba nanovo osmisliti i ispuniti. Uletjeti u vezu na brzinu čim prije očekujući da će nam nova veza popuniti emotivnu prazninu nakon razvoda je iluzija, mada mnogi ljudi to rade. Emotivnu prazninu popunjavamo sami. Sociološku neravnotežu moramo postići nastupajući u društvu kao samostalna osoba bez partnera. Novi partner će doći, ako dođe, ako ne ne, i opet je sve dobro. Bitno je uspostaviti djelotvornu kontrolu nad svojim životom i uklopiti se u društvo. Možda staviti veći naglasak na svoje hobije, na posao, na prijatelje kako stare tako i stjecanje novih.

Kulturni je napredak i kvaliteta oduprijeti se instiktivističkom principu kao primarnom principu ponašanja vođenog instant gratifikacijom (biologija požude) i primjenjivati racionalistički princip kao primarni princip ponašanja s odgađanjem nagrade. Sociološko povezivanje s ljudima kao prvi kontakt, a onda biološko povezivanje s jednom posebnom osobom, to je kulturni ili civilizacijski napredniji pristup. Zgrabiti partnera u naletu strasti i povezati se biološki a tek onda nadoknađivati propušteno sociološko povezivanje nekulturno je i primitivno, logika vođena biologijom starog mozga i impulsima.

Ako nam je sociološka komponenta odnosa primarna a tek onda biološka, tada je recimo varanje supružnika sasvim suvišno pitanje. Impulzivno poželjeti na biološkoj razini drugu osobu, koja nam se može činiti fizički ili emotivno privlačnijom, ako nam je sociološka pozadina prva ipak mora proći test prije odluke o upuštanju u određeno ponašanje - kako bi se to moglo odraziti na moje socijalne odnose? Prije svega na supružnika? Tako da razmatranje varanja ima mjesta samo u slučaju da je biološki aspekt toliko bitan da u jednom trenutku preuzme kontrolu i postane primarni princip ponašanja, radi koje čak i zanemarimo socijalne odnose.

Priča o ljubavi IX

četvrtak , 14.05.2015.

Slijedeći dio
Prethodni dio

Priča o ljubavi VIII
Priča o ljubavi VII
Priča o ljubavi VI
Priča o ljubavi V
Priča o ljubavi IV
Priča o ljubavi III
Priča o ljubavi II
Priča o ljubavi I



Jedna od esncijalnih stvari za izgradnju i održavanje stabilne i pune ljubavne veze je balans između ljubavi i skrbi o samom sebi. Održati kontakt sa samim sobom u ljubavnoj vezi nužan je preduvjet uspjeha ljubavi. Kako se održava kontakt sa samim sobom? Putem hobija. Hobi kao nešto što radimo iz istinske ljubavi i strasti, kao odraz neke naše duboke unutarnje potrebe i želje, jest put do samoga sebe.

Ako suviše naglašavate hobi ostajete sami.
Ako suviše brinete o partneru a na sebe mislite premalo (zanemarivši svoj hobi) tada ste u frustrirajućoj ljubavnoj vezi.
Naći pravu mjeru i zdravi balans između hobija (ljubavi prema sebi) i ljubavi prema partneru umijeće je ljubavi.

Biološka i sociološka povezanost
I sociološka i biološka povezanost realitet je ljubavne zajednice. Možda se može bolje rasvijetliti primjerima krajnosti. Čisto biološka veza podrazumjeva emotivno-seksualnu povezanost dvoje ljudi koji time zadovoljavaju svoju potrebu za ljubavlju i pripadanjem, ali nisu povezani s drugim ljudima, ne funkcioniraju kao par u društvu. Čisto sociološka je veza koja pred društvom prezentira skladni par i nerijetko djecu, dakle obitelj. No svaki partner ima svoj ljubavni život kroz avanture i afere u koje supružnik nije uključen. Zajedno podižu djecu, financiraju obitelj i idu na izlete ali emotivno-seksualna povezanost ne postoji.

Ljudima koji preferiraju sociološku povezanost (nazovimo ih ljubavnim ekstrovertima) iznimno je bitno da se s partnerom uklope u društvo i skladno funkcioniraju kao par među ljudima. Takvom tipu ljudi odnos kao "friends with benefits" nema smisla jer to izolira društvenu komponentu, par ne funkcionira niti međusobno na sociološko-komunikacijskom planu a niti u društvu postoji kao entitet kojeg doživljavaju drugi i s kojima se ostvaruje određena interakcija. Takvi ljudi dakle ne mogu biti tajni ljubavnici jer ljubavnu vezu za koju ne zna svijet ne drže smislenom.

Oni pak kojima je biološka povezanost bitnija (nazovimo ih ljubavnim introvertima) mogu ljubovati tajno i "puniti baterije" bez da o tome trube okolo. Ako se razvode, dugo još mogu biti u dva braka - sociološki s bivšim supružnikom s kojim su vezani kroz roditeljstvo i financije, a biološki povezani s novim partnerom.

SAMO BIOLOŠKA VEZA
-ljubav je strastvena i vruća; čarobni romantični trenuci dok su zajedno; no nisu javni par u društvu, ne prezentiraju se niti imaju krug ljudi pred kojima se ponašaju kao par; druženje je isključivo udvoje; pred društvom oboje nastupaju kao single
-osim romantično čuvstvene povezanosti mogu biti povezani i kroz zajedničke interese - umjetnost, hobije, izlaske udvoje; ali ne kao dio društva; u društvu uvijek nastupaju kao dvoje samaca
-ovo je više za sanjare, romantične duše, pjesnike i umjetnike kojima je ljubav vrijednost iznad svega

SAMO SOCIOLOŠKA VEZA
-pred društvom obitelj, skladan par s djecom; supružnika se vara, emotivna povezanost je slaba i hladna; ali zato na svim društvenim događajima zablistaju kao uzoran par
-ljubovanje sa strane može biti tajno ili uz znanje supružnika; sociološkoj povezanosti to ne škodi
-povezani su kroz roditeljstvo i financije, to je jako puno i tu konstruktivno surađuju
-ovo je za praktičare, krute realiste, koji ne vjeruju u ljubav, razočarane

BIOLOŠKA I SOCIOLOŠKA VEZA
-zdravi brak, pred svijetom i društvom jasno i glasno izrečeno DA; udvoje postoji bliskost i povjerenje stabilne ljubavne veze; izgrađena ljubav; jedno drugom su utočište i izvor radosti i ljepote života
-ovo je za ljude koji znaju da ljubav stanuje u realitetu, prigrlili su realitet jer u njemu je život a ne u oblacima


Sociološki i biološki aspekt braka zapravo su dva lica medalje života: društveno i individualno. Ostati u braku koji u očima društva funkcionira, a dio tog društva su i djeca, jedan je stil života zasnovan na moralnoj ljestvici u kojoj su dobri društveni odnosi prioritet. To je stavljanje djece i društva ispred sebe i vlastitog zadovoljstva. Proglašavati to licemjernim bilo bi ishitreno i nepravedno. Pitanje ovdje jest: koliko smo u stanju nositi se s vlastitom nelagodom? I kako se to nosimo?
Emotivno-seksualna frustriranost u braku zasigurno donosi nelagodu. Pojavi li se averzija i netrpeljivost prema partneru, nelagoda postaje sve jača i jača. Kako se može s tim nositi? Jedan način je razvesti se. Drugi način je potražiti emotivno zadovoljavajuću vezu i u tajnosti se sastajati s ljubljenom osobom da bismo napunili baterije koje su u braku prazne, i istovremeno održavati pred djecom i pred društvom brak kao zajednicu.

Razvod je prije svega društveni fenomen. Mnogi brakovi nisu cjeloviti niti zdravi u emotivnom smislu, odnos je narušen, nelagoda evidentna, pa ipak ne dođe do razvoda jer se čuva taj sociološki aspekt. Ako je tako, znači da je i brak prije svega društvena institucija. Znači da je sociološki aspekt braka ono što je esencija te zajednice. Emotivno-seksualna povezanost, tj. biološki aspekt, što s njim? Čini se da to s vremenom jenjava, i sociološki aspekt uzima sve više maha.

Kad se pogleda način ulaska u brak, možda tu leži odgovor o reakciji braka na krizu. Ako se vodi puno računa o sociološkom aspektu prije samog ulaska u brak, stvori se krug prijatelja, a ne svede se sve na biologiju požude i par se ne osami u svojoj biološkoj povezanosti zanemarivši sociološki aspekt potpuno, u većoj krizi takav brak ne može opstati jer ne postoji socijalna struktura koja bi ga podržala, koja bi partnere ohrabrila i pomogla im. Ako gledaju samo jedno u drugo, u trenutku kad nastupi nelagoda pobjeći će jedno od drugog glavom bez obzira, no ako mreža podrške dobro funkcionira tada prijatelj i roditelji i kumovi mogu primiti jednog od supružnika da bi možda sagledao brak malo iz daljine i sastao se sam sa sobom.

Razvod kao opcija u kojoj se razara ta društvena jedinica zvana brak je riješenje kojem se uvijek može pribjeći. Je li baš najbolje? Ako dođe do toga da se o razvodu razmišlja, ima li drugih opcija? Jedna opcija je ljubovati u tajnosti, i praviti se pred supružnikom, društvom i djecom da sve funkcionira. Druga opcija je dogovoriti se sa supružnikom da se nađu novi partneri koji bi u emotivno-seksualnom (biološkom) smislu bili adekvatniji. Treća opcija je samodisciplinirano se dogovoriti da se supružnici udalje neko vrijeme jedno od drugog, da ne budu biološki povezani ali niti da traže druge partnere. Za to je potrebna zrelost i disciplinirano vladanje sobom, da biologija požude ne bude previsoko na ljestvici vrijednosti jer bi se inače stvorio osjećaj prikraćenosti, zakinutosti, i frustracije s kojom bi se bilo teško nositi. Ako su supružnici to u stanju, onda brak ima šanse.


Priča o ljubavi VIII

srijeda , 13.05.2015.

Slijedeći dio
Prethodni dio

Priča o ljubavi VII
Priča o ljubavi VI
Priča o ljubavi V
Priča o ljubavi IV
Priča o ljubavi III
Priča o ljubavi II
Priča o ljubavi I




Preintenzivno predavanje odnosu koji traje vrlo kratko, zamišljanje zajedničke budućnosti i želja za odnosom kao iz romantične komedije jedni su od pokazatelja zaljubljenosti u ljubav. Već nakon prekida jedne veze uskačete u drugu, pa u treću i tako dalje.

Ako ne možete podnijeti činjenicu da ste sami i jako se brzo vežete, lako je moguće da se zaljubljujete u ljubav. Sviđa vam se što vam taj osjećaj donosi, a to znači puno pažnje, intenzivnost, predanost, a ponajprije osjećaj da negdje i nekome pripadate. Davanje cijeloga sebe u vezu koja traje tek nekoliko dana, smišljanje zajedničke budućnosti nakon upoznavanja do kopiranja romantičnih komedija također su znakovi zaljubljenosti u ljubav.

Ovisnike o ljubavi lako je prepoznati, imaju nisko samopouzdanje, nedosljedni su u svom ponašanju, nemaju prave uzore na koje bi se ugledali po pitanju ljubavi i zaluđeni su vezama s filmskog platna. Najteži su oni slučajevi koji ljubav traže u više partnera, a jedini problem koji misle da imaju je odlučiti o najboljem izboru - istaknula je stručnjakinja za veze Ann Smith. Zaluđeni ljubavlju u svakodnevnoj su potrazi za romantičnom ljubavi od koje traže osjećaj sigurnosti i pripadanja. Oni misle da će biti povrijeđeni samo ako ta ljubav izblijedi, pa se brzo "prebace" na nekoga drugoga kako do toga ne bi došlo te jednostavno prenesu emocije i osjećaj zaljubljenosti na drugog partnera ili više njih, dodala je.

Iako su romantične komedije napravljene tako da vas navedu da razmislite o svom ljubavnom životu, ne morate nužno kopirati svu dramu s filmskog ekrana. Uvijek volite 100 posto. Nakon par dana veze već ste partneru smislili nadimke i ozbiljno razmišljate o zajedničkoj budućnosti. Već ga na početku veze pokušavate promijeniti umjesto da priznate da možda ipak nije pravi za vas. Dajete sto posto sebe u tu vezu, a najčešće se razočarate nakon što ne dobijete isto od partnera.

Skloni ste intenzivnim vezama koja počinju, ali i završavaju jednako brzo, no nakon toga opet ulijećete u veze u potrazi za utjehom. Dopustite sebi da se nakon prekida oporavite i stvari sagledate puno realnije. Isto je i s dugogodišnjim vezama. Nakon prekida se iznova vraćate iako znate da veza nema budućnosti, ali samo zato što ne želite, a ni ne znate biti sami. Oprezno s novim ljubavima Ako sebi niste dali dovoljno vremena da prebolite prekid opet ćete završiti na istom mjestu i umjesto s nekim tko vas voli završit ćete s istim onim s kojim ste prekinuli. Pronaći ćete "prijatelja" koji će se pretvoriti u ljubavnika, ali ne i u ljubav, tvrdi Smith. Kako se "istrgnuti" iz kruga ovisnosti o ljubavi? Stanite i na miru sagledajte svoje ponašanje. Ako treba i zapišite svoja iskustva kako biste ustanovili uzorak ponašanja.

Budite iskreni prema sebi ne kriveći druge za svoje pogreške. U slučaju da niste u vezi, nemojte se upuštati u novu sljedećih 6 mjeseci, a to uključuje SMS-anje, mailove i upoznavanje na internetu, istaknula je Smith. Razmislite kako ste se ponašali u djetinjstvu. Većina ljudi iste uzorke ponavlja i u odrasloj dobi. Ako je potrebno, zatražite profesionalnu pomoć. Preuzmite odgovornost za vlastitu sreću, uspjeh, ali i neuspjeh. Volite sebe na način na koji želite da vas drugi vole. Napravite plan i držite ga se svaki dan. Dajte sebi vremena da zacjelite i naučite se biti sami. Bit ćete frustrirani i usamljeni, ali ćete izgraditi novog sebe. Samo tako možete izabrati pravog partnera koji će vas voljeti kako zaslužujete.
(Monika Horvat)


Iz uvodnog citata može se zaključiti da je tajna zdravog pogleda na ljubav i zaljubljenost te mogućnosti uživanja u ljepotama jednog i drugog, ovisno o životnoj fazi, zapravo u sposobnosti nošenja s vlastitom nelagodom. Biti usamljen donosi jezu, nelagodu, neugodu, frustraciju, zabrinutost....niz teških i nimalo ugodnih osjećaja s kojima se valja nositi. Nije se lako s njima nositi, i ukoliko su oni snažnih amplituda tim je teže. Postavljanje umjetnih moralnih ograda od "zabranjenog voća" samo će smanjiti sposobnost nošenja s vlastitom nelagodom, učinivši da prema van izgleda da uspješno svladavamo taj izazov, no unutarnja motivacija bit će sve manja i napetost od žudnje za zabranjenim voćem će rasti. Djelotvornije je osmisliti vrijeme usamljenosti i frustracije, naći u toj boli smisao koji se sastoji od osobnog razvoja - dolaska do točke uravnoteženosti, emotivne stabilnosti, discipliniranosti, zdravog samopouzdanja, strpljivosti, poznavanja, prihvaćanja i voljenja sebe, odnosno postizanja osobne zrelosti.

Kad se u ovom razmatranju spominje utjecaj "društva" misli se na one institucije koje su nam bile relevantne. Kod mene je to na primjer bila crkva. Kada sam bio 7. razred na vjeronauku sam čuo slijedeću tezu, koja je očito izvršila snažan utjecaj na moj vrijednosni sustav i na moje emocionalno sazrijevanje: "Ako hodate s djevojkom a nećete se jednog dana vjenčati, to je i za vas i za nju izgubljeno vrijeme". Očito je svećenik koji je to tvrdio pobjegao u celibat pred nelagodom procesa vlastitog emocionalnog razvoja koji je nerijetko bolan, frustrirajući i neugodan. Lakše je obući halju i svatko ima pravo na tu odluku. No pitanje je ima li pravo svoj kukavičluk i bježanje od nelagode prodavati pod junaštvo i time trovati adolescente? Rekao bih da nema.

Zaljubljenost u ljubav razlikuje se od zaljubljenosti u partnera
1-Jedan ne razumije da postoji razlika, nije svjestan razlike između zaljubljenosti i ljubavi, drugi je svjestan i razumije tu razliku
2-Jedan se u zaljubljenosti kune da je to ljubav do groba, drugi zna što je na stvari i mirno priznaje da je zaljubljen
3-Jedan je u grču dok je zaljubljen, samo kratko uživa u leptirićima a ostalo ga izjeda zabrinutost hoće li to trajati, drugi je opušten i uživa u zaljubljenosti

Priča o ljubavi VII

ponedjeljak , 11.05.2015.

Slijedeći dio
Prethodni dio

Priča o ljubavi VI
Priča o ljubavi V
Priča o ljubavi IV
Priča o ljubavi III
Priča o ljubavi II
Priča o ljubavi I



Zaljubljen u ljubav

Pričaj mi
Pričaj mi
Sjene šute hladne
Pričaj mi o ljubavi
(Neno Belan)


Od svih lekcija na fakultetu napokon sam shvatio koja je bila najvažnija. Učio sam puno proračuna, konstrukcija, dijagrama, modela i svega lijepog što tehnički fakultet može pružiti. No bio je tu i engleski jezik, i taj sat na kojem je profesorica tražila da se predstavimo. Imao sam tada 20 i esencijalni dio moje samoprezentacije bio je izraz moje očaranosti što sam -zaljubljen, što imam curu i što nam je tako lijepo zajedno. Iako profa nije znala da smo kratko skupa, pitala me ključno pitanje, koje ni tada a ni još toliko godina poslije nisam razumio. Pitanje je glasilo:
Jeste li zaljubljeni u svoju djevojku ili ste zaljubljeni u ljubav?
WTF!? O čemu ona jbt priča? Kakva zaljubljenost u ljubav? Eeeee ...da sam znao tada što znam sada....

Zaljubljenost u ljubav zaista je fenomen koji puno toga objašnjava. Zašto je svijet pun nesretnih ljubavi? Zašto propadaju brakovi? Zašto ne uspjevamo ostvariti ljubav kakvu želimo? Zašto se uvijek iznova zaljubljujemo pa razočaramo a nikako da to evoluira u ljubav? Zašto o zašto? Odgovor je upravo u ovoj zamci, stupici u koju kao mladi upadnemo pod prevelikim utjecajem društva i njegovih kulturoloških mitova a premalim utjecajem roditelja, koji bi u svojim zrelim godinama trebali znati što ovo znači i poučiti tome djecu, adolescente koji su još u fazi sazrijevanja.

Da bismo razumjeli što znači biti zaljubljen u ljubav valja razložiti tu sintagmu na dva sastavna dijela. Prvi dio je zaljubljenost kao stanje, drugi dio ljubav kao "predmet" zaljubljenosti. Zaljubljenost je iracionalna zasljepljenost, idealiziranje, život u oblacima. Zaljubljenost je čuvstvena opijenost, stanje u kojem su veze s realitetom oslabljene. To je zagledanost u neku sliku koju nosimo u sebi i jako ju cijenimo, ona je uokvirena zlatnim okvirom i predstavlja naš ideal, najdragocjeniji biser koji nosimo u duši. Zaljubljenost u partnera znači da tu osobu ne gledamo realno nego projiciramo na nju osobine koje smatramo da treba imati idealni partner za nas.

Zaljubljen u partnera ili zaljubljen u ljubav?
Zaljubljenost u ljubav nastaje onog trenutka kad počnemo tu zasljepljenost smatrati pravom ljubavlju. Biti zaljubljen u partnera i uživati u vezi priznajući svoju zaljubljenost i svjesno (s ono malo svijesti i razuma što nam je u zaljubljenosti još ostalo) prihvativši da to čarobno romantično stanje (još) nije ljubav tipično je i normalno stanje. No poistovjećivati zaljubljenost s poznavanjem partnera, povjerenjem, stabilnošću, sigurnošću, postojanošću i trajnošću ljubavi, očekujući da će to tako zauvijek biti, bez ulaganja truda i rada na upoznavanju i spremnosti na rješavanje problema i ponekad neugodne i teške situacije ili razgovore - to je sindrom zaljubljenosti u ljubav, koji dovodi do gorkog razočaranja i tvrdog prizemljenja.

Ovo je ključni dio zaljubljenosti u ljubav i valja ga posebno naglasiti. Zaljubljeni u ljubav skloni su svaku zaljubljenost smatrati "onom pravom ljubavlju". Svaka veza u kojoj su se zaljubili smatra se onim o čemu su oduvijek sanjali. To je differentia specifica od zaljubljenih - oni su zaljubljeni i uživaju u romantičnim čarima jedno s drugim. Ne kunu se u doživotnu ljubav, jer kod njih ipak taj mali dijelić mozga radi - svjesni su negdje duboko u sebi da se radi o zaljubljenosti, i da je pitanje hoće li se iz nje razviti i ljubav još otvoreno. Zaljubljeni u ljubav su "najluđa sorta lude populacije zaljubljenih". Sve druge karakteristike zaljubljenih u osobu i zaljubljenih u ljubav su više - manje iste - nerazumni, blesavi, žive u oblacima, nepromišljeni, uvijek nasmijani, i sve što s tim ide - jedino se razlikuju u tome što zaljubljeni u ljubav vjeruju da su upravo našli pravu ljubav (iako su dosad već 20 puta to isto mislili i po istoj špranci ostali razočarani). Ako se na vrijeme ne prepozna, posvijesti i izliječi (lijek je osobno sazrijevanje) zaljubljenost u ljubav može biti opasna bolest.



Ljubav ili zaljubljenost u ljubav?



-Što ima novoga kod tebe, prijatelju?
-Au puno lijepog. Imam curu i stvarno nam je super. Volimo se jako i napokon mislim da je to ona prava. Zapravo, znam da jest.
-Baš mi je drago zbog tebe. A koliko ste dugo zajedno?
-6 dana. Znam da nije puno ali siguran sam da je to ono pravo.
-WTF? Pa to nije niti ona prva zaljubljenost a kamoli ljubav. Heeej stari!?
-Dobro valjda ja znam što osjećam. Ja sam siguran.
(Zagreb, jesen 1996)


Zaljubljen u ljubav može biti samo čovjek koji sanja o ljubavi, koji želi pravu ljubav, koji nosi u sebi tu sliku trajne i pouzdane ljubavne sreće. U svemu tome ovo je jedini zdravi faktor, dakle pozitivno je da postoji vizija ljibavi. No razlika između realnog odnosa u kojem se ljubav gradi kroz upoznavanje, izgradnju povjerenja, uzajamno prihvaćanje, otvorenost, podržavanjem slobode i na kraju procesa izgradnje ljubavnog odnosa uzajamno slobodnu odluku da ćemo ostati zajedno, i zaljubljenosti u ljubav, jest u spremnosti i sposobnosti da poduzmemo te konkretne korake. Zaljubljeni u ljubav rastapaju se nad primjerima cjeloživotne ljubavi i zanose se osjećajima divljenja i istinskog respekta prema tim sretnim parovima, ali upoznavanje partnera kroz razgovor i ponekad neugodne situacije će ih uznemiriti i uzrujati. Ili ne znaju ili ne žele graditi ljubav. Ono sto svakako znaju i žele jest maštati o ljubavi, uživati u čarima romantične zaljubljenosti, pričati, pisati ili pjevati o ljubavi.

Da bi se ljubav izgradila mora postojati slika tog cilja kojem stremimo. Bez vizije nema napretka. No vizija je tek - pola priče. Druga polovica su konkretne akcije, upuštanje u konkretna ponašanja koja idu u smjeru izgradnje ljubavi.

Kad se govori o ljubavi, slika koju imamo može biti više ili manje konkretna odnosno apstraktna. Na najapstraktnijem kraju kontinuuma nalazi se slika ljubavi ispunjene nježnim osjećajima, čistom ugodom, slatkim snovima, poljupcima i strašću, bezbrižnim i lagodnim životom u kojem nema ama baš nikakvih problema. Kako se približavamo konkretnijem dijelu kontinuuma dolazimo do konkretnih slika ljubavi, gdje se npr. konretne osobine ili ponašanja se poznaju, prihvaćaju i vole. Na sasvim konkretnom kraju ljubavnog kontinuuma nalazi se konretna osoba sa svojim vrlinama i manama, koju poznajemo, prihvaćamo i volimo.

Kad se sve skupa zbroji
Zaljubljenost u ljubav je čista tragedija ili prozaično ozbiljan emocionalni poremećaj. To je život u laži, traženje nečega na krivom mjestu, vječita frustracija. Pakao od života. Zaljubljen u ljubav je u vakuumu, niti voli niti je zaljubljen. Opterećen je definiranjem vizije i traži sigurnost, jamstvo druge osobe da će uvijek biti zajedno, a nerijetko izjave ljubavi upravo tako i uzima, kao garanciju na koju se računa. Za ljubav nije spreman niti sposoban jer ona zahtijeva prihvaćanje realiteta, a uživati u zaljubljenosti vrlo brzo prestane jer ga počne moriti pitanje je li ovo trajno ili privremeno. Na svaku pomisao o privremenosti reagira sa strahom i snažnim porivom da ode i potraži osobu s kojom će napokon izgraditi topli dom. Nikada ne bi priznali da su "samo" zaljubljeni jer za njih postoji samo prava ljubav do groba i ništa manje od toga. Ljubav je to za čime ginu ali ju ne ostvaruju je od realiteta radije bježe u maštarije. Zaljubljenost je ono što ostvaruju ali ne uživaju u leptirićima jer i sebi i partneru zagorče život inzistiranjem na ljubavi, na ozbiljnosti, na trajnosti, na svim atributima ljubavi za koje su čuli. Forsiraju stoga metode i tehnike za "izgradnju ljubavi" mučeći i sebe i partnera umjesto da se prepuste čari života u najboljoj vjeri i puste da stvari teku svojim prirodnom tokom.


Intimnost i povjerenje
Problem prakticiranja intimnosti u fazi izgradnje ljubavi u uskoj je vezi s povjerenjem. Dok je ljubav u fazi izgradnje, potrebno je graditi povjerenje a to se čini tako da partneri jedno drugom otvoreno doslovno „polažu račune“. Ne radi se o detektivnskoj provjeri niti paranoičnoj sumnjičavosti. Radi se o – upoznavanju. Da bismo si mogli vjerovati moramo najprije poznavati same sebe i vlastitu motivaciju, a onda upoznati i partnera te razumjeti njegovu motivaciju. Seks međutim pretpostavlja ranjivost i prepuštanje drugome s povjerenjem – a ono još ne postoji u potpunosti, i tu leži paradoks. Logičan bi zaključak bio da se ne može opustiti u intimnom druženju bez potpunog povjerenja, no kako život nije uvijek vođen logikom u praksi ovo ne mora biti tako. A potpuno povjerenje se gradi, i ne može se izgraditi bez upoznavanja. Proces upoznavanja katkad može nalikovati na control-freak manire, partner se može osjećati kao pod reflektorima pred policijskim inspektorom. No ako se spretno i taktično komunicira, ova faza može se provesti i bezbolno, na obostrano zadovoljstvo.

Realno, intimnost u ovom slučaju može opterećivati. Izgradnja povjerenja ponekad zahtijeva velike napore i značajan utrošak energije. Zahtijeva snagu racionalnog razmišljanja da se unesemo u partnerove mokasine i pokušamo ga razumjeti. Intimnost pomuti razum, pokrene emotivnu uzbuđenost i smanjuje kapacitete ra razborito razmišljanje. Da bi se partneru pristupilo s povjerenjem i opušteno, treba se riješiti straha od odbacivanja. Budući da intimnost pojačava vezivanje, to bi moglo pojačati i taj strah. Kada nastupamo iz straha od odbacivanja, tada ćemo partneru radije prešutjeti potencijalno neugodne spoznaje, informacije, pretpostavke ili razmišljanja. Što ako ga to otjera? U strahu od odbacivanja ovo pitanje budi jezu. U slobodnoj izgradnji ljubavi i povjerenja ovo pitanje predstavlja jednu sasvim realnu mogućnost, s kojom smo spremni živjeti. Neće se Zemlja prestati okretati ako potencijalni partner ode od nas. Da je pravi - ostao bi, stoga nemamo za čim žaliti.

Izgradnja povjerenja može biti turbulentan proces. Naravno da na početku ne postoji povjerenje, ono se gradi, dakle na početku veze partneri jedno drugom ne vjeruju i to je normalno stanje. Gradeći povjerenje - a to se čini propitivanjem i uzajamnim "polaganjem računa" - jača sigurnost i stabilnost odnosa a smanjuje se sumnjičavost, strah od odbacivanja, nesigurnost, zabrinutost, ljubomora i posesivnost. U procesu izgradnje povjerenja treba biti otvoren inače se povjerenje nikad neće izgraditi. Ako nam smeta nešto što partner prešućuje, treba na to ukazati, bez ustručavanja, jer to je put upoznavanja. Ponekad trnovit i težak, ali jedini put do prave ljubavi.

Priča o ljubavi VI

nedjelja , 10.05.2015.

Slijedeći dio
Prethodni dio


Priča o ljubavi V
Priča o ljubavi IV
Priča o ljubavi III
Priča o ljubavi II
Priča o ljubavi I

Priča o ljubavi obično ugnjavi
(Riblja Čorba)






Ne mora da ugnjavi, kako Čorba kaže. Može biti zanimljiva, poučna, i lekcije je bolje učiti iz tuđih nego iz vlastitih iskustava.

Pitanje intimnosti je vrlo bitno. Ako gledamo kontinuum kojem je na jednom kraju totalna nezainteresiranost i marginalizacija seksualne povezanosti partnera (kakvo nerijetko navode roditelji kad dobiju djecu, kako se onda više "ne misli na te stvari") a na drugom kraju opsjednutost seksom kakva se agresivno nameće kao kulturološki mit, nema pravog odgovora koja je zdrava mjera. Zašto bismo ovdje 'zlatnu sredinu' proglasili najboljom, ako ona npr ne zadovoljava oba partnera? Ako je i jednom i drugom partneru seks jako bitan, ako uživaju u intimnom povezivanju, ako im je to jedan od važnijih načina izražavanja i prakticiranja ljubavi i uzajamne povezanosti, te su stoga intimni svaki dan - zašto bismo to porglašavali pretjerivanjem? Ili zašto bismo proglašavali zanemarivanjem partnere koji se radije druže, planinare, pjevaju, sviraju, trče, plivaju, čitaju, štogod ih veseli, a intimno povezivanje im nije tako napeto pa recimo prakticiraju seks par puta mjesečno. Ovdje su jedno drugom mjerodavni partneri, a ne neki viši autoritet koji bi odredio koja bi to bila prava mjera.

Što se seksa u vezi tiče, možda više smisla ima promatrati to kroz jedan drugačiji kontinuum, a to je onaj kojem je na jednom kraju kompulzivnost, opsjednutost, prisilno upuštanje u reproduktivna ponašanja jer "se to mora" inače "si luzer" (kulturološki mit) a na drugom kraju potpuno slobodna voljna odluka obaju partnera o stupanju u intimni odnos. Na jednom kraju je stupanj slobode 0, na drugom 100%. To je presudna razlika, i kvaliteta odnosa može se mjeriti time što smo bliže "slobodnom kraju" ovog kontinuuma. Nije presudno je li sex svaki dan ili se apstinira, je li ljubavna veza izgrađena ili se još gradi, presudno je radi li se o slobodnoj i opuštenoj odluci obaju partnera da stupe u intimno povezivanje. Ta sloboda podrazumjeva i odgovornost - spremnost na slobodnu odluku uključuje i sposobnost nošenja sa svim mogućim posljedicama seksa - emocionalnim vezivanjem, generiranjem bliskosti koja ne mora biti stvarna, javljanje osjećaja posesivnosti, ljubomore, bijesa, krivnje, mogućnost neplanirane trudnoće, pa i spolnih bolesti (koje su ipak isključene ako se radi o partnerima među kojima je povjerenje već dovoljno izgrađeno da ne postoji sumnja o nevjeri).

Teško je dakle prosuditi kvalitetu ljubavne povezanosti kao i potencijal uspješne izgradnje ljubavne povezanosti iz same činjenice koliko su partneri angažirani u intimnom povezivanju, tj. apstiniraju li u potpunosti ili su pak intimni svaki dan. To jednostavno nije nikakav pokazatelj. Ako se radi o apstinenciji ona je u redu ako je slobodnom voljom odabrana od strane oba partnera i oba partnera su zadovoljna takvim stanjem stvari. Ako se radi o seksu svaki dan, također je u redu ako su oba partnera takvo ponašanje slobodno odabrali - ne zaboravivši na komponentu odgovornosti u tom slobodnom odabiru, a to je spremnost da se nose sa svim posljedicama. Npr. ako se radi o odnosu u fazi izgradnje ljubavi, emocionalne posljedice seksa mogu uznemiriti i uzdrmati odnos, i ako ih partneri ne posvijeste mogu ugroziti proces izgradnje ljubavi. Stoga se ponekad može činiti da se s pojavama ljubomore, posesivnosti, krivnje, srama, bijesa, razočaranja, tuge ne može nositi drugačije nego apstinencijom. To jest jedan od načina - no apstinencijom se zapravo te pojave dokidaju, a ne iznalazi se djelotvoran način da se s tim pojavama nosi. Kao da se, na neki način, odgađa rješavanje problema i suočavanje s istinom o izazovu pred kojim stojimo.

Tu je možda poanta tradicionalne filozofije braka "dok nas smrt ne rastavi" i prakse "nema seksa prije braka". Ljudi se s emocionalnim izazovima nisu znali bolje nositi. Emocionalne i fizičke posljedice koje donosi seks mogu biti adekvatno adresirane jedino u braku, to je bio temeljni postulat. Nisu bili u stanju posvijestiti vlastite emocije, racionalno upravljati svojim ponašanjem i staviti efekte emocija, ma koliko oni bili snažni, pod kontrolu vlastite volje, svojih odluka, svog stava. Najbolji način koji su ljudi nalazili - a to traje stotinama godina - jest uspostavljanje nerazriješive institucije braka, unutar koje će svi mogući efekti ponekad razornih emocija biti uokvireni. To zaista nalikuje svojevrsnom zatvoru, i možda tu leži objašnjenje velike recentne konjunkture u statistici razvoda. Kad se radi konkretno o seksu, svakako je od "prisilne apstinencije" i "odgađanja adresiranja izazova nošenja sa spolnim životom" daleko veći izazov - koji zahtijeva evidentan napredak ljudske vrste - prepoznati emocije koje se pojavljuju intimnim povezivanjem, posvijestiti stupanj vlastite zrelosti i upustiti se u psihološki rad ako vlastitu zrelost smatramo nedostatnom, odlučiti o svojem ponašanju slobodno, u toj slobodi preuzeti odgovornost, i biti kadar nositi se sa svim što nam život donese.

Priča o ljubavi V

petak , 08.05.2015.

Slijedeći dio
Prethodni dio


Priča o ljubavi IV
Priča o ljubavi III
Priča o ljubavi II
Priča o ljubavi I



Pitanje intimnosti odnosno seksualne bliskosti.
U zaljubljenosti, koja je po definiciji mješavina seksa i emocija, to se podrazumjeva.
No u procesu izgradnje prave ljubavi postoje PRO i CONTRA prakticiranja intimnosti.
Razmislimo ovdje o tome

PRO
1. Seks donosi puno blagodati fizičkih i psihičkih - rastapa stres, poboljšava krvotok, pomlađuje, uveseljava
2. To je važan i očaravajuće ugodan aspekt veze koji dodatno motivira da se potrudimo u izgradnji ljubavi
3. Duža seksualna povezanost jamči bolje poznavanje na tom polju te unaprijeđenje i usklađivanje seksualnog života

CONTRA
1. Mogućnost neplanirane trudnoće
2. Seks može stvoriti privid bliskosti na račun realnog sagledavanja partnera i stvaranja bliskosti koja ne uključuje seks.
3. Kulturološki mit je da se mora imati seks. Ne mora. Može se lijepo i mirno živjeti i bez seksa.
4. Seks ima svoje emocionalne posljedice - ljubomora, posesivnost, uznemirenost - s kojima se teže nositi ako ne postoji stabilnost, sigurnost i izgrađeno povjerenje ljubavnog odnosa.
5. Seks će uzeti dosta vremena koje bi se inače moglo posvetiti izgradnji ljubavi, stoga će izgradnja ljubavi ići sporije.

Priča o ljubavi IV

Slijedeći dio
Prethodni dio


Priča o ljubavi III
Priča o ljubavi II
Priča o ljubavi I


Ljubav je to za čime gineš, do ljubavi se teško stiže
(Azra: Jablan)




Izgradnji prave ljubavi stoje na putu neki kulturološki mitovi.

Mit 1. Zaljubljenost i ljubav je jedno te isto
ISTINA: Nije.

Mit 2. Do ljubavi se dolazi isključivo preko zaljubljenosti, koja je njena prva faza
ISTINA: Ne mora biti, najčešće zaljubljenost ne vodi do ljubavi. Može dovesti sviđanje, prijateljstvo, ravnodušnost.

Mit 3. Seks je vrhunska vrijednost. Sex, sex, sex na ex. Što više sexa, to ljepši život. Biti bez seksa je opasno, otrvrovno, alarmantno stanje. Što prije treba naći stalni sex da budeš dobro!
ISTINA: Nije nužno jebati, kako bi rekla Lucia Extebarria. Seks je zamišljen kao izražaj ljubavi, dakle preduvjet za dobar seks je izgradnja ljubavnog odnosa. Bolje je graditi ljubavni odnos hladne glave, u apstinenciji, ako nam seks pomuti razum, veže za pratnera i oduzima slobodnu volju i mogućnost odluke: reći partneru to sam ja, take it or leave it, i isto se postaviti prema partneru. Poanta je zamisliti život bez partnera i s partnerom i odlučiti se da u toj vezi imamo više nego svaki pjedinačno.

Mit 4. Za seks je dovoljno fizički biti na visini zadatka, emotivno nije bitno
ISTINA: To je dovoljno da se postane roditelj, to je biološka stvarnost. No za svjesnu odluku o upuštanju u reproduktivno ponašanje koja uključuje punu odgovornost i sposobnost za nošenje s mogućim posljedicama - trudnoćom, spolnim bolestima, emotivnim posljedicama - vezanjem vlastitim ili partnerovim, ljubomorom, posesivnošću, krivnjom, sramom, strahom, nelagodom, pa čak i tugom - potrebno je biti emotivno na visini zadatka.

Mit 5. Preteško je nositi se s neugodnim osjećajima, to se ne može izdržati.
ISTINA: Ključno je pitanje sposobnosti nošenja s vlastitom nelagodom
Zaljubljenost, veze
-nositi se vlastitom nespremnošću i nespretnošću da se artikulirano i suvislo izraze nježni osjećaji
-nositi se s odbijanjem druge strane, s čuđenjem, s uvrijeđenošću
-nositi se s ismijavanjem okoline, udarom na ugled u društvu
-nositi se s vlastitim sramom, možda i krivnjom, razočaranošću zbog neuspjeha
Sex
-trpjeti frustraciju radi nezadovoljene spolne želje
-pokušati se upustiti u reproduktivno ponašanje ali ostati odbijen
-nositi se s emocionalnim posljedicama seksa - ljubomora, posesivnost, navezanost, tuga, krivnja, sram
-nositi se s fizičkim posljedicama seksa - neplaniranom trudnoćom ili spolnim bolestima - općenito nošenje sa šokom i iznenađenjem
Također, postavlja se pitanje vjerovanja sebi i svojoj prosudbi, ponašanja u skladu s tim a ne u skladu s očekivanjima društva - može se činiti u sukobu sa socijalizacijom.

Mit 6. Ne treba raditi na vezi, ljubav je ili tu ili nije, ne može se umjetno stvoriti
ISTINA: Ljubav nastaje kao posljedica konkretnog poznavanja partnera. Stoga treba raditi na vezi, a taj rad se sastoji u upoznavanju partnera i donošenjem stava - sviđa mi se ili ne. Potrebno je upoznati partnerove dobre kao i loše strane, sve ih prigrliti i zavoljeti. Onda se može govoriti o izgrađenoj ljubavi.

Mit 7. Svaki punoljetan čovjek sposoban je za ljubav
ISTINA: Nije. Za ljubav je potrebna emotivna zrelost, a ona podrazumjeva poznavanje sebe, prihvaćanje sebe i ljubav prema sebi. Tek kad to imamo, možemo upoznati isto tako zrelog partnera i zavoljeti se međusobno. Dakle ljubav mogu izgraditi samo dvije zrele osobe.

Priča o ljubavi III

utorak , 05.05.2015.

Slijedeći dio
Prethodni dio

Priča o ljubavi II
Priča o ljubavi I



Ljubav je odnos koji postoji samo u realitetu.
Romantični vikend na Hawajima je fantazija, i to s realitetom veze nema.
Što su elementi realiteta, u kojem stanuje ljubav?

1-osobna zrelost 1-1
Najprije je potrebno poznavati sebe, svoje osobine, prihvatiti ih i zavoljeti. To je osobna zrelost i samopouzdanje, preduvjet za sposobnost izgradnje ljubavi. Netko ju postigne s 20, netko s 40 godina, a netko nikad.

2-poznavanaje partnera 1-2
Partnerove osobine treba poznavati, prihvatiti ih i voljeti. Za razliku od zaljubljenosti u kojoj na partnera projiciramo sliku idealnog ljubavnog partnera koju nosimo u sebi, a koja nema veze s karakteristikama realne osobe u koju smo zaljubljeni, u ljubavi se partner vidi realno, sa svojim vrlinama i manama, koje se poznaju, prihvaćaju i vole.

3-odnosi - vlastiti 1-n, partnerovi 2-n, zajednički 12-n
Nitko ne može živjeti sam, pa tako niti ljubavni par. Vanjski odnosi moraju postojati i oni su neizostavni dio ljubavi. Čovjek je društveno biće i sociološka povezanost para sastoji se od uklapanja u društvo, uzajamnom prihvaćanju manira, pomoći prijatelja kada dođe kriza. Odnosi su dio realiteta i ako par živi pod staklenim zvonom oslanjajući se na biološku povezanost, tu se ne radi o ljubavi.


Priča o ljubavi II

ponedjeljak , 04.05.2015.

Slijedeći dio
Prethodni dio


Priča o ljubavi I



Kaže mi jednom savjetnik da se raspitam u društvu u kojem se kreće određeni ljubavni par o tome kako se ponašaju u društvu, da čujem mišljenje ljudi koji znaju mene i njih dvoje, pa da na osnovu toga mogu prosuditi ima li ta veza ikakve veze s realitetom. What the fuck!?

Bilo je to prije par mjeseci. Tek sad sam shvatio smisao ovog naputka i pojam povezanosti ljubavnog odnosa s realitetom. Kada ljubavni odnos ima veze s realitetom? Onda kada se radi o ljubavi. Ako se radi o tjelesnoj strasti i čistoj fizičkoj privlačnosti, to nema veze s realnošću (osim što su tjelesa realna kao i uzajamni dodiri, no ne govori se ovdje o realitetu u smislu materijalne stvarnosti nego duhovne). Ako se radi o zaljubljenosti, zaslijepljeno se idealizira partner ne zbog svojih osobina nego onoga što želimo vidjeti u njemu i što nama treba, stoga tu o realitetu govora nema. O realitetu ima govora ako se radi o - ljubavi. Prava ljubav se izgrađuje. Za to teba vremena. Čak i ako se radi o zrelim i izgrađenim osobama, koje sebe poznaju, prihvaćaju i vole, dakle osobama spremnima za ljubav, potrebno je vrijeme i razne situacije da se partner upozna. Jedan od načina upoznavanja je dijalog naravno, ono što nam osoba kaže o sebi, ali također treba i u praksi vidjeti kako se netko ponaša, kakvi su mu maniri, koji su mu ukusi, preferencije, kako voli provoditi slobodno vrijeme, koje su mu vrijednosti...Za to treba vremena.

Dakle da se vratimo na primjer s početka priče. Osoba o kojoj je riječ još je formalno u braku (razvod je u tijeku), a kada se upustila u vezu bila je u procesu razvoda (brojeći od odluke o razvodu) oko 4-5 mjeseci. Poznato je da je razvod - ma koliko olakšanja donio - ipak proces koji treba odraditi da bi čovjek ponovno postigao osobnu ravnotežu. Zanemarimo li čak i činjenicu da se radi o osobi (ženi) koja ne prihvaća i ne voli sebe dovoljno da bi se molgo reći da je to u nekoj zdravoj mjeri koja bi ju činila sposobnom za ljubav - može li se nakon 4-5 mjeseci očekivati ljubavna veza koja ima veze s realitetom? Naravno da ne može.

Kaže mi jednom savjetniki ovako: trebalo bi zakonom zabraniti svaku vezu minimalno 6 mjesci od formalno provedenog razvoda. Možda i prestrogo. A možda samo - u okviru realiteta?

Zašto je realitet poželjan, zašto je dobro sazrijeti kao čovjek? Koja je kvaliteta toga? Hoće li se izgubiti neka djetinja čar, neki žar za životom, čarolija oduševljenja ljepotama i čudima svijeta? Treba li za tim žaliti i pkjevati ramonese "I don't wanna grow up" ? Sazrijevanjem prestaje sposobnost zaljubljivanja. Je li to vrijedno žaljenja?
Nije.
Sazrijevanje je vrijednost
Jer u realitetu, do kojeg se može doći jedino sazrijevanjem, nalazi se - ljubav.
Prava realna ljubav kakvu mogu ostvariti samo dvije zrele osobe koje poznaju, prihvaćaju i vole same sebe.

Koje su to vrijednosti zrelosti, realiteta, i kvalitete ljubavi koja uljepšava život?
1-spremnost na rješavanje problema
2-3P - pripadnost, privrženost i posvećenost
3-osjećaj sigurnosti i mira, povjerenje u partnera
4-kada nekoga volimo, mi možemo zamisliti život bez te osobe, i odluka da živimo zajedno predstavlja izraz slobodne volje, a ne prisile
5-poznavanje realnih osobina partnera i poštovanje njega kakav jest
6-može se razgovarati o intimnim stvarima bez imalo srama
7-može se razgovarati o dubljim i bitnim temama
8-svađa nije kraj svijeta nego će se iz svađe naučiti nešto i znati kako ubuduće izbjeći da se ne posvađa oko toga
9-nema potrebe da se svima trubi o ljubavi jer se dobro zna što se stvarno osjeća
10-kvaliteta slobodne volje a ne prisilnog stanja
11-ljubav je stvar odluke i svjesnog čina, a ne stanja
12-snažni osjećaji nisu trajno prisutni nego se javljaju samo povremeno

13-izgrađen vlastiti identitet zasnovan na stvarnosti - osoba poznaje, prihvaća i voli samu sebe - to je pretpostavka za sposobnost sagledavanja realnosti druge osobe
14-ljubav je nesebična, postoji potreba da se partneru pruži isto što se i dobbiva, pa i više od toga
15-zrela osoba s izgrađenim identitetom nije se sposobna zaljubiti
16-vjerovanje da osoba može i ima snage ostvariti sebe je esencijalna kvaliteta ljubavi
17-davanje ljubavi je uvijek i primanje jer podrazumjeva odnos, stvaranje nečeg novog, cjeline koja je veća od zbroja dijelova.

18-sazrijevanje je skidanje sloja ružičaste boje s naočara kroz koje se gleda na život
19-osnova ljubavi je emotivno vezivanje kroz uzajamno zadovoljenje emotivnih potreba
20-ljubav ne mora slijediti nakon zaljubljenosti, može slijediti nakon sviđanja, prijateljstva, ravnodušnosti, upoznavanja ili čak konflikta


Priča o ljubavi I

petak , 01.05.2015.

Slijedeći dio

Iz arhive




1. Ljubav u vezi daje osjećaj sigurnosti, stabilnosti i mirnoće, dok zaljubljenost obilježava zastrašujuća nesigurnost, bijes, ljubomora, osjećaj zabrinutosti u partnerovu iskrenost, strah da će nas prevariti ili ostaviti

2. Ljubav se zasniva na privrženosti koja s vremenom postaje sve jača, a zaljubljenost na strasti koja je jaka samo dok je veza svježa

3. U ljubavi postoji strpljiva spremnost na rješavanje problema, pripadnost i posvećenost, u zaljubljenosti samo trenutni osjecaj opsesivnost i ako izostane gratifikacija onda bijes i ljubomora

4. Ljubav je snažan osjećaj koji zadovoljava osnovne emocionalne potrebe, dok je zaljubljenost intenzivna, ali samo privremeno zadovoljava našu potrebu za ljubavlju.

5. Biti zaljubljen je određeno stanje; voljeti je čin. Stanje podnosimo, za čin se odlučujemo. Ljubav, tj. ostajanje u ljubavi, a ne zaljubljenost, svjestan je i odlučan čin volje,

6. Ljubav podrazumjeva poštovanje drugog, onakvog kakav on stvarno jest, a ne poštovanje ideala koji smo mu nametnuli kao u slučaju zaljubljenosti

7. Cilj ljubavi nije dobiti nešto što želite, već činiti nešto dobro zbog svoje ljubavi.

8. Ako zatvorimo oči pred svim što nije savršeno, zatvaramo vrata i ljubavnom odnosu koji je stvaran

9. Kada ste u fazi zaljubljenosti spremni ste napraviti apsolutno sve, samo kako bi se svidjeli osobi u koju ste zaljubljeni, pa čak i one stvari koje nikada inače ne bi napravili i koje zapravo uopće ne volite. Jednom riječju lagali bi samima sebi. A kada volite, onda se prikazujete točno onakvima kakvi jeste i nudite partneru dvije opcije, da vas takve prihvati ili da ode.

10. Kada vlada zaljubljenost između vas i vašeg partnera, najčešće teme o kojima razgovarate su površne, dok se u dugim i pravim vezama razgovara o dubljim i bitnim temama, te možete razgovarati o intimnim stvarima bez imalo srama.

11. Zaljubljeni ljudi na sva vrata šire svoju ljubav i osjećaje, a oni koji iskreno i stvarno vole te stvari ne govore drugima, jer nemaju potrebu, te i bez da ih govore jedno i drugo od partnera, znaju što stvarno osjećaju.

12. Kada nekoga volimo, mi možemo zamisliti život bez te osobe, i odluka da živimo zajedno predstavlja izraz slobodne volje, a ne prisile kao u slučaju zaljubljenosti.

13. Sposobnost da realno vidimo drugog onakvim kakav jest, da ga takvog prihvatimo pa da ga volimo, što je u tijesnoj vezi s istom takvom sposobnošću da vidimo, prihvatimo i volimo sebe onakve kakvi jesmo, predstavlja cilj duhovnog razvoja. (veza sposobnosti voljenja i samopouzdanja)

14. Možeš li voleti kada je tvoja partnerka bila nepoštena, zanemarila tvoje potrebe, ili zaboravila na neko svoje obećanje. U ljubavi ne samo da ćeš imati potrebu za ljubavlju, već ćeš imati potrebu da svom partneru pružiš isto što i ona/on tebi pa čak i više.
Zaljubljenost je okrenuta isključivo sebi, više si opterećen time šta možeš izvući iz te veze nego nešto konkretno uraditi da je poboljšaš. Osećaš se sjajno kada je tvoja partnerka u blizini jer je većina tvojih emocija povezana sa ponosom koji osećaš kada neko drugi shvati da ta osoba pripada tebi.
Zaljubljenost odbacuje društvene, rasne, obrazovne, karakterne razlike koje će kad-tad da isplivaju na površinu. Zaljubljenost govori da to nije važno, da ako se dvoje vole sve ostalo će se samo od sebe rešiti. E pa neće! Mogu jedno vreme da se prikrivaju ali kad-tad će isplivati na površinu. Zaljubljeni par prelazi preko svih razlika.

15. Dok mnogi ljudi vide predanost kao zamku, njene zdravije verzije su zapravo oslobađajuće po oba partnera, jer iznose na površinu njihove prave ličnosti, i grade ljubav koja je zadovoljavajuća i trajna

16. Ono što treba da znate, to je da jedina osoba koja može zadovoljiti sve Vaše potrebe ste Vi sami. Kada upoznamo sebe, prihvatimo sebe u potpunosti, počinjemo da brinemo za sebe, nežno i pažljivo poput dobre majke. U tom trenutku, spremni smo za formiranje stabilnih, dugoročnih veza koje mogu trajati.

17. Ljubav je zasnovana na emotivnom vezivanju za osobu a zaljubljenost na užitku

18. Ljubav najčešće ne slijedi nakon zaljubljenosti, može doći nakon sviđanja, prijateljstva, ravnodušnosti, upoznavanja ili čak konflikta

19. Ljubav je normalno, trajno i redovno stanje, zaljubljenost ekstremno, privremeni i izvanredno stanje. Ljubav jest stabilna i trajna ali na vezi treba raditi kao i na samorazvoju

20. Bez sumnje zaljubljenost je površna, jer je bazirana na trenutku - trenutnoj privlačnosti i zadovoljstvu. Sa druge strane, ljubav je zreliji osjećaj. Jasno razumijete što je dobro, a što loše i na kraju vas to usrećuje.

21. Opsesija je prava riječ koja objašnjava zaljubljenost. To je samo simpatija ili fizička privlačnost prema drugoj osobi. Ukoliko se ne ostvari, nastupa bijes i ljubomora. Ljubav je potpuno suprotan osjećaj. Osoba će biti strpljiva i spremna prihvatiti bilo koji izazov. Osoba koja voli će se truditi riješiti eventualne probleme, a ne jednostavno odustati. U ljubavi uvijek postoji osjećaj pripadnosti i predanosti, što se nikada ne može očekivati kod zaljubljenosti.

22. Ljubav je bez sumnje predivan i zdrav osjećaj. Ljepota ljubavi polazi iz činjenice da postoji zrelo prihvaćanje partnerovih nesavršenstava. Prihvaćate nekoga kakav je i to je divna stvar.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.