Privatizacija Kamenskog motivirana nekretninama
|
Štrajk glađu radnica tradicionalne tvornice konfekcije Kamensko d.d. u Zagrebu, osim socijalnog ima i duboko ekonomsko značenje. Ponovo se naime aktualiziraju pitanja vladinih privatizacijskih politika, postavljenih prije gotovo dvadeset godina i za koje se može slobodno ustvrditi da su presudno utjecale na formiranje današnje strukture hrvatskog gospodarstva. Privatizacija domaćih poduzeća, započeta u ratnom vremenu, temeljila se na dominaciji političke samovolje, a ne na ozbiljnom ekonomsko-političkom konceptu. Poduzeća su u pravilu preuzimali klijenti vladajuće političke garniture, koji su imali ograničene poslovne vizije. U velikom broju slučajeva privatizacija poduzeća nije imala cilj dugoročni razvoj poslovanja i stvaranje novih radnih mjesta. Prevladavali su kratkoročni, špekulativni motivi povezani s komercijalizacijom, često vrlo vrijednih, nekretnina u vlasništvu privatiziranih poduzeća. Razvoj temeljnih djelatnosti, osobito poduzeća u industrijskom sektoru, novim vlasnicima najčešće nije bio dovoljno atraktivan, posebno ako se usporedi s mogućnosti kratkoročnih kapitalnih dobitaka na prodaji zatečenih nekretnina. Čini se da je privatizacija Kamenskog, ali i mnogih drugih industrijskih poduzeća, također motivirana preuzimanjem vrijednih nekretnina, a ne stvaranjem vrijednosti za dioničare u temeljnoj djelatnosti. U vrijeme strukturiranja temelja privatizacijskih politika dio utjecajnih ekonomista je odbacivao modele industrijskih i razvojnih vladinih politika, kojima bi se zaštitila poduzeća u industrijskom sektoru i omogućio njihov razvoj nakon provođenja procesa vlasničke transformacije. Koristili su se argumenti poput: hrvatska industrijska poduzeća nemaju šanse u globalnoj podjeli rada, hrvatska ekonomija će svoj rast temeljiti na tercijarnom, a ne industrijskom sektoru i slično. Danas vidimo koliko je ta argumentacija bila pogrešna, a vrlo vjerojatno i politički inspirirana. Pogledamo li razvijene europske zemlje, ali i uspješne nove članice EU, vidimo stalan rast značenja industrijskog sektora u strukturi kreiranja dodane vrijednosti nacionalnog gospodarstva. One države koje su se oslonile samo na razvoj tercijarnog sektora, poput Islanda, Grčke ili baltičkih zemalja, doživjele su tijekom zadnje globalne ekonomske krize snažno usporavanje gospodarskih aktivnosti i rast nezaposlenosti. Unatoč pritisku uvoza industrijskih proizvoda iz azijskih zemalja, europske radno intenzivne industrije su se uspješno transformirale, fokusirale na luksuzne segmente tržišta i zadržale radna mjesta. Brojna industrijska poduzeća iz bivših istočnoeuropskih zemalja, pred kojima su hrvatska poduzeća početkom tranzicije bila u značajnoj prednosti, zahvaljujući odgovornim privatizacijskim i odgovarajućim vladinim industrijskim politikama danas su vrlo uspješna na međunarodnom tržištu. Privatizacijske politike hrvatskih vlada, uključujući i vladu Ivice Račana, izrazito su nepovoljno djelovale na industrijski sektor. Bespovratno su nestala mnoga poduzeća te izgubljena stotine tisuća radnih mjesta. Tercijarni sektor ne može stvoriti dovoljno odgovarajućih radnih mjesta, kojima bi se nadoknadio gubitak radnih mjesta u privatiziranim industrijskim poduzećima koja novi vlasnici nisu razvijali. Zbog toga su nužne potpuno nove vladine politike prema industrijskom sektoru. Izvor/autor: Novi list/PressCut |
