Obećanje zamalo ludom radovanje ili MALA ŠKOLA RELIGIJSKOG DIJALOGA 2
Da da znam da je prošlo valjda tjedan dana,
ali jednostavno mi se nije dalo pisat o obećanom..
tako da mi je ovo dvostruka škola..o različitosti
religija i o tome da ne treba obećat o čemu će bit
riječi..sad kad smo to riješili ajmo hrabro naprijed
e pa ovako...situacija se već primirila kako se meni
čini oko karikatura i tih svih stvari, a to je bio povod
da se sjetim prije navedenog teksta..a uzrok
je bila izjava jedne pametne glave kojoj ne znam ime,
koja je u komentaru nastale situacije oko karikaturica,
kao opravdanje rekla.. - da u kakvom mi to svijetu živimo ako
će nam slobodu govora određivati religijske tradicije - ..naravno nije
doslovno citirano ali mi se digla kosa na glavi nakon te tako pametne
rečenice..
Pitam se ja što će nam onda određivat slobodu govora i ima li uopće
nešto što je danas dostojno poštovanja, pa da se može uzeti kao moralni
okvir za slobodu govora, međusobno poštovanje i suradnju?
Ako ono što je jednoj naciji sveto nije vrijedno poštovanja što bi
to drugo moglo biti vrijedno...tržište, zarada, marketing, prodaja..
e pa zlo mi je od toga...ili je ovaj svijet poludio ili sam ja poludjela..
Istina je da se nasiljem ništa ne riješava i da su reakcije možda malo
pretjerane, no kada se uzme u obzir mentalitet povrijeđene strane
sve je jasno...no kada ćemo mi tako stati u obranu svoje vjere, religije,
onoga što nam je sveto???? Imamo li mi hrabrosti za to ili su nam svete
sve te ludorije oko nas, a ono što je zaista sveto i sami ismijavamo...
Pada mi na pamet "divna" emisijica Laku noć Hrvatska koja je uistino
majstorski odabirala teme kako bi određene ljude i stvari što bolje uklopila
u cirkus oko nas..da ne spominjem iscenirane reklame flastera specifičnog naziva ili
karikature uvaženih osoba iz života Crkve...i što mi na to?? ništa? a tek zlikavci?
Da da znam da vjeru i politiku ne treba miješati i da je ovo demokratska zemlja
te svatko ima pravo izbora...ali ne treba ni ismijavati..i onda se
molim pozdravite s paradoksom "Bog i Hrvati" i pustite da oni koji to uistinu žele
žive vjeru i religioznost bez pompoznih naziva, već u skrovitosti i bez
trivijalnih šala.
MALA LEKCIJA MEĐURELIGIJSKOG DIJALOGA
Bio je utorak navečer. Vrijeme za predavanja iz
Svjetskih religija na Bostonskom sveučilištu.
Na taj kolegij su se mogli upisati i izvanredni studenti.
Tu skupinu je činio približno isti broj studenata i građana
zrelije dobi, prava etnička mješavina.
Isa je sjeo pokraj Zvija, židovskog studenta s crnom
bradom i jarmulcima. Preostalilh 24 studenta bili su
katolici na čijim se licima moglo naslutiti stanje stida i
otpadništva (to je novi izraz za herezu). Isa i Zvi su se našli,
na da bi se stisnuli jedan uz drugoga tražeći sigurnost protiv
katoličke većine, od koje se nijedan nije osjećao ugroženo,
nego zato što su osjećali neku vrst bratstva u duhu:
bilil su jednini koji su mogli jedan drugome utažditi žarku
želju promišljanjem i raspravljanjem. Raspravljali su o
cionizmu i o Palestinskoj oslobodilačkoj organizaciji i
zamalo se potukli, pa se opet nasmijali, zagrlili te se
ponovno upustili u žučnu raspravu.
Zvi je pohađao Bostonsko sveučilište, a ne Brandeis –
iako je Brandeis najbolji židovski fakultete u Americi i
svega je nekoliko kilometara udaljen od Bostonskog
sveučilišta – i to zato što je primio stipendiju od
Bostonskog sveučilišta, a na Brandeis nije mogao
bez stipendije. Osim toga, više je volio biti u manjini i
sučeljavati se s drugima nego da uživa položaj establishmenta.
Njihov profesor, bjelokosi teolog isusovac, bio je bistar,
mudar i pošten, no Isa ga je smatrao slabićem jer nije
zauzimao čvrsto stajalište u spornim pitanjima. Ocu Petru
bilo je pred studentima draže izigravati Sokrata ili
intelektualnog psihoanalitičara. Imao je smisla za
ironiju i neki osobit sjaj u očima, međutim Isa ga je
doživljavao kao gledatelja, a ne ratnika; kao promatrača,
a ne sudionika velikog džihada života. Zapravo, to je bio
tipičan filozof.
Tijekom petnaestominutnog odmora unutar trosatnog bloka
predavanja većina je studenata ostajala na svojim mjestima:
neki bi nešto pojeli, neki jer su bili odviše lijeni i umorni da bi
se pomaknuli, a neki pak zato što su bili toliko oduševljeni
profesorom da su htjeli uhvatiti svaku njegovu riječ.
Otac Petar je pijuckao kavu kod svoga stola čekajući
daljnju raspravu.
Odjednom upita Zvi: „Oče Petre, što li znače oni, tek
primjetni obrisi križa na zidu iznad vašeg stola?“
Svako je oko pogledalo prema svijetloplavom zidu na
kojemu se isticala oznaka križa visine tridesetak centimetara,
još svjetlije plave boje. Otac Petar je znao odgovor,
međutim on ga je instinktivno prešutio:
„ Zna li netko odgovor na Zvijevo pitanje?“
„Dakako“ odgovori simpatični debeli Irac.
„Tamo je nekad bilo raspelo. U svakoj predavaonici je bio nekada križ.“
„A kada su ih poskidali?“
„Prije dvije godine“, javi se mala Talijanka, sudeći po
njezinim bijelim čarapama, medicinska sestra. „Sjećam se toga.“
„Nisu prefarbali zid kako treba“, odgovori jedan stariji
gospodin, vjerojatno soboslikar.
„A zašto su ih poskidali?“ bio je uporan i zbunjen Zvi.
Isa je bio također zbunjen, a drugi nisu bili čak ni iznenađeni.
„Pa…znate..“ polako će Irac. „Iz ekumenskih razloga.“
„A što to zapravo znači?“ Zvi je uputio pitanje profesoru,
nadajući se da će dobiti ˝službeni˝ odgovor. No otac Petar
je šutio i prepustio odgovor studentima. Isi se učinilo da se
na profesorovu licu pojavio smiješak.
„Pa…znate…nismo htjeli ispasti uskogrudni. Mi želimo pružiti ruku i
nekatolicima i nikoga ne želimo uvrijediti.“
Isa i Zvi su se zaprepašteno pogledali. „Uvrijediti?“ izgovorili su
u jedan glas. „Uvrijediti koga?“ navaljivao je Zvi.
„Nekatolike“, odvratio je Irac slatkim ali razboritim tonom,
kao da tumači nešto posve očito nekom zaostalom djetetu.
„Mislite na židove i muslimane? Ljude poput nas?“ Po Zvijevu
glasu se dalo naslutiti da je bio spreman na sučeljavanje.
„Pa…da, valjda“, reče Irac, pomalo pogođen što njegov prijateljski
istup postiže suprotan učinak od očekivanog.
„Evo ja sam jako uvrijeđen!“ izjavio je Zvi. Svi su se studenti
umirili i odjednom naćulili uši. „Vjerojatno misliš da sam licemjer
ako bi se ja, kao židov, uvrijedio na katolički simbol, u katoličkoj školi.
Kad bi ti pohađao židovsku školu, bi li očekivao da
uklonimo Davidove zvijezde? Bi li se uvrijedio na jarmulke?“
„Naravno da ne bih.“
„A zašto ne bi? Reći ću ti zašto. Jer nisi licemjer i samo
bi se licemjer uvrijedio na židovski simbol u židovskoj školi. Je l´ tako?“
„Da.“
„Dobro pa zašto misliš da sam ja takav licemjer da bi se
uvrijedio zbog katoličkog simbola u katoličkoj školi?
Uklanjanje raspela uvredljiv je čin prema nekatolicima i
upravo je to čin licemjerja.“
Nitko nije mogao tu logiku osporiti, a svi osim Zvija, Ise i
oca Petra bili su potpuno smeteni. Otac Petar se sve
zagonetnije smijuljio. Nije mogao prestati kimati glavom
diveći se načinu kako je Zvi izvrnuo cijelu stvar naopačke.
Sjetio se da je Isus imao istu naviku. Pitao se je li ta navika
tipično židovska.
No Zvi nije tek tako odustajao.
„Je li vas vlada prisilila na to da ih uklonite?“
„Ne.“
„Jeste li dobili vladinu financijsku potporu pod uvjetom
da ih ukonite?“
„Kakvo ti je to pitanje?“ reče uvrijeđeno mala Talijanka.
„Ukoliko ste takav deal napravili, toplo se nadam da ste
ovoga puta dobili više od 30 srebrnika“ reče Zvi i zlobno se nasmiješi.
Otac Petar je zamijetio da je jedna skupina katolika bila povrijeđena,
a da drugi nisu ni shvatili štos.
Stoga je da smiri obje skupine rekao:
„Shvaćam, Zvi. Ti si nam upravo otkrio da je zapravo
prvi katolik koji je primio vladinu novčanu pomoć – Juda Iškariotski.“
Prolomio se smijeh.
Taj lakomisleni smijeh izazvao je u Isi nešto, te je u
bitci potpuno stao na Zvijevu stranu.
„Znate“, započeo je zamišljeno, „ mi muslimani nemamo
ni kipove ni slike. A da imamo Muhamedove slike,
zasigurno ih ne bismo skidali sa zidova svojih škola,
čak ni da nam vlada daje milijun dolara, čak ni da nas
progone ili ubijaju zbog toga.
A vi ste poskidali svoja raspela dragovoljno?
Ne mogu to nikako razumjeti.“
Svi su posramljeno utihnuli. Bili su zatečeni.
Isa se sada više nije mogao suzdržati. U njemu je planula vatra.
„Znate, mi ne vjerujemo da je taj čovjek Sin Božji,
kao što vi kažete da vjerujete. Ali mi ga štujemo kao velikog proroka.
Da imamo njegove slike ili kipove, ne bismo ih nikada uklonili,
čak ni da nam prijetite. Borili bismo se za njegovu čast,
umrli bismo za njegovu čast. Ustvari, mislim da mi muslimani
štujemo toga čovjeka više nego katolici.
Kažete da vjerujete da je Sin Božji, ali ga se stidite i uklanjate ga.
Zašto? Jer ne želite da vas prijeko gledamo.
Čini se da vam je važnije što mi o vama mislimo
nego što On o vama misli.
Žalosno je da vi nas stavljate iznad svoga Boga.
Vi u stvari nas činite svojim bogom!“
Zvi je dodao: „Prvo nas nazivaju licemjerima,
a onda nas smatraju bogovima.“
Katolici naprosto nisu znali što da kažu.
Nikada nisu čuli da netko tako izravno i otvoreno govori.
Jedno se otac Petar smiješio i prikazao tihu
spontanu molitvu zahvale Bogu što mu je na predavanje poslao
dva proroka.
Peter Kreeft
Katolički list za mlade POGLED, O5/2004
….ako ovi budu šutjeli, kamenje će progovoriti….
....da ne bi bilo previše za jedan dan osvrt
na tekst bit će koji dan...a do tada drago bi
mi bilo vidjeti komentarčić Vas koji budete imali
strpljenja iščitati pričicu....
BTB
MOLITVA PRIJE UČENJA
Gospodine Isuse,
prije nego pristupim učenju,
prema Tebi podižem svoj pogled.
Molim Te blagoslovi moje učenje.
Učini ga korisnim i velikim.
Sjedini ga s radom svih onih koji se trude.
Osloni ga na svoj ponizni rad u Nazaretu
i na Tvoju veliku žrtvu na križu.
Neka moj radni stol bude poput oltara,
moje učenje i studij žrtva,
a moj napor i umor neka se sjedine
s naporom i umorom svega svijeta,
s Tvojom mukom, naporom i umorom
i neka se s velikim zanosom podižu
prema Bogu....
Dođi Duše Presveti, dođi Duše mudrosti!
Prijestolje Mudrosti, moli za nas!
