subota, 01.12.2007.
Politička životinja
Tri sata su u noći.
Ne mogu spavati.
Mozak mi radi sto na sat, iako su mi oči već umorne i od dima, i od svakojakih faca kojih sam se večeras nagledala. A budna sam jer mi se, naime, okrenuo bioritam. I naravno da su i za to krivi izbori i demokracija, a možda i moja kolegica s politologije s kojom sam prošlu nedjelju do tri u noći svakih pet minuta komentirala rezultate dip-a, i tko gdje vodi, i koliko sada sdp ima kandidata. No ne može čovjek iz svoje kože, kože političke životinje.
A ja se baš tako i osjećam, kao politička životinja.
Sjećam se kako sam, dok sam još išla u osnovnu i imala nastavu u dvije smjene, znala u prijepodnevnom terminu gledati prijenose saborskih sjednica. Bio je tada u životu još famozni HRT 3, a i moja pokojna baka koja je uvijek iz kreveta strastveno dobacivala komentare na račun jednih ili drugih. Iako sam ju puno puta gledala kako pravi pitu, nikada od nje nisam naučila peći kolače, ali sam naučila da se tamo u toj smeđoj prostoriji koju nazivaju saborom, nešto opako događa što uzrujava moju baku pa je ta smeđa prostorija počela sve više i više privlačiti i moju pozornost. Tada nisam puno razumjela o čemu raspravljaju ti ozbiljni ljudi u crnim odjelima, a nisam niti danas sigurna da bih mogla tvrditi kako mi je sve jasno. No ono što sam znala još i sa tri godine, kada smo se doselili u Zagreb, je da postoji nešto, politika su to zvali, što je natjeralo moju obitelj da u jedan stari Renault natrpa par jastuka, i deka, meni i sestri koje gaćice i majicu, i da napusti svoj dom.
Politika je tada odredila da moja mama čeka prvi crni kruh u pola šest na Ksaveru, i da svi spavamo u jednoj sobi. Politika nas je natjerala da zaboravimo kuću sa cvijećem, i novu bijelu fasadu, i da se priviknemo da sada nemamo niti zavjese za prozore.
No bilo je tada dobrih ljudi koji su nam posudili zavjese, a s vremenom je i crni kruh postao bijeli. No, ono što se nije promijenilo, niti će se ikada moći izbrisati, je osjećaj zbunjenosti, uplašenosti kada su u moju sobu s barbikama došli neki nepoznati ljudi. Čudno su govorili i polagano su unosili svoje stvari u našu kuću. Roditelji su me požurivali da što prije krenemo, dok je povoljno vrijeme. Sjećam se da sam tada tatu pitala; ''A zašto moramo ići? ''
Nije mi na to pitanje odgovorio, samo je rekao da uzmem ono najpotrebnije i da nam se žuri. Danas shvaćam da tata nije imao odgovor kojeg sam ja mogla razumjeti. Osim što nije znao što mi reći, vjerojatno nije znao niti sam što radi, niti gdje idemo. Ali ja sada znam da za to što se događalo ranih devedesetih, i da za to što sam ostala bez svog omiljenog kreveta na kat, nije bio kriv niti moj tata, niti moja mama, niti naši susjedi- niti oni tamo niti ovi tu. Bila je kriva politika.
I tako je mene baka naučila da je bitno gledati dnevnik u pola osam, a da nije loše niti pogledati koji put sjednicu. Naučila me i da postoje razni ljudi u toj politici, i da su mnogi prozivani lažljivcima i kradljivcima, ali da ima i poštenih ljudi koji se bore da naš život bude što ljepši. I tako sam ja zavoljela gledati rasprave, slušati prijedloge novih zakona i replike. Zavoljela sam politiku. Politika koja me je odvojila od mog prvog doma, nije ista onoj koja mi određuje život danas, ali je sve to politika. A kada primijetite da vam se adrenalin diže gdje god se ona prakticira, onda shvatite da ste politička životinja, i to ne ona domaća, već divlja koja ima nagone za borbom, životom i koja nikad ne odustaje…
