subota, 02.02.2008.
Katastrofa
Sjetila sam se neki dan ovog teksta, potražila cd pod nazivom - 'Rasterećivanje starog kompa' i paste-ala vam ovo malo teksta, iza kojeg i dan danas stojim.. pa pročitajte..
Katastrofa
Smrdi, smrdi, užasno smrdi! Pokušavam disati na usta da ne osjetim smrad koji me guši, tjera na povraćanje. No sama pomisao da mi, dok udišem na usta, ta prljavština direktno ulazi u pluća, još me više tjera da poželim prestati disati. A moram! Jao, kako smo kažnjeni mi, ljudi, što u životu ''moramo''! Stvoreni smo slobodni, a ipak nas nitko ne pita bismo li katkad poželjeli prestati disati, jesti, odrastati… Bismo li katkad poželjeli da ne trebamo voljeti i da zbog istog ne moramo patiti, baš nitko nas ne pita. Čovjek, može, katkad, samo sam sebi postaviti takva pitanja. No ima li smisla kad odgovor ionako neće dobiti. I svi ti ljudi što prosjače na ulicama, sva ta djeca što pale prve cigarete, sve te babe što vječno žuljaju koljena na klupama u crkvi, svi ti svećenici što žude za ženskim dodirima, svi oni ne primjećuju koliko je zagušljivo na ovom našem planetu. Čini mi se da jedino ja primjećujem da nam ponestaje zraka. Zasigurno nas je netko prokleo da se razmnožavamo, a još veće je prokletstvo bačeno da se među nama razmnožava mržnja, oholost i sebičnost. Kao pokvareno mlijeko, usred ljetne žege, smrdi sve što ljudska ruka dotakne. Cipele kojima gazim kroz život pune su izmeta, u naslagama, u svim bojama. Katkad poželim staviti maramu preko nosa i usta, no sumnjam da bi i to pomoglo. Smrad bi ulazio kroz uši, pištao bi i skvičao ljudskom zavišću. Ulazio bi mi kroz oči i plašio me slikama pogreba neke siromašne udovice. Prolazio bi mi kroz kosu, mrsio lasi i stvarao kacigu koja me ne bi štitila od udaraca, već bi mi gnječila lubanju dok ne prestanem disati, dok ne napravim mjesta za druge. Ljudi moji, kako smrdimo! Ljudi moji, zašto to ne primjećujete! Možda su vam okaljane cipele daleko od ušminkanih lica, možda imate u ušima čepiće za ljudsku zavist, možda nosite sunčane naočale za svjetsko siromaštvo, no ne možete se zaštiti od onog što vas okružuje. Smrad! Smrad i katastrofa pronalaze put do vaših crnih srca. Kroz kožu i nokte prodiru, ne bi li vam dali do znanja da je ono od čega vam se sada želudac okreće, upravo ono što ste sami stvorili. Ljudi moji, katastrofa!
