vracam se na trenutke koje me bole. bole do te granice da bljuvotina mi se pojavljuje na krajceku usnice. sretna sam, jesam li?
iluzija je u mojoj glavi da sam ziva da sam sretna u tome nekom paralelnom svijetu ego centricnog zivljenja.. pa se pitam cemu zivjeti u realnosti i iskustvu kada sve je to (bip...)
onako citam sve oko sebe i stvaram u glavi vizije, da pise drugo jer zelim drugo.. sve me podsijeca kako sam smrtonosna, i jucerasnje sranje i jucerasnje opsijedanje nekim tupim predmetom. da vidim piljevinu iz svoje glave, pa je vadim kao termite iz drva..
suze na obrascima bole, klizu prema telviziji dok vani vlaga oblizuje pod, a neki se glasno smiju i dekoncentriraju moj san u beskrajnom poremecenom vaznom otkucaju mojih neurona, u mozgu koji pluta u plazmastom sivilu ludila. i neda mjesta da se dodiruje sa stjenkama lubanje koja povremeno se ukljesti u trncima iskupljenja...
Post je objavljen 01.02.2007. u 11:31 sati.