Marketing
Priča o ljubavi X
Prethodni dio
Priča o ljubavi IX
Priča o ljubavi VIII
Priča o ljubavi VII
Priča o ljubavi VI
Priča o ljubavi V
Priča o ljubavi IV
Priča o ljubavi III
Priča o ljubavi II
Priča o ljubavi I
U sociološkom aspektu povezanosti igraju odgoj, vrijednosti, politički stavovi, slaganja oko procjene ljudi i njihovih postupaka. Sociološka povezanost je obiteljska pozadina, financijska situacija. U biološkom aspektu sve to nije bitno, ljubavna privlačnost između dvoje ljudi snažna je sila i ništa drugo nije važno.
Problem nošenja sa životom i pronalaženja zadovoljstva sobom i odnosima nalazi se u tome da nam je dok smo mladi bitna biološka komponenta, ali za dugotrajnost i kvalitetu ljubavnog odnosa bitnija je sociološka komponenta povezanosti. Tu leži inspiracija mnogim umjetničkim djelima poput Romea i Julije ili Ane Karenjine. Sukob društvenog i osobnog ili sociološkog i biološkog vječno je nadahnuće i nikad riješeno pitanje. Ana je stupila u brak iz čisto socioloških razloga, biološki su bili na nuli. Tetka ju je nagovorila da se uda za tog čovjeka jer je dobra prilika. Nositi se s nelagodom biološke frustriranosti - emotivne i seksualne - nije znala bolje nego da nađe ljubavnika. Sociološki aspekt nije ju ispunjavao, erodirao je iznutra, dijelom i zbog neafirmiranog biološkog aspekta. Romeo i Julija pak sve su sveli na biološki aspekt a sociološki ih nije zanimao, što opet ne može potrajati nego se svodi na, više ili manje tragičnu, mladenačku zaljubljenost koja brzo prolazi.
Biološko povezivanje uključuje zaljubljenost, ljubavni žar i seksualnu privlačnost. Bez toga teško da se može ostvariti zdrava ljubavna veza, stoga taj apekt nikako ne bismo smjeli proglasiti nevažnim ili marginalizirati. Samo ga treba uokviriti, postaviti na pravo mjesto, da ne bude ni previsoko na ljestvici (promiskuitet, varanje) niti prenisko (čistunstvo i zaziranje od bliskosti).
Sociološko povezivanje s vremenom postaje sve relevantnije. Na početku, u žaru zaljubljenosti, teško je voditi suvisle razborite razgovore, upoznavati se kroz razmjenu svojih stavova, vrijednosti i mišljenja, svjesno prigrliti opciju da će se možda pokazati da nismo jedno za drugo. Sve nam se to čini manje važnim, zaista i jest manje važno tada, no važno je kasnije. Odgodi li se biološko povezivanje, sociološko povezivanje bit će snažnije i veza će imati bolju perspektivu. Problem je naravno - strast, odnosno nelagoda i frustracija koje donose nezadovoljena strastvena želja zaljubljenih mladih ljudi. Ne čini li se svim ljubavnicima da su oni prvi i jedini u svijetu? Nije li nestrpljivost u "tim stvarima" prirodna? Jest. No takav pristup, u kojem se biološko povezivanje realizira prije postavljenog sociološkog okvira otežava proces upoznavanja. Roditelji će nerijetko upozoravati zaljubljenu djecu na potrebu upoznavanja, ukazivati na to da će zaljubljenost proći ali djeca ih neće slušati osim ako su dovoljno svjesna sebe i u stanju su uzeti dobar savjet kojeg ne razumiju sada. I pitanje je koliko roditelji stoje iza svojih stavova. Ako sami nisu bili u stanju pristupiti racionalističkim principom nego su, vođeni instant gratifikacijom, primjenjivali instinktivistički princip kao primarni princip ponašanja, riječi će malo značiti.
Sociološko i biološko povezivanje se ipak isprepliću, ma koliko se mi trudili sagledavati ih odvojeno. Da bismo nekoga željeli upoznati mora nam se bar malo svidjeti. Doduše, možemo biti i ravnodušni pa se afinitet pojavi kasnije, kroz upoznavanje. Ipak ne smije biti averzije, odbojnosti. Ako nam se netko svidi i zaljubimo se, da bi to potrajalo moramo se upoznati, uzajamno se prihvatiti i zavoljeti. Sve to ide u iteracijama, malo romantike, malo upoznavanja, pa više romantike ako nas je upoznavanje zbližilo, pa još bolje upoznavanje, pa na kraju slobodna i svjesna odluka da ostanemo skupa i volimo se ili razlaz ako odluka nije obostrana.
Ponekad se radi samo o biološkom povezivanju a sociološki je aspekt suviše kompliciran pa ga ostavljamo malo po strani. Nema smisla u moraliziranju niti laganju sebe ili partnera. Možda se bojimo ili sramimo sebi ili partneru priznati da smo se zaljubljeni upustili u romansu s neizvjesnim ishodom, stoga se kunemo u grandioznu viziju ljubavi do groba da ne ispadnemo laki. Od toga malo koristi a dosta štete. Stvorit ćemo očekivanja i od sebe i od partnera koja će nas opteretiti umjesto da uživamo (dok se može) u biološkoj povezanosti bez sociološkog okvira (mada sam Charlie Sheen priznaje jednom da nakon prolazne avanture ni jedno ni drugo nemaju ništa, pa čak niti lijepu uspomenu). Ukoliko se zavaravamo da se radi o ozbiljnoj ljubavi (jer sociološko povezivanje i usklađivanje se valjda dogodilo samo po sebi, razumjeli smo i upoznali jedno drugo bez puno riječi) ne samo da ćemo u biološkoj povezanosti nalaziti sve manje radosti i užitka, nego će frustracija rasti s vremenom kako budemo uviđali da je sociološka povezanost slaba ili je uopće nema, te će jačati osjećaj da smo iznevjerili samog sebe. A zapravo se radi samo o nedovoljnoj snazi i spremnosti za iskren i otvoren pristup, najprije prema sebi a onda i prema partneru.
Argument koji ukazuje na to da je brak više sociološka nego biološka institucija jest da nakon razvoda osoba treba uklapanje u društvo, prije novog partnera. Prije biološkog nadoknađivanja neravnoteže nastale razvodom, potrebno je nadoknađivanje sociološke neravnoteže. Potrebna je reintegracija u društvo kao samac, što je tim teže što je dulje trajao brak. Problem uklapanja u društveni život je emotivna praznina koji je dosad ispunjavao partner, a koji treba nanovo osmisliti i ispuniti. Uletjeti u vezu na brzinu čim prije očekujući da će nam nova veza popuniti emotivnu prazninu nakon razvoda je iluzija, mada mnogi ljudi to rade. Emotivnu prazninu popunjavamo sami. Sociološku neravnotežu moramo postići nastupajući u društvu kao samostalna osoba bez partnera. Novi partner će doći, ako dođe, ako ne ne, i opet je sve dobro. Bitno je uspostaviti djelotvornu kontrolu nad svojim životom i uklopiti se u društvo. Možda staviti veći naglasak na svoje hobije, na posao, na prijatelje kako stare tako i stjecanje novih.
Kulturni je napredak i kvaliteta oduprijeti se instiktivističkom principu kao primarnom principu ponašanja vođenog instant gratifikacijom (biologija požude) i primjenjivati racionalistički princip kao primarni princip ponašanja s odgađanjem nagrade. Sociološko povezivanje s ljudima kao prvi kontakt, a onda biološko povezivanje s jednom posebnom osobom, to je kulturni ili civilizacijski napredniji pristup. Zgrabiti partnera u naletu strasti i povezati se biološki a tek onda nadoknađivati propušteno sociološko povezivanje nekulturno je i primitivno, logika vođena biologijom starog mozga i impulsima.
Ako nam je sociološka komponenta odnosa primarna a tek onda biološka, tada je recimo varanje supružnika sasvim suvišno pitanje. Impulzivno poželjeti na biološkoj razini drugu osobu, koja nam se može činiti fizički ili emotivno privlačnijom, ako nam je sociološka pozadina prva ipak mora proći test prije odluke o upuštanju u određeno ponašanje - kako bi se to moglo odraziti na moje socijalne odnose? Prije svega na supružnika? Tako da razmatranje varanja ima mjesta samo u slučaju da je biološki aspekt toliko bitan da u jednom trenutku preuzme kontrolu i postane primarni princip ponašanja, radi koje čak i zanemarimo socijalne odnose.
Post je objavljen 18.05.2015. u 09:29 sati.