orion4ever

četvrtak, 26.07.2007.

.. odgovor..

.. sinoć su zaspale ptice moleći vjetar za dodir oluje..
.. sklopile su oči i kratkim cvrkutom uspavale dan nošen uzdahom tišine..
.. tama je prekrila lice stranca koji je izgubljen lutao ulicama sna, ne znajući kamo da se okrene..
.. stajala sam nepomično na livadama okupanim rosnim usnama tame koja je tako lijepo sjala nekim osjećajem praznine..
.. podigla sam pogled izbezumljen od straha koji se gomilao u mojim grudima., preplašeno sam pustila jecaj neka te pronađe, neka te dovede do mene..
.. poslala sam poziv upomoć ne sluteći da ćeš me konačno čuti u vrevi svojih snova, svojih misli..
.. ne znam da li ćeš me uspjeti pronaći u isprepletenim oblacima sakrivenim u magli nadanja., da li ćeš se osvrnuti na moje dozivanje koje svakim danom postaje sve glasnije, sve žešče..
.. da li ćeš se uplesti u ovo klupko misterije koje me obavija čvrsto poput nemira?..
.. hoćeš li mi htjeti dopustiti da ti pokažem kako je lako biti "ja"?., biti nepotpun a ispunjen., kako je lako zračiti toplinom ukradene energije., kako je lako davati sve a tražiti samo odgovor...
... kako je lako biti., SaM...

utorak, 24.07.2007.

" TI SI MI U KRVI "

" Pogledom me miluješ k'o da me dodiruješ
i svaki put kao da je prvi..
Ja stalno mislim prestat će, iz čista mira nestat će al požuda ne prestaje., ti si mi u krvi.
Toliko dugih godina uzimanja, davanja., ostajem poslijednji i prvi..
Zbog tebe sanjam cigane i smišljam slatke prevare, al đavo se ne predaje., ti si mi u krvi.
Ako te odvedu cigani čergari, ili te ukradu strašni haremski čuvari.,
ako te odvedu ja ću da poludim., bez tebe ne umjem više jutrom da se budim.
Ako te odvedu sve će da se sruši.. pamti me k'o prijatelja., čuvaj me u duši i onda kad misliš da je prekasno za snove., za sve..
Toliko dugih godina uzimanja, davanja., ostajem poslijednji i prvi.
Zbog tebe sanjam cigane i smišljam slatke prevare al đavo se ne predaje., ti si mi u krvi.
Ako te odvedu cigani čergari, ili te ukradu strašni haremski čuvari.,
ako te odvedu ja ću da poludim., bez tebe ne umjem više jutrom da se budim.
Ako te odvedu sve će da se sruši.. pamti me ko prijatelja., čuvaj me u duši i onda kad misliš da je prekasno za snove., za sve.. "

ponedjeljak, 23.07.2007.

...

.. da li sam zaista posebna da mogu odrediti kako?..
.. da li sam ja taj netko tko će odlučiti kako dalje a kako ne?..
.. hoću li ja reći da treba sklopiti oči pune slanih bisera koji su odavno potonuli u oceanu zjenica?..
.. jesam li toliko umišljena da ću si dozvoliti da određujem tko će i kada?..
.. jesam li ipak tako posebna da ću i tebi jednoga dana reći "zbogom tajanstveni sviraču..."..
.. zanima me koliko će proći vremena kada ćeš shvatiti tko sam.., hoće li tada biti prekasno za priznanje?..
.. hoćeš li me nakon toga drugačije gledati ili ćeš me snažno zagrliti i reći mi da nije važno., da se ne bojiš i da mi vjeruješ?..
.. da li ću tada i ja pustiti suzu neka se sa mog lica prelije na tvoja stopala., bosa i svilena.., ili ću pobjeći baš kao što si i ti pobjegao?..
.. zanima me, hoćeš li me ponovo napustiti i ostaviti da venem u sjeni drugoga lica mojega "ja" ili ćeš mi izljubiti sve obraze nježno mi govoreći da smo jednaki...
.. sanjala sam.. ponovo sam ostavila bolan urlik u njedrima noći što je sjala punoćom mjeseca koji je odavno zamro..
.. sanjala sam, dragi.. sanjala sam san pun nevjerice i pitanja..
.. sanjala sam tebe, ljubavi..
.. reci mi, da li bi htio biti anđeo?...
.. sanjala sam san, dragi.. ali u snu sam sanjala.. sebe..

četvrtak, 12.07.2007.

.. otići ću..

.. nekada davno sam bila uvjerena da ću dočekati buđenje suncokreta koji će svojim osmjesima izliječiti i najveću tugu u mojim očima..
.. mislila sam da ću dogurati daleko i, bez opterećenja, leći na tek niklu travu još mokru od jutarnje rose,pogledati u oblake i zapjevušiti melodiju koju sam toliko dugo skladala..
.. nadala sam se da ću dohvatiti beskonačnost i poljubiti vale koji su godinama bili moji najbolji prijatelji, uvijek spremni primiti moje suze ispunjene gorčinom plavetnila..
.. željela sam biti posebna i napraviti nešto što nikada nitko nije napravio., željela sam dotaknuti mjesec i zaklopiti mu oči preumorne od utrke sa suncem..
.. željela sam obuhvatiti život., puna samopouzdanja krenuti stazama dna i uspesti se na najviše vrhove uspjeha..
.. ali.., gdje je nestao udisaj koji je moja pluća ispunjavao mirisima lavande koju sam toliko voljela?..
.. gdje su se sakrili zvuci zrikavaca ljetnih večeri provedenih pod otvorenim zvjezdanim nebom?..
.. kamo su nestali šapati rasplakane gitare tvoreni nježnim dodirima nepoznatog svirača koji mi je godinima pružao utjehu?..
.. ne znam., hoću li ikada saznati kako završava ova avantura života vođena snagom potoka u rano proljeće?..
.. ne znam..
.. željela sam biti posebna i napraviti nešto što nikada nitko nije napravio..
.. željela sam u potpunosti biti ja..
.. željela sam biti..
.. otići ću..
.. hoćeš li me ikada potražiti?..

srijeda, 11.07.2007.

.. večeras padam..

.. ugasit ću oči umorne od nesanice koja već poduže vrijeme gospodari mojim tijelom.
.. skrhat ću i zadnje komadiće sna protkanog nevjericom i cinizmom jave.
.. zarit ću nokte duboko u meso noći u namjeri da me povede sa sobom daleko prema bespuću.
.. spremit ću glasove u malenu drvenu kutijicu rezbarenu rukama stranca.
.. zakoračit ću na put posut sjenama slapa koji će u šoku zastati i poslijednji puta će pustiti kap srebrne vode za mene.
.. krenut ću u smjeru uzdaha prekrivenih hladnom čežnjom za nedostižnim.
.. zavijorit će vjetar moju zapletenu kosu onako kao nekad i probudit će u meni tužno sjećanje.
.. pogledat ću prema mjesecu, poslijednji puta, i prošaptat ću riječi znane samo njemu.
.. kriknut ću glasno u nadi da će me čuti crni jahač uplašen moga pogleda.
.. doći ću do odavno traženog ponora nadkrivenog nebom koje odnose drhtaji dana.
.. niz moje će lice kliznuti jedna suza., biti će slana poput uspomena na prolaznost morskih pjena., vrela poput pogleda sakrivenih u plamenu svijeća.
.. raširit ću ruke, dignuti glavu, odbaciti glas i pustiti se u tamu tog dugoočekivanog ponora nježnog poput leptira., uplašenog poput malog djeteta.
.. padat ću dugo, al' ne dovoljno, jer ću ubrzo pasti na dno svakoga dna., pasti ću i prepustiti se melodijama fijukanja vjetra zatočenog zajedno samnom u tom osamljenom mraku nadanja..
.. večeras padam., večeras nestajem al', ipak.. postajem..

utorak, 10.07.2007.

.. drukčija..

.. kiša je pala i otvorila nebo koje je dugo zaklanjalo vidike prema "tamo"..
Kapi su razmaknule oblake koji su predugo pritiskali horizont boje pijeska.
Misli su se nakupile na stijenama mog postojanja koje je svakim danom sve upitnije, sve zagonetnije..
Ne znam., je li to možda svrha mog bića, je li to "istina" mog smisla koji je svakim trenom sve kompliciraniji..
Da li sam ja zaista van granica svemira koji svoju bit provlači kroz crvotočine crnih rupa poslaganih u mojoj glavi prepunoj kaosa?..
.., ili sam ja samo još jedno zrnce pijeska koje pomalo počinje shvačati da nismo ono čime se cijeli život predstavljamo...
Kako da prihvatim moje "ja" koje prožima i najmanji dijelić svačijeg bitka?..
Kako da objasnim ono "mislim, dakle jesam" ?., kada, unatoč tolikim mislima u mojoj uzavreloj glavi, ja više nisam sigurna da li zaista postojim ili sam samo ipak sjećanje na nekoga tko je odavno nestao...
Postoji li mogućnost da ću uskoro saznati da sam samo pusta uspomena na nekoga tko je odlučio više ne biti ovdje., nekoga tko je odlutao poljanama makova u rano ljeto., na nekoga tko je uspavao sve snjegove razasute po dlanovima davno prohujalih zima?...
Kako da se osjećam kada mi kažu da sam nekada bila ali da više ne postojim kao "ja" već kao netko tko kroji budućnost svim zalutalim bićima koja se bore za svoju nikad stvorenu zvijezdu?..
Kako da prihvatim tu mogućnost povratka u stvarnost koja je već pomalo zatvorila vrata mojim uzdisajima?..
Tko će mi reći kako dalje kroz tu gustu maglu koja je oduvijek predstavljala utočište od svih negativnih stvari koje je nosio život?..,
Kako dalje preko poljana sada već uvelih suncokreta koje je pojeo san?..
Tko će mi reći tko sam?...

ponedjeljak, 09.07.2007.

.. nekada..

.. bila sam tuga, radost, nemir u glasu poslanom izdaleka.
.. bila sam nevidljiva sjena na licu maštaoca izgubljenom u iluziji svojih maštanja.
.. bila sam odsjaj plamena svijeće zapaljene u mraku ispunjenom tišinom.
.. bila sam šapat na usnama zapečaćenim poslijednjim riječima izrečenim u naletima bijesa.
.. bila sam ponor koji je skrivao osmjehe nadanja, osmjehe tame.
.. bila sam voda što je u sebi nosila toplinu vatre što je strastveno gorila bez pitanja, bez razloga.
.. bila sam jednom..
.. sada sam taj isti maštaoc u potrazi za iluzijom, za mirom svojih maštanja.
.. plamen sam koji traži svoj sjaj duboko u onom ponoru koji je nekoć sakrivao osmjehe.
.. bijes sam koji ubija šapat na usnama, ne dozvoljavajući stvaranje poslijednjih riječi.
.. sve sam to bila i još uvijek jesam., ne prateći sjećanja tužnog jezera davnine..
.. ali zauvijek sam voda i pamtim toplinu vatre koja negdje još uvijek strastveno gori bez pitanja, bez razloga..
.. bila sam jednom..
.. i biti ću..

ODA NAJVEČEM NEPRIJATELJU

.. večeras ću zazvati ime koje ne izgovaram., ime koje ne spominjem ni na koje ne mislim..
Viknut ću toliko glasno da će moj promukli glas proparati svemir, iza sebe ostavljajući samo krhotine meteora.
Ispružit ću ruke i pozvati njega, mog neprijatelja., pozvati ga da mi se pridruži u nadanjima, u razmišljanjima..
Reći ću mu koliko ga žalim i koliko se nadam da će plakati izgovarajući to ime., odavno urezano u suncu..
Pogladit ću ga po lišću jeseni koja je ostala zatočena u vremenu., u prostoru., i otpjevat ću mu onu pjesmu koju smo pjevali..
Položit ću Judin poljubac na usne večeri koja je ostala zaleđena u dodirima s jutrom kada se ugasio mjesec okupan srebrom..
Dozvat ću davno bačene latice crvene ruže koje je odnio vjetar i proklet ću egzistenciju sječanja na taj trenutak okusa gorčine..
Zatim ću ustati i propeti se prema nebu koje će zanijemiti u mom bijesu ispunjenom biserima koji su zasuli prošlost..
Otvorit ću oči bolne od svijetla i odredit ću budućnost njemu, svom največem neprijatelju., tada će nestati pračen kapima kisele kiše koja će pasti zazvana od čarobnjaka vođenog vodopadima suza.., tada će nestati i ostati zarobljen u ništavilu godina provedenih bez tebe..
... sjećam se...

petak, 06.07.2007.

.. sumnja..

.. kamo bježati kada vas napadnu a nemoćni ste za obranu?.
kamo usmjeriti pogled kada iz vaših očiju pokušavaju pročitati vaš život?.
gdje se sakriti kada se na vas obruše sve munje svijeta, pračene teškim proljetnim kapima kiše nošene podivljalim vjetrom?.
kako disati kada vas obuhvate svojim grubim rukama, čvrsto stežući vaše vratove?.
odakle pustiti glas da vas konačno čuju unatoč tome što ste odavno zakopani u zaboravu vremena?.
zašto plakati kada je voda toliko dragocijena., kada sol gubi svoje kristale u nedogledu, u međuprostoru?.
zašto ostaviti riječi da se osuše od žege prvih zraka ljetnog sunca što se probilo kroz oblake u namjeri da nas opeče?.
kako je moguće da vas nikada nisu učili zbiljskoj strani života koji prolazi neukrotivom brzinom ne pitajući da li ste spremni na sve.. ili ništa?.
nikada vam nisu pričali da negdje postoji Netko tko piše vaše priče ne razmišljajući o tome ni trena?.
.. postoji taj Netko., negdje sakriven duboko u vama., samo čekajući na svoj slijedeći potez koji završava suzama..
.. ne pita da li smije zadirati u vaše misli bez ikakvog sažaljenja nad vašim pogledima..
.. kamo bježati kada vas napadnu a nemoćni ste za obranu?..

utorak, 03.07.2007.

.. pun je mjesec..

... tri riječi kojih sam se tako snažno uhvatila..
... tri riječi koje su mi ulile nadu i samopouzdanje kakvo već dulje vrijeme nisam osjetila..
Zašto smo toliko komplicirani kada je obična komunikacija u pitanju?..
Zašto je tako teško sročiti rečenicu koja nekome može značiti život?.. rečenicu koja može probuditi svemir i ostaviti trag na svakoj sekundi života?..
Kako smo došli do te točke kada se ne usudimo pričati., kada se ne usudimo pogledati u oči i reći...
Zar je zaista tako teško priznati nekome nešto., reći šta je na pameti., pokazati koliko nam je stalo do nekoga?..
Zar se zaista rasplinuo i zadnji oblačić snova koje smo sanjali i kojima smo se hranili?..
Bili smo nekada nešto, ne znajući kamo će nas sve to odvesti., bili smo sve šta smo poželjeli i bez imalo napora smo mogli poletjeti visoko iznad svega ružnog što donosi dan..
.. to je bio naš svijet..
Kamo je nestao taj brod koji je uplovio u moju luku u snažnoj želji da bude popravljen od posljednje tramontane što ga je razbila o stijene?..
Kamo je odletio anđeo koji me probudio poljupcem tako vrelim poput plamena u ljetnu večer?..
Zašto je pobjegao?., da li se uplašio ove sjene na mome licu kad spavam?., da li je i on shvatio Što ja zapravo jesam?., da li je čuo moje jecaje u tamnoj noći ili je samo saznao za Snove?...
Nije valjda shvatio da sam ja To što donosi smrt., To što ne pita već samo pokaže put, okrene se i ode u novom smjeru uništenja..
Nije valjda čuo moje vapaje za oslobođenjem od ovog prokletstva koje izvire iz mojih očiju., prokletstva koje iz dana u dan sve više jača u mojim grudima opterećenim samoćom..
Da li sam ponovo prorekla u snu?., da li sam ponovo ispričala priču još ne napisanu i jesam li možda otkrila nešto prebolno za taj žar u njegovim očima boje vode.., ili je jednostavno samo želio otići od Onoga što nosi tugu i prosipa suze po svakom putu kojim kroči?...
... pun je mjesec.., a ja sam i dalje Ono što ne želim biti.. Jel to samo nadanje ili ću i ja jednoga dana prestati biti Sanjar ili ću zauvijek proricati bol?...