.. kiša je pala i otvorila nebo koje je dugo zaklanjalo vidike prema "tamo"..
Kapi su razmaknule oblake koji su predugo pritiskali horizont boje pijeska.
Misli su se nakupile na stijenama mog postojanja koje je svakim danom sve upitnije, sve zagonetnije..
Ne znam., je li to možda svrha mog bića, je li to "istina" mog smisla koji je svakim trenom sve kompliciraniji..
Da li sam ja zaista van granica svemira koji svoju bit provlači kroz crvotočine crnih rupa poslaganih u mojoj glavi prepunoj kaosa?..
.., ili sam ja samo još jedno zrnce pijeska koje pomalo počinje shvačati da nismo ono čime se cijeli život predstavljamo...
Kako da prihvatim moje "ja" koje prožima i najmanji dijelić svačijeg bitka?..
Kako da objasnim ono "mislim, dakle jesam" ?., kada, unatoč tolikim mislima u mojoj uzavreloj glavi, ja više nisam sigurna da li zaista postojim ili sam samo ipak sjećanje na nekoga tko je odavno nestao...
Postoji li mogućnost da ću uskoro saznati da sam samo pusta uspomena na nekoga tko je odlučio više ne biti ovdje., nekoga tko je odlutao poljanama makova u rano ljeto., na nekoga tko je uspavao sve snjegove razasute po dlanovima davno prohujalih zima?...
Kako da se osjećam kada mi kažu da sam nekada bila ali da više ne postojim kao "ja" već kao netko tko kroji budućnost svim zalutalim bićima koja se bore za svoju nikad stvorenu zvijezdu?..
Kako da prihvatim tu mogućnost povratka u stvarnost koja je već pomalo zatvorila vrata mojim uzdisajima?..
Tko će mi reći kako dalje kroz tu gustu maglu koja je oduvijek predstavljala utočište od svih negativnih stvari koje je nosio život?..,
Kako dalje preko poljana sada već uvelih suncokreta koje je pojeo san?..
Tko će mi reći tko sam?...
Post je objavljen 10.07.2007. u 11:01 sati.