....Zivot se ne broji sekundama, vec trenucima koji su ti oduzeli dah....
21.07.2006., petak
............zašto mora tako...............
 opet moji stari problemi.... ne mogu zaspat.... a evo 10 do 2 je, a ja ujutro u pet putujem za rijeku... nadam se da ću potrefit fax, ovako neispavana.... dok sam pokušavala zaspati na tv-u je počela svirat jedna, pjesma, od saše matića, kada ljubav zakasni, i vratile su mi se neke misli, i stari osjećaji prema njemu... nekad ni sama ne mogu vjerovat da osjećaji prema nekome mogu biti tako jaki, da toliko puta idem protiv sebe samo zbog ljubavi... i to bi bio predivan osjećaj da je ta ljubav uzvraćena, ali nije... na žalost... i to me opet muči... zašto mora tako.... zašto moram zavoljeti nekoga tko me neće ni pogledati... kome je do mene stalo jednako kao i do prolaznika koji prolazi pokraj njega na ulici... zaštooo... zašto se sudbina uvijek poigrava samnom, ulijeva mi nadu koje zapravo nema, i nikad je neće ni biti... ja ću za njega zauvijek biti samo neka "frendica" koja je jednom pokušala biti s njim... a ta ista frendica ga toliko voli da ne spava noćima, misli o njemu, sanja ga... ponekad ga tako želim prebolit, ponovo živjet život, život bez patnje... ali ne mogu, ni sama ne znam zašto ga još uvijek volim, nakon svega... što vidim u njemu.... ne znam.... samo znam da mi ovi osjećaji ne dopuštaju da normalo živim, ne puštaju me na miru... i osuđena sam da stalno razmišljam o njemu i o tome kako je on samo moja čežnja, moja želja koja će zauvijek ostati neispunjena....i znam da ga nikad nitko neće moći zamijeniti, zato ni ne tražim druge... ne znam kako ću zavoljeti nekoga drugog kad on posjeduje 99% mog srca... i to naše prijateljstvo... ne znam šta ono znači... jedan frend me pitao dali je to stvarno prijateljstvo ili to radim zato jer sam zaljubljena u njega i da li mi je to dovoljno... i nisam znala što bi odgovorila... ne znam zašto to radim... znam samo da svaka njegova riječ meni izaziva osmijeh na licu... on je dovoljan da mi dan bude ljepši, on i kišu pretvara u sunce... i razmišljajući o tome ipak zaključim da mi je dovoljno i to nazovimo prijateljstvo, ako je to jedino što mogu dobit od njega... a čini se da je... i onda opet dalje razmišljam i dolazim do toga šta bi bilo da ipak jednom budemo zajedno... jeli moja vizija o njemu stvarna, ili je on sasvim druga osoba... da li bi se možda razočarala u svemu kad bi ga bolje upoznala... odgovore na ni jedno pitanje ne pronalazim nigdje... i najvjerojatnije ih nikad neću ni pronaći... a koliko samo često sanjam nas, da smo zajedno, da mi govori da me voli, i tada poželim da se ne probudim, da zauvijek sanjam... jer očito su snovi jedino mjesto gdje mogu biti s njim... nadam se samo da ću se polako, ali i uskoro počet mirit s tom činjenicom i počet potiskivat ove osjećaje.... kad se sjetim koliko sam bila sretna što odlazim na fax u rijeku.... daleko od njega, daleko od svega za čim patim... a sada, sada su mi trenuci odbrojani... sada mogu samo brojati subote do odlaska i nadati se da će on biti u što više njih... da ću ga moći što dulje gledati... a onda u 10 mj ću reći zauvijek zbogom, ako se do tada ništa ne dogodi nikad ni neće... tada ću biti prisiljena započeti novi život... što možda čak neće biti tako jako ni teško pošto ću biti daleko od svega... a ne znam jedino što mi preostaje je čekanje, i ona neizbježna nada.... eto morala sam napisat što me muči i zašto ne mogu spavat... da... upala sam na faks.... sutra su mi upisi tako da moram u rano jutro bit u rijeci... i tako.... sad mi se već polako i spava... a i ne spavalo mi se od svih baljezgarija koje sam gore napisala... idem ja sad u krpe... iako ću se prije probudit nego što ću zaspat, ali eto šta je tu je.... laku noć želim!!! Kad ljubav zakasni Da imam pravo na jos jednu zelju na onu koju zovu poslednju po prvi put ja znao bih sta zelim ja zeleo bih, zeleo bih nju Da imam pravo na jos jedan poziv na ispovest pred Bogom poslednju ja znam i koga bih da zovem ja pozvao bih, pozvao bih nju Da joj kazem bila si mi sve nisam znao tada, sada znam kad prava ljubav jednom zakasni druge nece doci nikada Ref. Dao bih joj srce svoje neka ima srca dva samo kada njoj je dobro onda dobro sam i ja Al' joj ne bih dao oci isti tad bi bili mi videla ni ona ne bi kada ljubav zakasni Da imam pravo na jos dan zivota za jedan dan da skrojim sudbinu ja znam sa sobom koga bih da vodim ja poveo bih, poveo bih nju Da imam pravo na jos jednu suzu u nju da stavim ranu poslednju ja znam za kime bih da zalim u zadnju suzu stavio bih nju Da joj kazem bila si mi sve nisam znao tada, sada znam kad prava ljubav jednom zakasni druge nece doci nikada |
