...hoće li naći vjere na zemlji....
Ponekad mislim da živim u svom svijetu, i da ono izvan njega gledam u rozim naočalama tj. onako kako meni odgovara. Zna to biti dobro, no gruba stvarnost u posljednje vrijeme sve više prlja tu roza boju. Vjeru je li danas tko ljudima? Ne u ljude jer samo se u Boga može vjerovati, već ljudima na riječ, u obećanja. Ima li povjerenja na zemlji među nama koji se braćom u Kristu nazivamo a i šire? Često su mi roditelji znali reći da nikad ne uzimam sigurnim ono što mi netko kaže dok to sama ne provjerim. No evo nije pohvalno, no često mi se dogodi da ne slušam roditelje i zanemarim tu napomenu. Nekako uistinu vjerujem čovjeku kada mi nešto kaže i već nekoliko puta sam nadrljala zbog toga. Ali ne znam kako ići kroz život bez međusobnog povjerenja. Ponekad zna biti tako teško živjeti već samo po sebi da mi se čini nemoguće biti osoran prema onome pored sebe i još otežati i njemu i sebi grubu realnost. Da da znam da je Gospodin taj kojem se uvijek mogu povjeriti, da me on jedini u potpunosti razumije i da je Njegova riječ blagotvorni melem na ranu...no ponekad je potrebno jednostavno malo ljudske blizine. Uvijek nastojim čovjeku pristupiti iskreno, otvoreno a ponekad se to krivo shvaća. Pa ne želeći povrijediš ljude..no to je druga tema.
Hoće li biti vjere na zemlji...ako ne vjerujemo onima koje vidim, koji svakog dana pored mene prolaze kako ću vjerovati u Onoga kojega ne vidim ljudskim očima. A možda oči srca bolje vide od ovih tjelesnih? Možda bi ljude trebalo gledati očima srca i kada bi se svi mi međusobno tako promatrali raslo bi i povjerenje. Je li pohlepa, zavist, ljubomora nadvladala povjerenje. Može li čovjek sam opstati pa da ima i sve novce ovoga svijeta a ako ih nema s kime dijeliti? Vrijedi li danas uopće što ljudska riječi i mogu li se odnosi, veze, obitelji graditi bez vjere i povjerenja kako jednih drugima tako i u Boga? Lakše se čini živjeti i jednostavno ne razmišljati, pa kako što nailazi tako se s tim nositi i nadati se da će Providnost sve voditi pravim putem. Ne želim vjerovati da je negativno nadišlo pozitivno, da je zlo u svijetu i čovjeku veće od dobra. Reče netko piši svaki dan dobre stvari koje vidiš oko sebe pa kad nakon nekog vremena čitaš napisano vidjet ćeš da dobra ima više od zla samo se o zlu više priča. A rekli su mi i da u svakom čovjeku treba tražiti samo dobro pa makar to bilo i zrno gorušićino dobra i da time gradimo Kraljevstvo Nebesko na zemlji. Ajde da onda gradimo međusobno povjerenje vjerujući ljudima oko sebe bar koliko je zrno gorušićino.
Sretno u gradnji...
Evo me.......
Vjerojatno se pitate što je ovo sad..pa evo odlučih prebaciti blog na novu adresu pa da imate mali pregled što je bilo prije...zašto..pa recimo da je prošla adresica bila malo neispravna a kako ne želim da me glas nepismenosti prati evoo.
što je novo? Svaša i ništa...
Život ide čudnim putevima i baš kad pomislim kako je dobro i uplašim se da bi mi to dobro možda s vremenom moglo dojadit...evo zaokreta koji je nekad još bolji a nekad loš...a nekad jednostavno ni sama ne znam je li dobar ili loš...Možda malo previše filozofiram (prvi ispit je filozofija he he) ili možda mi svi malo previše filozofiramo i čak nas i sam Gospodin ne može shvatiti..ponekad jednostavno pomislim de prestani brbljat i uzi krunicu i moli jer od tvog naklapanja nema koristi...a ponekad opet suprotno čini mi se da recitiram Zdravo Marijo bez kraja i konca...Ovisi to o osjećaju i raspoloženju. Znam, znam govore kako je svakome potrebna osobna molitva i razgovor s Bogom, bolje reći kako treba razviti dijalog ma koliko to nekima čudno zvučalo...no iz osobnog iskustva Gospodin baš nije htio samnom ˝dijalogizirat˝. Uvijek mi je došao u tišini..poput lahora..a ne nakon mojih naklapanja..Hm ali teško je čekat u tišini..kada misli struje i sto stvari mi je na pameti...Pa onda ispada jednostavnije krunicu u ruke...no nije to bez veze ma koliko se iz ovog mog pisuckanja činilo. Osobno svjedočim i ruku u vatru dajem da Marija budno bdije i čuje svaki pozdrav koji joj mi u molitvi po svom duhu uputimo. U dijelu života kada mi je pomoć i milost Božja najviše trebala molila sam krunicu jer za razgovor sa Bogom nisam znala...i Gospodin se po zagovoru Majke smilovao i uslišao...
U taj se zagovor uzdajem uvijek kad mi je teško, kad ne znam što bi molila i kada bi se najrađe pokrila preko glave i sakrila od Boga..a On me miluje po nježnosti Majke a da ja toga trenutka nisam ni svjesna..
Uzdaj se u Mariju, jer Ona najbolje pozna svoga Sina, a nitko ne pozna bolje pozna Oca doli Sin i kome Sin hoće objaviti..
Božji blagoslov i sretno na ispitima...
a r h i v a
nedjelja, 25.09.2005.
Jesmo li svi mi braća u Kristu???
U petak je Crkva slavila sv. Oca Pia iz Pietrelcine..kapucina koji je poznat po nadnaravnim duhovinim iskustvima i stigmama na mjesu Isusuovih rana. Ono što me se posebno dojmilo pod propovijedi u našoj Osječkoj kapucinskoj crkvi jest činjenica da je Otac Pio bio uvijek poslušan svojim nadređenima i svojoj braći kapucinima koji su mu zbog zavisti bili najveći neprijatelji. Zbog samostanskih ogovaranja bilo mu je zabranjeno slaviti misu te je većinom boravio u svojoj samostanskoj sobi, a bio je znakovit i po sakramentu ispovijedi. Jesmo li mi jedni drugima prava braća u Kristu ili smo poput ove samostanske braće da gledamo samo sebe i po svojoj sebičnosti sudimo druge?
Kaže današnje drugo čitanje:
…složni budite, istu ljubav njegujte, jednodušni, jedne misli budite; 3nikakvo suparništvo ni umišljenost, nego - u poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe; 4ne starajte se samo svaki za svoje, nego i za ono što se tiče drugih! (Fil 2, 2-4)
Bi li svijet bio drugačiji da se više brinemo jedni za druge a ne samo za sebe? Polazim od sebe i sjetim se da sam puno puta mislila da me ugrožavaju oni koji su bolji od mene, te sam zbog svoje zavisti bila ogorčena na sebe i ljubomorna na druge. Takvim stavom padala sam, a ne rasla! Znamo li mi biti sretni jedni zbog drugih? Znamo li biti maleni, a druge smatrati velikima ili uvijek nastojimo veličati sami sebe? Oni koji su uistinu veliki daju svoj život kako bi služili drugima i nisu veliki zato što sami sebe veličaju već zato što drugi govore o njima. No na kraju uvijek treba reći sluge smo beskorisne bili hvaljeni ili hvalili jer hvala je samo voda vrh pijeska kako kaže Šenoa.
- 14:43 - Komentari (6) - Isprintaj - #
auuu sto su ti sitna slova... oci me bole.. ma tko ti je dizajnirao ovo... ha? (super leptir 30.09.2005. 04:43)
I meni se svidjela ta propovjed. Posebno taj dio o poslušnosti. Svaka mu čast. (snorky 30.09.2005. 12:44)
Jel ono tvoja pjesma sa strane? ak je - dobit ces batina :-) Super je. (snorky 30.09.2005. 12:46)
ovaj blog pravi je duhovni kutak :) (sVaTkO jE pOsEbAn 02.10.2005. 13:04)
ne! :) (super leptir 02.10.2005. 13:52)
di si nestala? (snorky 13.10.2005. 16:07)
četvrtak, 15.09.2005.
...UZVISI SVOJ KRIZ..
Simbol krscanstva jest kriz i mnogi ga imaju u svojim kucama i nose oko vrata..no sto je zapravo kriz i sto on prikazuje…nekako sam se navikla gledati Gospodina pribijena na kriz i cesto to u meni ne budi nikakve osjecaje. Onda se sjetim Pasije i tako stvarnog prikaza muke i smrti Isusove, bolnog izraza lica kada su Mu čavli zabijani u ruke i noge..tuznog pogleda ..i oprosta je ne znamo sto cinimo..
Pavao u poslanici kaze cime da se hvalim doli krizem Gospodina nasega Isusa Krista. Sto je to kriz za mene. Cesto pomisljam kako je kriz ono sto mi ne ide u zivotu, gdje redovito kiksam, gdje sam slaba i to nastojim sakriti, negdje zatrpati pod tepih da drugi nevide. To je nesto kao slaba tocka i ako to drugi otkriju osjecam se ugrozeno, tuzno, uplaseno i imam potrebu braniti se... No Pavao kaze cime da se hvalim, ne od cega da bjezim..hvaliti se krizem…hvaliti se slabostima…je li to moguce. Svatko je svjestan svojim slabosti i redovito bjezi od njih..ja prva..no pokusavam ih prihvatiti..pokusavam se prihvatiti takvu kakvu me Bog stvorio, kakvu me zamislio..jer sa sam Bozji dar i Njegovo dijete..i lakse je zivjeti kad pomislis da te Gospodin bas takvog zelio i da bas sa svim tim tvojim sposobnostima i nesposobnostima ima veliki plan..lakse je biti otvoren ljudima kada prihvatis sebe jer ako ne mozes prihvatiti sebe i voljeti sebe kako ces onda prihvatiti i voljeti druge ljude. Kada drugima iznesem svoje slabosti imam osjecaj da oni uviđaju kako sam od krvi i mesa, kako nije samo njima tesko vec i ljudima oko njih, kako dijelimo istu sudbinu i da ce nas biti lakse ako krenemo dalje naprijed zajedno..jer svim smo braca po Kristu i po krizu..no kriz je zapravo prikaz ljubavi Gospodina za nas gresne ljude za koje On daje svoj zivot jer je ovdje da sluzi a ne da bude sluzen..stoga sto mi preostaje vec sebe svakoga dana iznova prihvacati kako bi se drugima mogla darovati...
- 23:38 - Komentari (2) - Isprintaj - #
kao prvo predivna razmisljanja imas, a kao drugo potpuno si pogodila u vezi onog oprastanja... :) drago mi je sto ima jos jedan vakav blog (super leptir 18.09.2005. 15:42)
Baš super. I ja sam tako razmišljao o križu, ali hvala što si me podsjetila da to nije tako. "...cime da se hvalim doli krizem Gospodina nasega Isusa Krista..." Super!!! (snorky 30.09.2005. 12:35)
subota, 10.09.2005.
Nakon tjedna šutnje
Kada sam otvorila ovaj blog bila sam puna ideja i vizija no sada kad treba pisat čini se fali motivacije. No bit će bolje s vremenom jer upravo ovaj tjedan sam počela raditi tako da umor uvijek prevlada. Evo odlučila sam pobijediti san i napisati koju pametnu..
Čudno je to, cijelo ljeto jurim neki posao i ništa sad dobijem posao i opet mi ne odgovara. Nije da je posao loš, niti da sam ja lijena - ako ste to pomislili slučajno,već se stvari brzo pretvore u monotoniju, a čini se kako smo mi ljudi ili ti ljudska vrsta poznati po tome da u svemu tražimo neki dublji smisao. Meni ga je potkraj ovog tjedna bilo teško pronaći, tako da se u ovih pet dana odvijala borba između dobrog i lošeg raspoloženja kao valjda i kod svih ljudi..kako je posao relativno jednoličan: čišćenje knjiga od prašine za knjižnicu na faksu; počela sam misliti kako je ljudima koji cijeli život rade na traci, žive od toga i uopće se ne bude...klik pada mi na pamet zašto...pa treba živjeti a to ne ide od zraka... e a sad treba razviti osjećaj odgovornosti jer neće uvijek mamica i tatica financirati svoju kćerkicu već usisavač u ruke i navali u prašinu a kad monotonija pokuca sjeti se para, stisni zube i izdrži još 3 tjedna....
Pozdrav i Božji Blagoslov
- 00:05 - Komentari (2) - Isprintaj - #
bog već spava,ajde i ti u krpe.... ( 10.09.2005. 00:36)
On nikad ne spava u to budi siguran, a ja već tjedan dana ako nisi primjetio spavam na blogu ( 10.09.2005. 01:01)
subota, 03.09.2005.
U početku stvori Bog nebo i zemlju. (Post1,1)
Pozdrav svim blogerima meni znanim i neznanim. Početak je uvijek najteži, bar se meni tako sada čini. Nemam jasnu sliku što ću i kako. Ali nadam se da će se kroz ove moje male tekstiće nešto iskristalizirat, pa ćemo zajedno saznat kako će to ispast. Namjerno sam započela s prvom rečenicom iz prve knjige Svetoga Pisma. Hm možda je Bog stvarajući nebo i zemlju, pa zatim i mene nakon nekoliko tisuća godina, planirao i ovaj blog tko zna, no nadam se da će mi i On biti na pomoći pri pisanju i snalaženju jer nisam baš stručnjak na ovom području kao neki moji prijatelji čije blogove sam posjetila..
Toliko za sada... :-)
..Neka vas blagoslovi Gospodin i neka vas čuva...
