nedjelja, 03.02.2008.
Može jedan virtualni zagrljaj?
Napravit ću još samo jedan klik na facebook profil, i samo još jedan na facebook home, jer možda mi je baš netko u zadnjih minutu i pol poslao kakvo virtualno pivo. Kada su svi vani, a vi ostanete zatvoreni u 4 zida, 'booze mail' vam može na trenutak uljepšati večer.
A 'hug request' ili 'kiss me request', vas ponekad dovede u situaciju da se zapitate je li taj zahtjev tek lančana igra ili možda nešto više. Teško je pridati vrijednost takvoj komunikaciji. No upravo je ta virtualna komunikacija postala mjesto gdje se naše socijaliziranje odvija. Kako kaže moj prijatelj: 'Svi bi radije komunicirali preko msn-a. Posebno zato što se ne moraju šminkati.'
I zaista je on u pravu kada kaže da ispred monitora možete biti musavi i neočešljani, jer vas predstavlja default slika i ono što pišete, a ne ono kako u tom trenu izgledate. Naravno da je upotreba kamere jedna od mogućnosti, no ja je vrlo rijetko koristim kada komuniciram sa prijateljima iz grada ili s faksa. Čini mi se da je i to stvar navike, odnosno Internet običaja i kulture. Po uzoru na off-line svijet postoje ekvivalentna pravila druženja na facebook-u, myspace-u.. Kao i britanski ustav, ta pravila su nepisana, ali se podrazumijevaju. Svakako je red zahvaliti se nekome na 'dodavanju', a i pohvaliti po koju sliku da bi se vaš prijatelj bolje osjećao. Koliko god se željeli ograditi od ovisnosti o takvim kolaborativnim medijima, vrlo je teško biti imun. Ne govorim o ovisnosti u smisli da ste cijeli dan 'gore', već govorim o tome da se vrlo lako možete naći u situaciji da ovisno o bogatstvu vaše interakcije s drugima, ovisi vaše raspoloženje. Upravo o takvim mojim iskustvima sam danas odlučila nešto napisati, a onda to isto i s vama podijeliti.
Vidjeti da imate nove poruke u inbox-u, ili posebno kakav novi komentar, katkad neobjašnjivo veseli. No s druge strane, činjenica da vas se dva dana nitko nije sjetio, signal je da nešto morate napraviti. Najbolji način da nekome privučete pažnju je da često mijenjate 'update' ili 'mood'. Pasivni korisnici nikome nisu zanimljivi. Ali ovi aktivni, osim što se sjajno zabavljaju igrajući virtualni poker, i uspoređujući se na 'coolest friends' listi, izravno izlažu svoj život drugima. Sve što radite odražava vašu osobnost, vaše stavove, vaše preferencije. Posebno mi je tu facebook zanimljiv jer služi za komunikaciju s ljudima koje znate iz stvarnog života, s ljudima, koji su za razliku od myspace-a, predstavljeni punim imenom i prezimenom, što daje jednu dozu ozbiljnosti i još više prostora voajerizmu. Gotovo za svaki veći partyu u gradu postoje pozivnice i grupe gdje onda najavljujete svoj dolazak ili se eventualno izjašnjavate kao netko tko ne planira doći. Dostupna je vidljivost svih akcija i interakcija koje vrše vaši prijatelji. Raj za voajere. Sve se može saznati. Tko je i s kim jučer bio u Tvornici, tko planira ići na prosvjed na Cvijetni, tko je slobodan, a tko u vezi, tko je sve član studenata fpzg-a, tko je bio na boardanju, i s kim, i kako im je bilo.. sve je dostupno, čak i u foto materijalu! Kao što je to Marilyn Manson u intervjuu netom prije dolaska u Pulu izjavio: 'Ljudi danas masovno proživljavaju smrt mašte, uživaju u gledanju reality televizije i u konzumiranju stvarnosti.' Upravo je konzumiranje stvarnosti ono što sam htjela istaknuti kao posljedicu postojanja kolaborativnih medija.
Moram priznati da često razmišljam o tome koliko nas takva komunikacija udaljuje ili, s druge strane, koliko nam možda pomaže da se lakše snalazimo u stvarnosti. U današnje doba, kada se ljudi zatvaraju u sebe, kada je vrlo teško naći nekog tko je otvoren za iskreno prijateljstvo, kada je teško naći nekog tko nije isfustriran iznevjerenim povjerenjem, ili propalom vezom, virtualna komunikacija daje jedan osjećaj sigurnosti i kontrole nad onim što radite i kakvima se predstavljate. Sve je vrlo proračunato. Također vam daje mogućnost da kroz niz sitnica puno saznate o osobi s kojom se družite, osobi koja vam se eventualno sviđa, pa joj, sad kad znate 'kakva je', lakše priđete.
Mnoštvo mogućnosti je pred vama..
Vjerojatno nikada ne biste u stvarnosti kupili prijatelja za 896$ ili se prodali u vlasništvo sestrinom poznaniku.. no i to je na face-u sasvim normalno.
http://www.facebook.com
http://www.myspace.com
subota, 02.02.2008.
Katastrofa
Sjetila sam se neki dan ovog teksta, potražila cd pod nazivom - 'Rasterećivanje starog kompa' i paste-ala vam ovo malo teksta, iza kojeg i dan danas stojim.. pa pročitajte..
Katastrofa
Smrdi, smrdi, užasno smrdi! Pokušavam disati na usta da ne osjetim smrad koji me guši, tjera na povraćanje. No sama pomisao da mi, dok udišem na usta, ta prljavština direktno ulazi u pluća, još me više tjera da poželim prestati disati. A moram! Jao, kako smo kažnjeni mi, ljudi, što u životu ''moramo''! Stvoreni smo slobodni, a ipak nas nitko ne pita bismo li katkad poželjeli prestati disati, jesti, odrastati… Bismo li katkad poželjeli da ne trebamo voljeti i da zbog istog ne moramo patiti, baš nitko nas ne pita. Čovjek, može, katkad, samo sam sebi postaviti takva pitanja. No ima li smisla kad odgovor ionako neće dobiti. I svi ti ljudi što prosjače na ulicama, sva ta djeca što pale prve cigarete, sve te babe što vječno žuljaju koljena na klupama u crkvi, svi ti svećenici što žude za ženskim dodirima, svi oni ne primjećuju koliko je zagušljivo na ovom našem planetu. Čini mi se da jedino ja primjećujem da nam ponestaje zraka. Zasigurno nas je netko prokleo da se razmnožavamo, a još veće je prokletstvo bačeno da se među nama razmnožava mržnja, oholost i sebičnost. Kao pokvareno mlijeko, usred ljetne žege, smrdi sve što ljudska ruka dotakne. Cipele kojima gazim kroz život pune su izmeta, u naslagama, u svim bojama. Katkad poželim staviti maramu preko nosa i usta, no sumnjam da bi i to pomoglo. Smrad bi ulazio kroz uši, pištao bi i skvičao ljudskom zavišću. Ulazio bi mi kroz oči i plašio me slikama pogreba neke siromašne udovice. Prolazio bi mi kroz kosu, mrsio lasi i stvarao kacigu koja me ne bi štitila od udaraca, već bi mi gnječila lubanju dok ne prestanem disati, dok ne napravim mjesta za druge. Ljudi moji, kako smrdimo! Ljudi moji, zašto to ne primjećujete! Možda su vam okaljane cipele daleko od ušminkanih lica, možda imate u ušima čepiće za ljudsku zavist, možda nosite sunčane naočale za svjetsko siromaštvo, no ne možete se zaštiti od onog što vas okružuje. Smrad! Smrad i katastrofa pronalaze put do vaših crnih srca. Kroz kožu i nokte prodiru, ne bi li vam dali do znanja da je ono od čega vam se sada želudac okreće, upravo ono što ste sami stvorili. Ljudi moji, katastrofa!
