LOGOS

[B]Milost

Milost se nalazi u “otkrivenju Isusa Krista”. Riječ otkrivenje je ista riječ kao i svjedočanstvo. Dakle, mogli bi reći da se milost nalazi u “svjedočanstvu Isusovom”.
U knjizi Otkrivenje Isusa Krista(posljednja knjiga u Bibliji) na nekoliko mjesta kaže za Božji narod: opisuje Narod kao one koji drže Božje zapovijedi i imaju svjedočanstvo Isusa Krista., 14,12. opisuje Narod kao one koji drže Božje Zaovijedi i vjeru Isusovu., te u 19,10. opisuje Narod kao one koje imaju svjedočanstvo Isusovo. Potom isti redak nastavlja i kaže: “Jer je svjedočanstvo Isusovo duh proročanstva”(ili proroštva) Ja sam uvjerenja da je bolje prevoditi s “proročanstva” nego “proroštva” jer obje riječi imaju isto značenje ali je prva jasnija. 1.Ivanova govori o Božjem svjedočanstvu o svom Sinu te u 5,10-12. kaže: ...Tko vjeruje u Sina Božjega ima svjedočanstvo Božje u sebi...I ovo je svjedočanstvo: da nam je Bog dao život vječni i ovaj život je u Sinu Njegovu. Tko ima Sina ima život ..” Stalno se isprepliću tri riječi: svjedočanstvo, vjera, život te je očigledna njihova međusobna povezanost. 1. Petrova poslanica u 1, 13. daje svjetlost na to pitanje: “..i zacijelo se nadajte milosti koja vam se pruža u otkrivenju Isusa Krista.” Ključne riječi su: “nadajte” i “otkrivenju Isusa Krista”. Ispada da se milosti treba nadati, jer ona dolazi ona nam se pruža kroz tj. u Kristovom otkrivenju tj. svjedočanstvu. Bog Otac je kako smo već rekli svjedočio za Sina, a i Sin je svjedočio za Oca, jer “tko vidi Sina vidi i Oca”! Tako zaključujem da je njihovo svjedočanstvo istovjetno tj. odnosi se na isto. Odnosi se na “obećani život” kojemu se nadamo a koji se naziva milošću. Izvorom milosti bi se zaista moglo prozvati takav život. Jer je on dar u kojem se uživa. Poslušnost ili kao što Petar dalje nastavlja: “djeca posluha” su oni koji su vjerovali onome što su Otac i Sin i Duh govorili. Vjerovali su te poslušnošću vjere ušli vjerom u taj još ne viđeni život kojega je bitni točno opisati kako ne bi “vaša vjera bila krivo utemeljena”.
Sotona je još dok je bio Lucifer pao u grijeh i to na nebu. U njemu se raspirila požuda za vlašću te je ustao protiv Boga. Dakako, dakako da je i prije nego je ustao protiv, već bio u grijehu jer je prekršio 1. Božju Zapovijed koja kaže: “Ja sam tvoj Bog”. On je postao sam sebi bogom. Tako se našao kao bezakonik, mada je to pokušao pokriti svojom tobože većom revnošću ili čak većom ljubavlju za stvorenja od Božje. On se starao za dobrobit stvrenja što je bila normalna posljedica gušenja savjesti. Tako se svako bezakonje pokušava na isti način nadomjestiti. Stoga je humanistička ideja prožela kršćanstvo koje je ili potpuno odbacilo Božji Zakon (protestanti danas) ili je promijenilo dvije Božje Zapovijedi (katolici-pravoslavci). Tako po uzoru na Satana koji kada više nije imao moć nad sobom je pokušao ovladati drugima. Požuda za vladanjem nad drugima se proizvodi u vlastitoj nemoći da se vlada na sobom, a to je stanje u kome se nalazi svatko tko je pogazio Božji Zakon. Kad se požuda izvršava ona je sve veća i jača u pokušaju pokrivanja golitinje – grješnosti, uprljanja savjesti i straha kojeg je donijela smrtnost ili mogućnost smrtnosti. Iz tog razloga oni koji su poslušni Bogu često nisu u društvu cijenjeni, jer u društvu je poštovan onaj tko se nametne, a nameću se najbolje oni koji bježeći od aveti vlastite nesigurnosti nasilno nasrću na druge u želji da nad njima zavladaju. Usporedi Hebrejima 11,36-38. Tako povijest bilježi usmrćivanje onih koji su se isključili iz utrke za vlašću na zemlji tj. nad svojim bližnjima. Ta požuda za vladanjem je razlog zašto muškarci hoće biti uspješni kao poslovni ljudi kao političari kao sportaši kao očevi, a žene hoće izgledati zavodljivo iz istog razloga: kako bi imale vlast! Dakako da i žene hoće biti visoko pozicionirane u društvu, mada je to ipak tek u današnje vrijeme postalo pravilom. Tu se otkriva grešnost ovog svijeta u kojem svi trče kako bi nadvladali drugoga te postigli taj osjećaj sigurnosti, jer samo se najjači osjeća sigurno. Međutim, svatko se prije ili kasnije suočava s otrežnjenjem, jer istina je da nema sigurnosti. Tako se ovaj život može definirati kao: trka za stanjem sigurnosti.

Ivan u 1. poslanici razvija temu kontrasta svjetlost i tame , ljubavi i mržnje. Tu se nalaze one možda danas najpoznatije riječi: “Bog je ljubav”, ali Ivan također već u 1.poglavlju tvrdi: “Bog je svjetlost”. Ovo drugo je puno manje citirano u crkvama. Svjetlost sve obasjava i razotkriva. Bog je takav, međutim Ivan u istom poglavlju poziva vjernike da “hode u svjetlosti” dakle, na vjernicima je mogućnost hoditi pod Božjim svjetlom ili se sakriti u tamu. Bog ne prisiljava. Hoditi razotkrivena lica pred Bogom znači biti pošten prema Bogu, a Ivan na to poziva u kontekst zajedništva crkve. Stoga se tako otvoreno hodi pred braćom i to “ ispovijedajući grijehe”. Biti u svjetlosti znači biti otkrivenih grijeha i to pred braćom. Naravno da Ivan ovdje misli pred pravom braćom, mada je to nama danas teško razumijeti iz konteksta naših crkava. Tada, kaže Ivan, Bog čisti naše grijehe tj. nepravde. Hoditi u tami kaže on znači tvrditi da se grijeha nema te to ustvari znači Boga nazivati lašcem. To bi bilo ono što Biblija smatra licemjerstvom. Licemjerstvo pred Bogom. Ne izlaganje svjetlosti. Bojim se da je kršćanstvo danas obilježeno s tim stanjem. To je stanje možda i gore od onoga iz srednjeg vijeka, jer se danas ima osjećaj lažne sigurnosti u svoje spasenje dok se tada očito znalo kako nešto nije uredu i znalo se odakle dolazi zabluda. Danas se ističe “Bog je ljubav”, ali samo u humanističkom smislu, a koji nije drukčiji od onog Luciferovog zamračenja kada je svoje odbacivanje Boga opravdavao i zamračivao svojom tobože većom skrbi za stvorenja i brinuo se za njihovu dobrobit. Božji Zakon je legalistička tvorevina, tvrdio je Lucifer, zar nije ljubav načelo koje dozvoljava stvorenjima da sami prosude između dobra i zla. Mada ne ovakav kakvog ga mi poznajemo u kontekstu grijeha, Božji Zakon je postojao i na Nebu. I to kao Božja volja jer Bog je Bog. [/B]