Podrška braniteljima
Sramota me Hrvatom se zvati , kad vidim tko sve ovdje sebi daje za pravo
pljuvati po onima koji su Hrvatsku u Domovinskom ratu branili i obranili .
Jadno i žalosno .
......
OSTANI TU I BUDI POSKOK
samo tu možeš biti poskok
budi poskok
ovaj gologuzi kamen
samo poskok obraniti može
Poskok zna dubinu pukotine
i visinu užarene stijene
litica do litice
poskok do poskoka
poskok brani svoje pojilište i svoje gnijezdo
i nije licemjer
i nije kurva,
budi poskok
i nije kalkulant
i nije prevarant
poskok se sunča u svom kamenom stanu
i želi mir u svojoj kamenoj domovini
poskok neće ujesti sunce
poskok kažnjava uhode
istiktivno
jednostavno
bez proračuna
precizno
neiscrpno
to je to
budi poskok
ni mudar ni blesav
ni kratkovidan ni dalekovidan
budi poskok
neiskorjenjiv
i rađaj poskoke
i rađaj poskoke za svaki kameni nagriz
za svaki škrip
za svaku kamenu opuzinu
za svako kameno dlanište
za svaki kameni štit
za svaki piljak
na jednog provalnika kamenih škrinja
stotinu poskoka
ostani tu i budi poskok
ne vođen-zmija u svijetu kreketavaca
budi poskok u svijetu kamenih pradjedova
kamenih orača i pjevača koji bosi gaze tvojom kamenom stazom
budi poskok u suživotu sa krvavim kamenim palcima
sa suhim kamenim vinogradarima
to je to
budi poskok
i obranit ćeš sunce bez kojega ne možeš
to je to
samo to
budi poskok
u zazidi kamenoga krova
na glavici iznad sela
svojega i mojega
ostani tu i budi poskok
to je to poskok
Autor: Ivan Vidović
..........
nečmenjanka
EDIPOV KOMPLEKS
Sofoklo je u svom djelu ''Kralj Edip'' opisao ponašanje jednog sina koje je kasnije u psihologiji
nazvano Edipovim kompleksom , naime Edip je ubio svog oca i oženio se svojom majkom .
Edip nije imao pojma da je ubio svog oca i još manje da se oženio svojom majkom čijeg je
supruga - svog oca - sam ubio .
Bio je to neobičan splet okolnosti oko kojeg se ispreo jedan od najvećih starogrčkih mitova .
U modernoj psihologiji takav se blaži oblik nezdravog odnosa majka -- sin javlja kod muškaraca
koji su u djetinjstvu bili zanemarivani od strane vlastite majke , vječno žudeći kroz svoj kasniji
život za ljubavlju i pažnjom te iste (ne)majke a koju nisu dobili kad su je najviše trebali .
Edipov kompleks zagorčao je živote mnogim obiteljima, pa i nerijetko doveo do velikog broja rastava .
Muškarci sa izraženim Edipovim kompleksom ne žene se ženama koje su suprotnost njihovim majkama ,
nego naprotiv, najčešće biraju majčinsku osobu koja ih podsjeća na njihovu majku.
Kako se u tim uvjetima ne može razviti zdrav odnos , takvi ljudi prije ili kasnije upadnu u bračne probleme .
Razvoj edipovog kompleksa najviše ovisi o majčinom utjecaju na sina u ranoj dobi - majka bez prave
ljubavi odgaja sina vežući ga za sebe na bolestan način , često izigravajući žrtvu kako je sin ne bi napustio .
Takva majka ne odriče se svoga sina kao vlasništva ni u vrijeme kad je taj već davno trebao biti
emocionalno osamostaljen od majke .
Ako sin i uđe u brak , majka će taj brak svojim raznim postupcima pokušati razoriti , pritom bolesno vezujući sina za sebe na uštrb njegove uže obitelji .
Psiholozi i psihijati svrstavaju ljude u nekoliko stupnjeva po tom pitanju , blaži oblici su svuda oko nas i ne
predstavljaju neku prijetnju normalnom životu tih ljudi i njihovih obitelji, premda mogu biti smetnja.
Teži oblici dovode do potpune nemogućnosti bračnog života muškarca , jer takav muškarac doživljava ljubav sa drugom ženom izdajom majke.
O tome su napisane knjige i problem nije nimalo jednostavan , a najčešće je neizlječiv jer uzroke treba tražiti zapravo u prvim godinama života kad nam se stvaraju osnovni obrasci ponašanja koje je jako teško mijenjati.
.......
nečmenjanka
Oznake: paranormalno
ARLEKIN
Svitanja rosna
Bude mene
Ranjivu
U podsvijesti
Mojoj skrivenu
Samo djelić
Sekunde
Ranjiva ja
Kraljuje menom
Dovoljno dugo
Da sagledam
Sebe ogoljenu
Do dna
Bića prestravljenu
Po navici
Panično navlačim
Masku
Sa osmijehom
Unaprijed nacrtanim
Arlekin je
Spreman
za novi dan ...
.......
nečmenjanka
Znate li vi ?
Ima jedna neminovna činjenica , a ona glasi : Vlada
Republike Hrvatske i Hrvatska vojska nisu '95 . otjerali
srpske civile iz njihovih domova .
Pobjegli su oni sami prije vojnoredarstvene akcije ''Oluja''
put Srbije , bojeći se za svoje guzice zbog zla kojeg su
činili hrvatskom narodu od '90. do '95 .godine.
Dapače , Srbi iz takozvane ''SAO Krajine'' su bili ti koji su
područje te kvazi paradržave u pet ratnih godina očistili
od Hrvata , bilo da su ih pobili kao mog pokojnog strica ,
bilo da su ih protjerali sa njihovih tisućljetnih ognjišta ,
potom im ista spalivši da im tako onemoguće povratak .
To kao prvo , a kao drugo : Hrvatska vojska se u vrijeme
Domovinskog rata nije borila samo protiv pobunjenih
Srba iz tkz. ''SAO Krajine'' , već i protiv Jugoslavenske
Narodne Armije , vojne sile države sa kojom smo
predhodno raskinuli sve državnopravne odnose , te sa
njihovim vijernim slugama jugoslavenskim paravojnim
postrojbama i četnicima .
Kao treće , ujedno i zadnje : pobunjeni Srbi iz tkz .''SAO
Krajine'' u to vrijeme nisu priznavali Republiku Hrvatsku
kao svoju državu , niti su sebe smatrali državljanima i
građanima iste , što tada tehnički gledajući nisu ni bili .
Zato su , između ostalog , i zasnovali svoju paradržavu
pod nazivom tkz . ''Srpska Autonomna Oblast Krajina'' ,
uzurpirajući tako međunarodno priznati teritorij Republike
Hrvatske .
Uzevši sve navedene činjenice u obzir , u pravu sam
kada tvrdim da se u Hrvatskoj od '90 do '95 godine
vodio obranbeni a nikako ne građanski rat .
Upitate li se možda koji put zašto se izbjeglo srpsko
stanovništvo u većem broju ne vraća u svoje mahom
obnovljene domove u Hrvatskoj ?
Mislite li da je to slučajnost , splet životnih okolnosti ?
Ne dragi moji , nije ... vratili su se u svoje domove u
Hrvatskoj oni izbjegli Srbi , koji za vrijeme Domovinskog
rata nisu okaljali svoje ruke krvlju hrvatskog naroda .
A oni Srbi , koji sve ove poratne godine putem
posrednika i rodbine prodaju svoje obnovljene domove
u Hrvatskoj , u Hrvatsku se vratiti neće nikada ... i oni i
mi znamo zašto .
Znate li vi ?
.....
nečmenjanka
9. svibanj - Dan pobjede nad fašizmom i Dan Evrope ...
Na osnovi neposredno iskazane volje hrvatskih građana na
referendumu 19.svibnja.1991. godine, a nakon neuspjeha
daljnjih pregovora s ostalim bivšim jugoslavenskim
republikama o izlasku iz državnopolitičke krize, Hrvatski
je sabor 25. lipnja 1991. godine donio Ustavnu odluku
o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske.
Ishod referenduma bio je polazište donošenja i odluke
o raskidu državno-pravne sveze sa ostalim republikama
i pokrajinama SFRJ , koju je Hrvatski sabor usvojio 8.
listopada iste godine, čime je Republika Hrvatska i
formalno-pravno postala samostalna i suverena država.
U Republiki Hrvatskoj se od 1991. do 1995. godine vodio
Domovinski a ne , kako neki tvrde , građanski rat , jer volja
većine hrvatskih građana iskazana na referendumu 19.svibnja.
1991. godine morala se poštivati , kako od strane raspadajuće
Jugoslavije tako i od strane ostatka svijeta .
Sva kasnija zbivanja do ''priznavanja'' Republike Hrvatske
od strane svjetskih sila bila su samo i jedino politikanstvo.
Na današnji dan kada slavimo pobjedu nad fašizmom u II.
svj. ratu i Dan Europe, moramo precizno i pojmljivo navoditi
postojeće činjenice o tome da su hrvatski građani u vrijeme
srpske agresije na Hrvatsku od '91. do '95. godine bili nevine
žrtve fašizma a pobunjeni Srbi agresori -- fašisti .
Pa kome pravo kome krivo , kako kaže naš uvaženi premijer .
......
nečmenjanka
| < | svibanj, 2015 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik mojih traženja
xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx
Sve napisano na ovom blogu
je mojih promišljanja odraz,
a svaka sličnost sa stvarnim
životom je namijerna.
xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx
Modri odraz vilinske planine,
zagrljene blistavim kaskadama
smaragdne rijeke.
GOSPE RIBARA, TEŽAKA
Gospe slušaj šapat mora,
jecaj škrapa, drhtaj broda.
I posveti naša poja,
da nam uvik bude roda.
Gospe slušaj vapaj bure,
koja ne da živit, spati.
Te odagnaj dane sure,
i bonacu hridi vrati.
Gospe ribara, težaka,
gospe naša divna mati.
Neka zasja tvoja zraka,
mole te ponosni Hrvati
Gospe gledaj suve mriže,
parangale, vrše, osti.
Ribar šuti, gnjev ga stiže,
i običnim danom posti.
Gospe spasi našu viru,
široki su ti hrvatski žali.
Gospe kaži pute k miru,
da nas sutra ne prikriju vali.
Gospe ribara, težaka,
gospe naša divna mati.
Neka zasja tvoja zraka,
mole te ponosni Hrvati.
šmrika
.......
OSTANI TU I BUDI POSKOK
samo tu možeš biti poskok
budi poskok
ovaj gologuzi kamen
samo poskok obraniti može
Poskok zna dubinu pukotine
i visinu užarene stijene
litica do litice
poskok do poskoka
poskok brani svoje pojilište i svoje gnijezdo
i nije licemjer
i nije kurva,
budi poskok
i nije kalkulant
i nije prevarant
poskok se sunča u svom kamenom stanu
i želi mir u svojoj kamenoj domovini
poskok neće ujesti sunce
poskok kažnjava uhode
istiktivno
jednostavno
bez proračuna
precizno
neiscrpno
to je to
budi poskok
ni mudar ni blesav
ni kratkovidan ni dalekovidan
budi poskok
neiskorjenjiv
i rađaj poskoke
i rađaj poskoke za svaki kameni nagriz
za svaki škrip
za svaku kamenu opuzinu
za svako kameno dlanište
za svaki kameni štit
za svaki piljak
na jednog provalnika kamenih škrinja
stotinu poskoka
ostani tu i budi poskok
ne vođen-zmija u svijetu kreketavaca
budi poskok u svijetu kamenih pradjedova
kamenih orača i pjevača koji bosi gaze tvojom kamenom stazom
budi poskok u suživotu sa krvavim kamenim palcima
sa suhim kamenim vinogradarima
to je to
budi poskok
i obranit ćeš sunce bez kojega ne možeš
to je to
samo to
budi poskok
u zazidi kamenoga krova
na glavici iznad sela
svojega i mojega
ostani tu i budi poskok
to je to poskok
Autor: Ivan Vidović
........
MORE
Vrimena su druga,
More mi se ruga.
S njim sam bija prisan
Sad mladica nisam.
Ušla sol u kosti,
Izilo mi osti,
Natralo mi bore,
Ovo ludo more.
Neka bisni, nek pokaže
Da je divje nek dokaže.
I ništa ga neda smirit,
S njim se niko ne zna mirit.
Vrimena su divja
More blagosivlja,
A ka čovik 'suje
Ali i poštuje.
Novi su vapori
Kad čovik izgori,
I kolo se vrti
Života i smrti.
More pušta, more trpi,
Mornar svoja idra krpi,
Tramontana, jugo, bura,
Dokle more, dok izdura
Autor : Sewen
.......
Miljevci
Na dvije vode, ko splav bijela,
Miljevci leže, sedam ljupkih sela.
Bogatić, Ključ i Kaočine,
Brištane iznad Visovačke brine,
Karalić,Drinovci, Širitovci,
u zagrljaj im doletješe momci,
ispletoše đerdan od koralja
za Miljevu, kćerku kremen-kralja,
đerdan krvav od srdaca sedam,
svakom selu pade koralj jedan!
Trgnulo se sedam sela,
zadrhtala splav je bijela,
al' i dalje mutne vode
izmeđ' splavi i slobode!
Autor : Sjećanja i osvrti
........
STARI MOJ
Stari moj...
Šest godina je prošlo
A ko da jučer je bilo
Kad zadnji put sam
poljubila tvoje čelo milo
Stari moj...
Tvoj trud i svu tvoju muku
Sada čuva bila stina
Još ćutim blagost tvojih ruku
Dok miluje me zvuk daljina
Stari moj...
Tiho na grobu stojim tvome
Znajuć , mir si našao svoj
Dok sjećanja me sva ta lome
Molim za duše tvoje spokoj
Stari moj...
Šest godina je prošlo
A ko da jučer je bilo
Kad zadnji put sam
poljubila tvoje čelo milo
nečmenjanka
........
02.02.2007
Otiša je otac moj polako,
otiša sa mirisima jutra...
Toga dana nije bilo lako
bez njega misliti na sutra..
........
DUŠA OVA ...
Duša ova svjetlost sniva
u noćima zimskim ,dugim
I dok mjesec oblak skriva
danima se nada drugim
Duša ova moru kliče
galebi je nose bijeli
I do neba ona viče
nek ustanu gordi,smijeli
Duša ova vilu ište
s Velebita tvrde stine
Brige gorke nju sad tište
Domovina njena gine
Skupili se gladni vuci
svaki svojoj vuče strani
Kad će kraja svoj toj muci
da uminu teški dani
Duša ova svjetlost sniva
u noćima zimskim ,dugim
I dok mjesec oblak skriva
danima se nada drugim
nečmenjanka
.........
MOM MORNARU ...
Navigajuć morem modrim
broditi je vješto stao
Ljubav širi srcem dobrim
svog je sebe nama dao
Ploveći sad po toj vodi
života ga nose vali
Duši hrabroj tako godi
vitar šta joj tilo kali
I kad more urla , bisni
mameći ga u dubine
On tad pogled čisti , jasni
šalje nama u daljine
Galebi njeg virno prate
slideći ga kroz plićine
I dok kasne ure bate
čeka da mu vrime mine
Kada dođe domu svome
Radost mu na licu blista
A kad brige njega lome
Tad more mu samo osta
nečmenjanka
.........
VILA VELEBITA
Tišina pritišće mi misli
San se trza i otimlje
Poput ljubavnika
Milujuć mi kapke pospane
....... Ali ... ne ...
U kutu duše osjetih šum
Treptajem oka opazih
Biće čisto , prekrasno
Satkano od svjetlosti
Nježne ... mekane ...
Na umnom čelu
Kruna joj blista
Oko vitkog vrata
Koralja CRVENOG niska
Na BIJELE grudi
Ruke je u molitvi sklopila
Dok je iz PLAVOG mora
Meni u sne dohodila
... Ja sam vila
Velebita stine ...
...Čuvajte mi
naše rodne njive ...
...Čuvajte mi
i šume i gore ...
...uzburkano
naše plavo more ...
... Zaklinjem Vas
božijom milosti ...
... svoje nedaj
tuđim se ne hvasti...
Tako zboreć
Velebita vila
U more je
Plavo zaronila
necmenjanka
.......
PJESMA MJESECU
Pjesma Mjesecu lutalici objesnom ,
što pojavom svojom mene opčara...
I dok svijetlošću me obasjavao jasnom ,
shvatih da to je još jedna prevara....
I sada sa neba podrugljivo on gleda ,
šeretski meni se smijući u lice...
Znajuć da njegova bit će pobjeda ,
prosuo je čarobni prah nesanice...
Ka kraju neba polako sad
plovi ,
dok Danica mu pokazuje pute...
Srebrenom mrežom zvijezde kad ulovi ,
sakriti će njih poda svoje skute..
Na postelji će od mjesečine spati ,
da i sutra može po nebu skitati...
nečmenjanka
....
ČUVARICE
Matere naše
U crno zavijene
Krunicu prebiruć
Tiho moleć Boga
Čvršće od stijene
Uspravno stojeć
One branik su
Doma svoga
Nema zemne divote
Bez ljubavi i žrtve
Zato ognjišta čuvajuć -
Mole se za mrtve....
necmenjanka
.......
Od vikova Krka dura ,
Pod Prominom , do svog slapa
Do Skradina kapi gura -
Sa moren se tada stapa...
nečmenjanka
......
.
RUKE MOGA DIDE
Ruke moga dide
Ko koštel u dvoru
Stare
Znale su providit
Osmijeh
Za sve naše
Nestašluke male
Ruke moga dide
Ko grane jablana
Vita
Znale su grliti
Nježno
Bez da za
Suze u očima
Pita
Ruke moga dide
Životom izborane
Meke
Znale su ljubav
Pružiti
U dane posustale
Neke
Sve bi na svitu
Sad dala
Da te ruke opet
Dušu mi
Dirnu
Ali one spokojno
Tiho
Za mene
Mole se
Svetom Martinu.....
nečmenjanka
..........
VAPAJI RASPETE DUŠE
I sama
Kroz život upoznah
Svih
Devet krugova
Pakla
Svaki od njih
Je pao
Na moju dušu
Koju ljudska
Je zloba takla
Kao Feniks
Toliko puta izgorih
Od praha potekla
U prah
Se nanovo pretvorih
I sama
Kroz život upoznah
Zlo
Što čistu mi dušu
Ište
Suzama
Svojim se othrvah
Što
Dušu mi
I danas tište.....
nečmenjanka
.....
PSI RATA
Psi rata su zalajali....
Iz utrobe prestravljene matere
čuje se krik nerođenog djeteta....
Sve je utihnulo ...
u samrtnoj tišini odzvanja jeka
.....ubij.....satari....!!
Zvijeri ljudske digle su glave....
njuše krv....nevinu.....toplu....
Razjapile su čeljusti ....
reže...urliču...kunu...proklinju...
Oči naših mrtvih ratnika
u grobovima plaču.....
suzama nijemim.....
Zar život svoj su dali utaman.....
mrtve usne ....odgovor ištu....?!
Zar krv su svoju lili .......za koga...
raspuklim glasom .....u tišini viču !?
Psi rata su zalajali...
od užasa ...
nebo nad nama se raspuklo....
a zrak se pretvorio u tisuću
plamtećih oganja.....
što...peču...razdiru....!
Pomahnitali stvorovi pesnice stišću.....
u bijesu vičuć.....uništi...zakolji...!!
Raspadnute lešine iz grobova dižu....
nevideć....u svojoj mržnj....
da njihove vlastite kletve ih
stižu...
nečmenjanka
.......
Dok i jedan grob ište pravdu .... pomirenja ni ... ! !
Dok duše naših mrtvih , nestalih usljed bestijalnosti
zločina počinjenih , ne nađu mir svoj uz pređe svoje ...
pomirenja ni ... ! !
Dok i zadnje kosti naših pobijenih pravednika ne budu
krštenom vodom posvećene ... pomirenja ni ...! !
......
MATERE NAŠE
Matere naše
u crno zavijene ,
krunicu prebiruć
tiho mole Boga ,
da zaštiti zemlju nam
svetu...
Da očuva znamen
roda Hrvatskoga......
nečmenjanka
.......
STARA OSKORUŠA
U vinogradu onkraj puta ,
Oskoruša stara stoji....
I dok oblak nad njom luta ,
samačke dane broji.....
Prignula je grane vite ,
o težine , o svog ploda....
Di su ruke žuljevite ,
da poberu toga roda....
Svuda drač je nabujao ,
zagušio trse rodne....
Kada rat je prohujao ,
slomio je ruke plodne....
Ruke koje posadiše ,
stablo stare Oskoruše.....
nečmenjanka
.........
SVI MI....
Svi mi imamo svoje vrelo slutnje ,
svi krijemo svoje breme tuge....
I dok šake stišćemo od ljutnje ,
gutamo žuč ljudske poruge.....
Svi mi žudimo ka zvijezdama poć ,
u svojim malim životima ogrezli....
Ne vidimo koliko je tamna noć
i da su nam prsti od zime ozebli.....
Svi mi želimo samo blještavilo tame ,
ne pazeći koga gazimo pritom....
A treba nam samo pola paše jame ,
kad kraj nam životu dođe tom....
Životu , koji zamke stavlja nam na put ,
dok mi ga obijesno trošimo usput.....
nečmenjanka
......
ZAR SMO PROKLETI.....?
Kako je samo krhka ljudska duša !?
Tako je malo potrebno da se slomi .
Što ljude tiijera da bezosjećajno uništavaju , sve ono dobro
što im je Božijom voljom dano..
Zar smo prokleti.....?
Zašto ne možemo biti u miru sa sobom i drugima ?
Zašto imamo poriv da uništavamo , da rušimo , da satiremo
svaku i najmanju naznaku dobrote u sebi ?
Što je to , tako mračno , gusto , neprozirno - što nam neda
da sačuvamo onu malu iskru sreće , za kojom inače cijeli svoj
život tragamo ?
A kada je nađemo , u većini slučajeva je ne znamo , .ili ne
želimo sačuvati - navikli na očaj , navikli na jad .
Izmučena Duša ne može pojmiti sjaj smiraja .
Uronjena u patnju svakodnevnu , .ne prepoznaje bljesak sreće .
Skrivajući se iza tuge - Duša nam polako , ali sigurno , odumire
pretvarajući se u nešto tvrdo , oporo .
Zar smo prokleti....?
Zašto ne možemo , .otvorenog srca prihvatiti ljubav ?
Čega se bojimo , nesvjesno gurajući od sebe sve drage
ljude , gazeći po njihovim iskrenim osjećajima ?
Zar Duša mora ovoliko boljeti , rastrgana između
ljubavi i mržnje ?
Što je to , što nam neda da se prepustimo sreći ?
Od čega biježimo , panično rušeći sve oko sebe - ne pazeći
koga ćemo pri tom povrijediti čije ćemo srce zgaziti ?
Kako je samo krhka ljudska Duša !?
Tako je malo potrebno da se slomi .
Raspeta između dobra i zla........
nečmenjanka
.......
SUZE LEDENE
Zaledile su se suze
U očima mojim...
Duša je prazna
I boli...
Srce se slama
A iz grla se ote
Njemi krik samoće...
Zaledile su se suze
U očima mojim...
U duši nemir
Se širi...
Srce je pritisla tuga
A tjelo se
Trza u boli...
Tecite suze , suze ledene
Odnesite ovaj
Nemir iz duše...
Isperite tugu
Iz srca mog...
Da mi osmijeh opet
Poljubi usne...
A u umorne oči
Vrati se sjaj...
.....
nečmenjanka