....Zivot se ne broji sekundama, vec trenucima koji su ti oduzeli dah....
18.09.2006., ponedjeljak
probajmo ponovo....
 .... sve se meni čini da volim te bez razloga.... kažu riječi jedne pjesme, ne znam o kojoj se pjesmi radi, ali čula sam ju na narodnom jedan dan kad sam išla doma, odmah sam uzela moby i zapisala te riječi... naravno da sam prepoznala svoju situaciju... stvarno ne znam kako mogu voljeti nekoga tko mi je jasno dao doznanja da ništa od nas biti neće(nema tu sreće), pa zar sam toliko glupa da ne shvaćam riječ ne, da ne shvaćam da kod te osobe nemam šanse, da me ta osoba gleda kao frendicu, ako i tako... zar sam toliko glupa da se nadam nečemu što ne postoji, da se nadam ljubavi koje nema... ooo da... odgovor je veoma jednostavan, na žalost i pozitivan.... nadam se ja i dalje, svako jutro budim se s nadom da će se možda, jednom i ispuniti ti moji snovi... ali do kad ću tako, kad ću bit spremna reć sad je dosta, idemo dalje?! ne znam... zašto sam se tako brzo zaljubila??? zaljubila sam se u njega a nisam ga ni poznavala... ne kažem da sam pogriješila, vjerojatno bi i nakon upoznavanja to sve isto ispalo, ali ipak trebala sam ispitat situaciju, pa tek onda srljat u ljubav... ali takva sam ja, u stanju sam zavolit osobu u trenu i to bez ikakva razloga, baš kako kaže i sama pjesma... u biti preko njega sam htjela prebolit bivšu veliku ljubav i patnju, a napravila sam još veće sranje... ma svaka mi čast, možda dobijem i diplomu za glupost što se ljubavi tiče... i do kad ću pružat nove prilike toj nemogućoj ljubavi, sjećam se još sam u 3. mjesecu govorila kako je to zadnja prilika da bude nešto između nas, a nakon toga bilo je još nebrojeno mnogo zadnjih prilika... sad kažem da je zadnja prilika ova subota... i ako se ništa ne dogodi a vjerojatno neće koja je slijedeća zadnja prilika, dokle ću tako... vjerojatno dok ne nađem novu budalu pomoću koje ću zaboravit njega, a koji me neće zarezivat ni pola posto s kojim ću bit samo frendica, i zadovoljavat se tim statusom jer je to način da budem uz nešto što čini i ispunjava moj život... pa zar mi je to sudbina u ljubavi.... a u biti pitanje je dal uopće i postoji sudbina... ako postoji onda ju mrzim, mrzim to što mi radi....i opet dolazim na dilemu o rijeci... shvaćam da mi taj kako ga ja nazivam bijeg neće ama baš ništa pomoći u tome da ga prebolim... pa bar je mašta besplatna, ali i moje misli koje će biti uvijek s njim tako da se ta udaljenost od 300tinjak kilometara neće ni primjetiti... uglavnom čuli smo se večeras.... došla sam doma s kave koja je trajala samo 2 sata i skoknula do stana samo da spržim neke slike pa sam trebala otić do frendice koja živi u istoj zgradi ko i ja... btw sam se skonektirala na net, i dolazi mi poruka... od njega... kako mi je linija bila upaljena i pojačana skoro me herc ćopio kad se javila drakulica na mom icq-u... da bi stvar bila bolja nisam se samo ja prepala nego se i kompić neš zablokiro(danas mu je valjda takav dan)... i restartam ja komp ali ovaj put se on ne želi ni skonektirat... ja...grrrrr.... ljuta sam na komp da bi ga najradije spucala, baš mi je to sad trebalo, od svih situacija izabrao je baš ovu, meni jako bitnu da se zablokira... ljuta i iznervirana opet ga restartam... ovaj put uspješno... i tu počinje dopisivanje od čak pola sata(ironija)... dolazimo na temu veza... on govori kako sve veze brzo pucaju, ja govorim da to ne mora bit tako... pitam ga da li je našao nekoga u međuvremenu, stiže odgovor... pozitivan... hm... govorim si ok stay cool, odgovaram, oho i koliko ste zajedno... on govori da nisu zajedno da se ponekad "igraju", mislim TIPIČNO muški, odgovaram-ajd super... ma joj svi su oni isti, ko da su rađeni na traci, zbilja nevjerojatno ali istinito... sve više počinjem vjerovati u to da oni ne znaju voljeti, ipak je njima stalo samo do jednoga... ali eto moramo ih trpit jer bez njih ne možemo... i još se samo pitam: Sta je svrha ljubavi kad tako boli zasto srce slomi se kad stvarno voli Izgubila sam sav svoj svjet ali dalje pitam se Sta je svrha ljubavi kad nemam te |
