the land of perception

i don’t mind
i don’t care
fuck this silent scream
you are not my God,
you are my everything!!

transdimenzionalno stapanje s visim silama, na visim razinama nekog viseg univerzuma u visem loxprostoru crne tvari. :)

u svijetu izvan svoje glave gladitor sam u areni dok me vrag povlaci za glezanj prema ponoru da mu se predam. nakon svake bitke uspravno stojeci iznad svojih osakacenih protivnika, cekam da moj bog Starfucker digne palac prema gore, da uslisi njihove muke i okonca stanje svijesti.
prije same borbe s gladijatorima u hodniku tik vratiju koje me dijele od arene, prije pocetnog stanja konfuznosti kad se vrata otvore I svijetlost me osljepi. trazim otiske prstiju nekoga koji je bio tu prije mene i necije poznato osakaceno lice nakon tolikih borbi, da mi pruza utijehu. U zaru borbe razmisljam o mnogim svijetovima o rajkom stanju regresije, te o procesu separacije ka individulnoj svijesti. neznam zasto sam jos u borbi sve me vise vrijeme gazi. znas nemogu ti ja funkcijonirati na toj povrsnoj razini…
tu mi glava pocinje biti teska te neizmijenicno propada s ljeve i s desne strane.
u stanju propadanja tijela necu imati vise snage oduprijeti se mojim protivnicima. tek onda i smo onda ce starfucker sici s svojeg prestolja i okoncat moje borbe. slomljenom lubanjom u zadnjoj borbi dok me puk slavi i odaju pocast mojim velicanstvenim bitkama, ja cu se moci pridruziti hendikepiranim ljudima na beskrajnim zelenim livadama. u sredini gnomona gdije siju dva sunca.

misli su krenule kao brzina svijetlosti koja ne ostavlja svoj znak na necijem tijelu. u trenutku analiziranja dubljeg znacenja u postupcima te i u nekim rijecima koje mozda su bile pukom recene u trenutku hvatanja misli. A mene su zavele na nihovo razmisljanje. Mozda sam sebicna jer bijezim od iskrivljenja necije dimenzije zivljenja. jer… poznati miris, poznati osijecaj tko je tu...
Jer sam vidjela u svojim razmisljanjima, u mom unutarnjem ratu, mandelu ,budu , isusa I krista. dok koludrica nije skoro svojim postupcima okoncala moje vizije svijeta u kojem zivim. Da li je to znak da bi trebala biti manje sebicna jer se borim protiv sebe (50 posto svega 50 posto nicega). spirala jos otezava moje kretanje polaganim krcanje svakog prstena moje kraljeznice.
I gledala sam svemir, I gledala sa mjesec njegovim ocima pokusavajuci shvatiti smisao svega, smisao moje izdrzljivosti. gledala sam sta sam... sve osim njega i pokusala sam sebi docarati zbog cega sam jos u igri. Luda sreca u mom srcu mi daje snage da se ne prepustim svim svojim mislima. A znam da ce biti…
on, oliti om ... cini vijecno sve u ovom svijetu iluzija boja. pa plavo, pa zuto, pa ljubicasto, te modro, pa fotografija pa... apstrakcija necijeg postajanja, necijeg prijateljstva. nije li cijeli svemir apstrakcija... koja cini sve figuruativno u visim dimenzija koje mozemo dodirivati.
cista energija naseg postajanja...

predivno je dozivjeti trenutnu zamisljenost medu zvijezde...
plovim mirna brzinom svijetlosti, i odajem mu tajne koje ce zauvijek ostati izmedu nas.

sub dio,
sub silentio,
timor mortis conturbat me.
verba volant(littera), scripta manet.
ad infinitum...

vracam se na trenutke koje me bole. bole do te granice da bljuvotina mi se pojavljuje na krajceku usnice. sretna sam, jesam li?
iluzija je u mojoj glavi da sam ziva da sam sretna u tome nekom paralelnom svijetu ego centricnog zivljenja.. pa se pitam cemu zivjeti u realnosti i iskustvu kada sve je to (bip...)
onako citam sve oko sebe i stvaram u glavi vizije, da pise drugo jer zelim drugo.. sve me podsijeca kako sam smrtonosna, i jucerasnje sranje i jucerasnje opsijedanje nekim tupim predmetom. da vidim piljevinu iz svoje glave, pa je vadim kao termite iz drva..
suze na obrascima bole, klizu prema telviziji dok vani vlaga oblizuje pod, a neki se glasno smiju i dekoncentriraju moj san u beskrajnom poremecenom vaznom otkucaju mojih neurona, u mozgu koji pluta u plazmastom sivilu ludila. i neda mjesta da se dodiruje sa stjenkama lubanje koja povremeno se ukljesti u trncima iskupljenja...