TEŠKI DANI, MOJI PROMINJANI
Ponediljak, šesnaest devetoga o stradanju za miloga Boga.
Počelo je od Grabića Šime na Brljanu kad je stavlja mine.
Jedna greška Pavla komandira, zato mina kobno eksplodira.
Ubi Šimu ni kriva, ni dužna, sva obitelj ostade mu tužna.
Odma zatim u četiri sata, poginuše i Mate i Kata.
Po Promini diže se prašina, od granata i od pustih mina.
Jedna pade na vrata od crkve, da ubija i žive i mrtve.
Od gelera četničke rakete, tu poginu i nevino dijete.
Od strahote ništa se ne vidi, jadni narod u skloništu sidi.
Plače narod i duboko diše, mili Bože ´oćel´ stati više.
Svak se krsti i zaklinje Boga, ´oćel´ glavu izvući iz ovoga.
Božja pomoć nije izostala, stihija je domalo pristala.
Iziša je narod iz skloništa, šta da radi, niko ne zna ništa.
Neko trpa dicu u aute, pa se kreće na žalosne pute.
Drugi pješke idu priko brda, ali pravac niko ne zna kuda.
Mi u Oklaj, nigdi nikog nema, mili Bože, šta li nam se sprema.
Kad smo došli do Razvođa sela, čini mi se Promina je cijela.
Tu smo stali kod Romine kuće, al´ u Drniš proć´ je nemoguće.
Kažu ljudi šta ćemo i ode, ajmo makar spustit se u Pode.
Krenula je kolona auta, priko onog nesritnoga puta.
Svitlo niko ne smi upaliti, neprijatelj može nas viditi.
Mi smo stali kod Tošića kuća, plaču dica, traže čaja vruća.
Te smo noći tute i ostali, niko ništa nismo večerali.
Al ujutro utorak osviće, mi smo došli u selo Dujiće.
Tu smo našli Žulja i Budanka, al kud sada, jadna li nam majka.
Pričali smo oko pola sata, a kad opet evo ti granata.
Jedna pade kod Stanića kuće, što učini, Bože jel moguće.
Tu stradaše četvoro čeljadi, mili Bože, što razbojnik radi.
Zorka, Zoran, Željko, baba Stana, zadobiše puno teških rana.
Jadni Zoran ostade bez ruke, jadni Željko umire od muke.
Željku geler kičmu prikinuo, samo malo žila ostavio.
A kod ženskih nešto lakše rane, Zorki manje, a veće u Stane.
Tu smo bili od dva do tri dana, do poruke Martića Milana.
Poručuje da će doći klati, u Manojle ako su Hrvati.
Plaču žene, dica se pripala, kao da je kraj nji bomba pala.
Sve nas jadne uvatila priša, da dođemo makar do Goriša.
Mi u Goriš na zalasku sunca, a kad tamo na sve strane puca.
Srce stalo, kosa u zrak ode, mili Bože, di smo došli ode.
Pitam stražu imal´ igdi vode, a on ljuto: biž´ te u ograde.
Mi smo išli niz one jaruge, dok nam nije ponestalo snage.
Noć je duža nego dvije druge, puna plača, žalosti i tuge.
Mi skidamo sa sebe jakete, pokrivamo svako svoje dijete.
Ujutro petak osvanuo, ja sam jadan gorko zaplakao.
Vidim jadan nema mista ode, ajmo opet vratit se u Pode.
Od Goriša pa do sela Poda, ima dobri pet – šest sati oda.
Vuci dicu, a i puste torbe, jedva jadni dospili u Pode.
Tu smo našli puno našeg svita, jadni narod, svak za svakog pita.
Mi im nismo dali odgovora, ne možemo jadni od umora.
Tu smo našli i Mišu Radasa, stoji Mišo ki općinska kasa.
Pričam Miši teške jade svoje, kako ode sada stvari stoje.
A on reče dvi – tri riči samo, jadna majko, kud ste došli ´amo.
Bilo kuda krićati se mora, vama mladim ne fali odora.
Ili naša ili ona druga, koja druga, uvati nas tuga.
Više braćo pisati ne mogu, samo kažem hvala dragom Bogu!
Napisao Zdravko Perić-Cecan
.......
DA SE NIKAD NE ZABORAVI !!!!
Neka ovu pjesmu dobro pročitaju svi oni koji zdušno omalovažavaju hrvatske branitelje na ovaj ili onaj način ... nazivajući ih raznim
pogrdnim imenima i umanjujući njihov obol slobodi koju sada uživaju .
Neka dobro promisle usput o onome što rade , nazivajući nezadovoljnike
koji su izrazili svoje ''slobodno'' mišljenje zviždanjem -- nekulturnom i
neodgojenom ruljom ... jer ta ''rulja bez kućnog odgoja'' obranila je i
njihove domove od nasrtaja jugočetničke klike .
Neka se duboko zamisle i još jednom pročitaju ovu pjesmu koja zorno opisuje egzodus hrvatskog naroda prominskog kraja , oni koji pljuju po
časnim hrvatskim ratnicima nazivajući ih lažnim braniteljima i parazitima .
Jer ti su ljudi devedesete ostavili svoje obitelji i svoja radna mjesta uzevši u ruke ''Papovke'' , da bi otišli u pakao rata da obrane i njihove živote i živote njihove djece ...
Malo više tolerancije i pijateta gospodo ... !!!!
Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja vrijeme
je našeg sjećanja na dane borbe za slobodu , neovisnost i demokraciju.
........
nečmenjanka
Iskazujući duboku zahvalnost hrvatskim braniteljima , sa
zakašnjenjem njima i svima nama čestitam Dan
domovinske zahvalnosti , Dan hrvatskih branitelja i Dan pobjede ,
uz čvrsto uvjerenje da će “Oluja” zauvijek ostati velikim slovima
upisana u hrvatskoj povijesti kao trajan znak naše borbe za
slobodnu i samostalnu državu .
DV
nečmenjanka • 08.08.2013. u 15:09
evala nečmi! i ja tebi sa zakašnjenjem čestitam-tebi i svim tvojima! pjesma je potresna i vidi se da ju je napisao čovjek koji se našao usred tog krvavog košmara i te slike stradanja su mu se zauvijek urezale duboko u podsvijest. gotovo fotografskom memorijom, ovaj dopisnik iz pakla oslikao je taj užas. nikada više se ne ponovilo!
Dovidova prijo!
blogdogg • 08.08.2013. u 15:47
Pozdrav!
mrdnise.blog.hr • 09.08.2013. u 06:28
Dirljivi stihovi a htio sam reći da je to samo djelić patnji hrvatskog puka u Promini.Pismu sam čitao,mislim da je bila objavljena u jednom broju župnog lista Promina.Zdravka Perića sam poznavao,duša od ljudi,prijatan,uvik nasmijan,voli šalu,svuda dobrodošao...Oluja je povjesni i sveti čin i dobar šamar si dala onima koji ju omalovažavaju i koncerte Marka Perkovića u Čavoglavama nazivaju proustaškim.Takvih je masa na blogosferi a ja sam u stihovima o jednoj iz te bagre pa me stalno prijavljiva uredništvu kao neki SPAM a ovi naivni pa viruju i meni jednostavno zabrane komentirati.Kako vidiš,ovdje ti se javljam neregistrirano jer su mi registrirano zabranili.Ništa čudno jer nije prvi put.
Ali oprosti NEČMENJANKA,lipo je što ti tako domoljubno,prohrvatski,lip je i tvoj post,neka bude tebi i dalje drag bloger za kojeg kažeš da je Petar i da ga osobno pznaješ a ja sam o njemu kod tebe samo jednom neku sitnicu a ti si se naorbila i izbrisala.Upravo taj tvoj dragi ti Petar ponižava koncerte Marka Perkovića,hrvatske branitelje naziva "münchenska bojna" a za generala koji je ove godine u Kninu na proslavi govorio u ime hrvatskih branitelja,rekao je da je iz te nekemünchenske bojne .
mrdnise.blog.hr • 09.08.2013. u 07:02
RESPECT
sewen • 09.08.2013. u 20:02
Dirljivo, nikad se ne ponovilo, osim onog osjećaja jedinstva koji smo tada imali!
Sjećanje i osvrti • 09.08.2013. u 23:00
Nečmi, neki dan HRT prikazuje reportažu o tvojoj Krki....o utvrdama i tvom Nečmenju
pa se ja pitam di je ona mala...nema je kod @sjećanja..nema je kod mene..a ona toća noge cijelo ljeto..
neće tako Hrvatska naprijed..ha..ha
a što se tiče "teme" trebalo bi svaki dan pisat o Oluji...jer neki imaju tako kratko pamćenje da je to -bolno!!!
ali po njih!!!
tignarius • 10.08.2013. u 09:14
A što reći? Teška tema ali zato si ti pretpostavljam slatko-umorna od
toćanja i orna krenula u nove pobjedeeee! LP.:)
fra gavun • 10.08.2013. u 12:43
Baš teška tema.................A sjećanja pomažu odagnati neke tužne misli. Zato se ne zaboravlja
Annaboni • 10.08.2013. u 13:07
nek se noćas pjeva nek se noćas svira ....http://www.youtube.com/watch?v=49lA9pC2tJk
Goto - šumski čovjek • 10.08.2013. u 22:58
Iz domovinskog rata
Pričala mi majka stara
još za rata domovinskog
istinu što dušu para
dok je bila bez svog ikog.
Zbog starosti i nemoći
i iz drugih okolnosti
nije mogla nikud poći
i ostala u nemilosti.
Tu i tamo mogla se je
još uz pomoć svoje dice
barem nekud i sakriti
doći barem do Brnjice.
I kasnije duž Jadrana
za Šibenik do Primoštena
i ne biti barem sama
molili je dica njena.
Samo ljubav prema kući
čvrsto je za selo veže
ne mareći za četnike
čiji obruč selo steže.
Skrivala se danju,noću
samo da je ne zakolju
ne misleć na samoću
tražila sigurnost bolju.
Nakon onog zločina
barbarskog u Drinovcima
težak život s četnicima
još teže ju dojima.
U gomili kamenina
dubok rov je iskopala
pokraj briga Ninina
u njemu se sakrivala.
Kruva nije imala
danima i tjednima
i sama se čudila
kako je preživila.
Ako ima brašna malo
nemaš kvasa nemaš soli
puno tog nedostajalo
njena priča jako boli.
Drva imaš kumin prazan
jer šibica ni za lika
pa bez vatre bi po vazdan
tuga njena prevelika.
Jedna Mira komšinica
udata za pravoslavca
donila bi i šibica
i poneku kesu kvasca.
I mater je stara njena
tu u selu ki i moja
četnicima opkoljena
i živila bez spokoja.
Tako Mira ponekada
mrvicu bi snage smogla
dolazila bi iz grada
darovala što bi mogla.
I ne valja dušu grišit
valja reći al pravedno
dragi će joj Bog uslišit
za sve dobro učinjeno.
I još jedno isto ime
s prezimenom pravoslavnim
čak rodbina iz blizine
s karakterom al prljavim.
Možda će je Bog prokleti
u selo je dolazila
al nikada svojoj teti
pričala mi majka mila.
I još gorih slučajeva
moglo bi se nabrojiti
ja ću sada samo neke
od najgorih izdvojiti.
Baš od svojih Miljevčana
u općinskoj vladi onda
čula se je gesta sramna
bezobrazna,neugodna.
Rođenoga moga brata
općinar u Unešiću
psuje ga i vraća s vrata
oprostit mu ovo neću.
U ustima sa zalogajem
zamazana skroz mu brada
uz pogrdno "Gubi mi se!"
mome bratu viče tada.
I takvog ga ja poznajem
općinski je šef i sada
i takvome oprostiti
ni najmanje i nikada.
Daleko bi lipše bilo
da Drnišom on ne drma
i da za sav bezobrazluk
sakrije se iza grma.
Htio sam mu još poručit
i tisuću još da živi
ništa neće taj naučit
sklon nemaru i naivi.
I tija sam reći time
da ni naši Miljevčani
baš u ono ratno vrime
nisu bili svi humani.
S Božje strane gledajući
i ovo se triba reći
dilila se milostinja
kako kome i ne svima.
I ne uvik po potrebi
nekom manje nekom više
ovo njemu ovo tebi
to sve lipo ne miriše.
I dan danas priča kruži
i narod se na to tuži
i zamira starom fratru
kapital je stvara bratu.
Milostinja Karitasa
još od prvih ratnih dana
na platou MILJEVAČKOM
nije bila ravnopravna.
Jel istina ili nije
najmanja je moja briga
svuda di se nešto priča
istina se neka krije.
Ovo iznad sam napisao davno i nalazi se na jednoj od mojih osobnih web stranica.Nadam se da ti neće smetati a smatram da bi upravo ovo odgovaralo temi tvog posta.Dovidova!
www.mojarodnagruda.de
mrdnise.blog.hr • 11.08.2013. u 07:50
Datum je za mene znakovitost tvog povratka u blogosferu... 08, 08 ... datum rođnja moje ljubavi... poslije oluje one davne godine smo slavili duplo slavlje... pobjedu i rođenje... slobodu... titraj srca... vrtloženje vječnosti...
neću više... ljubav se zrcali u tvojoj pjesmi i osjećanju koje se širi blogosferom...
da draga, tvojom himnom oluji slavim tvoj povratak u blogosvijet...
carpe diem...!
Dinaja • 12.08.2013. u 12:55
a Bože....i sad čujen detonacije...čini mi se ka da gledan
film čitajuć ovo......ma ko može zaboravit?!...nikada!
nisan EL DIABLO • 12.08.2013. u 16:55
Pravi branitelji su uglavnom marginalizirani i gotovo sam
sigurna da baš tih, pravih nema među "zviždačima", a itekako bi imali razloga za zviždanje. Pjesma je odraz tuge, jada, neizvjesnosti
i bijega sa svojih ognjišta. Prevelik je to teret, no kategorično
sam protiv mržnje i izjednačavanja. Zar smo mi svi isti?
Bolje da nismo, 'ko zna šta bi tada bilo.
Lipi ti pozdrav, nadam se da ti je odmor godio:)))
malo ti malo ja • 12.08.2013. u 21:44
malo ti malo ja
Uvik nije moguće niti je opravdano po onoj biblijskoj da ako on tebe kamenom ti njega kruvom.Srbočetnički teror nad Hrvatima devedesetih je nezaboravljiv i neoprostiv.Kako po tvom...?
Da Hrvati vole,ne mrze,one koji su nas klali...
Svašta ćeš još čuti od pojedinaca...
mrdnise.blog.hr • 13.08.2013. u 07:22
Mržnju i prdac ne možeš skriti ni zatajiti. Što osjećati prema srbočetnicima?
Ona(j) tko se s njima želi valjati, nek se valja, ali ranjeni i ožalošćeni Hrvat mora ih mrziti, to je zahtjev samoobrane i poštenja.
NEMA RAJA NA ZEMLJI • 14.08.2013. u 07:08
Srdačan pozdrav i svako dobro!
Na moru • 15.08.2013. u 10:43
zalosno i istinito :/
wauu • 18.08.2013. u 18:23
TEBI NEČMENJANKA
SVUDA BRODIŠ I OSTAVLJAŠ TRAGA
DOK KOD MENE NE NEVRAĆAŠ DRAGA
OD KOJEG LI TO NAUČI VRAGA?
Na moru • 19.08.2013. u 07:01
Pravi odabir!
Narodni pjesnici najtoplije, najiskrenije, najrječitije i, što je vrlo značajno, s puno detalja, opisuju događaje, one, vezane za našu divovsku hrabrost i junaštvo u Domovinskom ratu, kao i sve patnje koje nenaoružan narod doživljava.
maslinapjesmaloza • 20.08.2013. u 08:17
| < | kolovoz, 2013 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Dnevnik mojih traženja
xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx
Sve napisano na ovom blogu
je mojih promišljanja odraz,
a svaka sličnost sa stvarnim
životom je namijerna.
xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx
Modri odraz vilinske planine,
zagrljene blistavim kaskadama
smaragdne rijeke.
GOSPE RIBARA, TEŽAKA
Gospe slušaj šapat mora,
jecaj škrapa, drhtaj broda.
I posveti naša poja,
da nam uvik bude roda.
Gospe slušaj vapaj bure,
koja ne da živit, spati.
Te odagnaj dane sure,
i bonacu hridi vrati.
Gospe ribara, težaka,
gospe naša divna mati.
Neka zasja tvoja zraka,
mole te ponosni Hrvati
Gospe gledaj suve mriže,
parangale, vrše, osti.
Ribar šuti, gnjev ga stiže,
i običnim danom posti.
Gospe spasi našu viru,
široki su ti hrvatski žali.
Gospe kaži pute k miru,
da nas sutra ne prikriju vali.
Gospe ribara, težaka,
gospe naša divna mati.
Neka zasja tvoja zraka,
mole te ponosni Hrvati.
šmrika
.......
OSTANI TU I BUDI POSKOK
samo tu možeš biti poskok
budi poskok
ovaj gologuzi kamen
samo poskok obraniti može
Poskok zna dubinu pukotine
i visinu užarene stijene
litica do litice
poskok do poskoka
poskok brani svoje pojilište i svoje gnijezdo
i nije licemjer
i nije kurva,
budi poskok
i nije kalkulant
i nije prevarant
poskok se sunča u svom kamenom stanu
i želi mir u svojoj kamenoj domovini
poskok neće ujesti sunce
poskok kažnjava uhode
istiktivno
jednostavno
bez proračuna
precizno
neiscrpno
to je to
budi poskok
ni mudar ni blesav
ni kratkovidan ni dalekovidan
budi poskok
neiskorjenjiv
i rađaj poskoke
i rađaj poskoke za svaki kameni nagriz
za svaki škrip
za svaku kamenu opuzinu
za svako kameno dlanište
za svaki kameni štit
za svaki piljak
na jednog provalnika kamenih škrinja
stotinu poskoka
ostani tu i budi poskok
ne vođen-zmija u svijetu kreketavaca
budi poskok u svijetu kamenih pradjedova
kamenih orača i pjevača koji bosi gaze tvojom kamenom stazom
budi poskok u suživotu sa krvavim kamenim palcima
sa suhim kamenim vinogradarima
to je to
budi poskok
i obranit ćeš sunce bez kojega ne možeš
to je to
samo to
budi poskok
u zazidi kamenoga krova
na glavici iznad sela
svojega i mojega
ostani tu i budi poskok
to je to poskok
Autor: Ivan Vidović
........
MORE
Vrimena su druga,
More mi se ruga.
S njim sam bija prisan
Sad mladica nisam.
Ušla sol u kosti,
Izilo mi osti,
Natralo mi bore,
Ovo ludo more.
Neka bisni, nek pokaže
Da je divje nek dokaže.
I ništa ga neda smirit,
S njim se niko ne zna mirit.
Vrimena su divja
More blagosivlja,
A ka čovik 'suje
Ali i poštuje.
Novi su vapori
Kad čovik izgori,
I kolo se vrti
Života i smrti.
More pušta, more trpi,
Mornar svoja idra krpi,
Tramontana, jugo, bura,
Dokle more, dok izdura
Autor : Sewen
.......
Miljevci
Na dvije vode, ko splav bijela,
Miljevci leže, sedam ljupkih sela.
Bogatić, Ključ i Kaočine,
Brištane iznad Visovačke brine,
Karalić,Drinovci, Širitovci,
u zagrljaj im doletješe momci,
ispletoše đerdan od koralja
za Miljevu, kćerku kremen-kralja,
đerdan krvav od srdaca sedam,
svakom selu pade koralj jedan!
Trgnulo se sedam sela,
zadrhtala splav je bijela,
al' i dalje mutne vode
izmeđ' splavi i slobode!
Autor : Sjećanja i osvrti
........
STARI MOJ
Stari moj...
Šest godina je prošlo
A ko da jučer je bilo
Kad zadnji put sam
poljubila tvoje čelo milo
Stari moj...
Tvoj trud i svu tvoju muku
Sada čuva bila stina
Još ćutim blagost tvojih ruku
Dok miluje me zvuk daljina
Stari moj...
Tiho na grobu stojim tvome
Znajuć , mir si našao svoj
Dok sjećanja me sva ta lome
Molim za duše tvoje spokoj
Stari moj...
Šest godina je prošlo
A ko da jučer je bilo
Kad zadnji put sam
poljubila tvoje čelo milo
nečmenjanka
........
02.02.2007
Otiša je otac moj polako,
otiša sa mirisima jutra...
Toga dana nije bilo lako
bez njega misliti na sutra..
........
DUŠA OVA ...
Duša ova svjetlost sniva
u noćima zimskim ,dugim
I dok mjesec oblak skriva
danima se nada drugim
Duša ova moru kliče
galebi je nose bijeli
I do neba ona viče
nek ustanu gordi,smijeli
Duša ova vilu ište
s Velebita tvrde stine
Brige gorke nju sad tište
Domovina njena gine
Skupili se gladni vuci
svaki svojoj vuče strani
Kad će kraja svoj toj muci
da uminu teški dani
Duša ova svjetlost sniva
u noćima zimskim ,dugim
I dok mjesec oblak skriva
danima se nada drugim
nečmenjanka
.........
MOM MORNARU ...
Navigajuć morem modrim
broditi je vješto stao
Ljubav širi srcem dobrim
svog je sebe nama dao
Ploveći sad po toj vodi
života ga nose vali
Duši hrabroj tako godi
vitar šta joj tilo kali
I kad more urla , bisni
mameći ga u dubine
On tad pogled čisti , jasni
šalje nama u daljine
Galebi njeg virno prate
slideći ga kroz plićine
I dok kasne ure bate
čeka da mu vrime mine
Kada dođe domu svome
Radost mu na licu blista
A kad brige njega lome
Tad more mu samo osta
nečmenjanka
.........
VILA VELEBITA
Tišina pritišće mi misli
San se trza i otimlje
Poput ljubavnika
Milujuć mi kapke pospane
....... Ali ... ne ...
U kutu duše osjetih šum
Treptajem oka opazih
Biće čisto , prekrasno
Satkano od svjetlosti
Nježne ... mekane ...
Na umnom čelu
Kruna joj blista
Oko vitkog vrata
Koralja CRVENOG niska
Na BIJELE grudi
Ruke je u molitvi sklopila
Dok je iz PLAVOG mora
Meni u sne dohodila
... Ja sam vila
Velebita stine ...
...Čuvajte mi
naše rodne njive ...
...Čuvajte mi
i šume i gore ...
...uzburkano
naše plavo more ...
... Zaklinjem Vas
božijom milosti ...
... svoje nedaj
tuđim se ne hvasti...
Tako zboreć
Velebita vila
U more je
Plavo zaronila
necmenjanka
.......
PJESMA MJESECU
Pjesma Mjesecu lutalici objesnom ,
što pojavom svojom mene opčara...
I dok svijetlošću me obasjavao jasnom ,
shvatih da to je još jedna prevara....
I sada sa neba podrugljivo on gleda ,
šeretski meni se smijući u lice...
Znajuć da njegova bit će pobjeda ,
prosuo je čarobni prah nesanice...
Ka kraju neba polako sad
plovi ,
dok Danica mu pokazuje pute...
Srebrenom mrežom zvijezde kad ulovi ,
sakriti će njih poda svoje skute..
Na postelji će od mjesečine spati ,
da i sutra može po nebu skitati...
nečmenjanka
....
ČUVARICE
Matere naše
U crno zavijene
Krunicu prebiruć
Tiho moleć Boga
Čvršće od stijene
Uspravno stojeć
One branik su
Doma svoga
Nema zemne divote
Bez ljubavi i žrtve
Zato ognjišta čuvajuć -
Mole se za mrtve....
necmenjanka
.......
Od vikova Krka dura ,
Pod Prominom , do svog slapa
Do Skradina kapi gura -
Sa moren se tada stapa...
nečmenjanka
......
.
RUKE MOGA DIDE
Ruke moga dide
Ko koštel u dvoru
Stare
Znale su providit
Osmijeh
Za sve naše
Nestašluke male
Ruke moga dide
Ko grane jablana
Vita
Znale su grliti
Nježno
Bez da za
Suze u očima
Pita
Ruke moga dide
Životom izborane
Meke
Znale su ljubav
Pružiti
U dane posustale
Neke
Sve bi na svitu
Sad dala
Da te ruke opet
Dušu mi
Dirnu
Ali one spokojno
Tiho
Za mene
Mole se
Svetom Martinu.....
nečmenjanka
..........
VAPAJI RASPETE DUŠE
I sama
Kroz život upoznah
Svih
Devet krugova
Pakla
Svaki od njih
Je pao
Na moju dušu
Koju ljudska
Je zloba takla
Kao Feniks
Toliko puta izgorih
Od praha potekla
U prah
Se nanovo pretvorih
I sama
Kroz život upoznah
Zlo
Što čistu mi dušu
Ište
Suzama
Svojim se othrvah
Što
Dušu mi
I danas tište.....
nečmenjanka
.....
PSI RATA
Psi rata su zalajali....
Iz utrobe prestravljene matere
čuje se krik nerođenog djeteta....
Sve je utihnulo ...
u samrtnoj tišini odzvanja jeka
.....ubij.....satari....!!
Zvijeri ljudske digle su glave....
njuše krv....nevinu.....toplu....
Razjapile su čeljusti ....
reže...urliču...kunu...proklinju...
Oči naših mrtvih ratnika
u grobovima plaču.....
suzama nijemim.....
Zar život svoj su dali utaman.....
mrtve usne ....odgovor ištu....?!
Zar krv su svoju lili .......za koga...
raspuklim glasom .....u tišini viču !?
Psi rata su zalajali...
od užasa ...
nebo nad nama se raspuklo....
a zrak se pretvorio u tisuću
plamtećih oganja.....
što...peču...razdiru....!
Pomahnitali stvorovi pesnice stišću.....
u bijesu vičuć.....uništi...zakolji...!!
Raspadnute lešine iz grobova dižu....
nevideć....u svojoj mržnj....
da njihove vlastite kletve ih
stižu...
nečmenjanka
.......
Dok i jedan grob ište pravdu .... pomirenja ni ... ! !
Dok duše naših mrtvih , nestalih usljed bestijalnosti
zločina počinjenih , ne nađu mir svoj uz pređe svoje ...
pomirenja ni ... ! !
Dok i zadnje kosti naših pobijenih pravednika ne budu
krštenom vodom posvećene ... pomirenja ni ...! !
......
MATERE NAŠE
Matere naše
u crno zavijene ,
krunicu prebiruć
tiho mole Boga ,
da zaštiti zemlju nam
svetu...
Da očuva znamen
roda Hrvatskoga......
nečmenjanka
.......
STARA OSKORUŠA
U vinogradu onkraj puta ,
Oskoruša stara stoji....
I dok oblak nad njom luta ,
samačke dane broji.....
Prignula je grane vite ,
o težine , o svog ploda....
Di su ruke žuljevite ,
da poberu toga roda....
Svuda drač je nabujao ,
zagušio trse rodne....
Kada rat je prohujao ,
slomio je ruke plodne....
Ruke koje posadiše ,
stablo stare Oskoruše.....
nečmenjanka
.........
SVI MI....
Svi mi imamo svoje vrelo slutnje ,
svi krijemo svoje breme tuge....
I dok šake stišćemo od ljutnje ,
gutamo žuč ljudske poruge.....
Svi mi žudimo ka zvijezdama poć ,
u svojim malim životima ogrezli....
Ne vidimo koliko je tamna noć
i da su nam prsti od zime ozebli.....
Svi mi želimo samo blještavilo tame ,
ne pazeći koga gazimo pritom....
A treba nam samo pola paše jame ,
kad kraj nam životu dođe tom....
Životu , koji zamke stavlja nam na put ,
dok mi ga obijesno trošimo usput.....
nečmenjanka
......
ZAR SMO PROKLETI.....?
Kako je samo krhka ljudska duša !?
Tako je malo potrebno da se slomi .
Što ljude tiijera da bezosjećajno uništavaju , sve ono dobro
što im je Božijom voljom dano..
Zar smo prokleti.....?
Zašto ne možemo biti u miru sa sobom i drugima ?
Zašto imamo poriv da uništavamo , da rušimo , da satiremo
svaku i najmanju naznaku dobrote u sebi ?
Što je to , tako mračno , gusto , neprozirno - što nam neda
da sačuvamo onu malu iskru sreće , za kojom inače cijeli svoj
život tragamo ?
A kada je nađemo , u većini slučajeva je ne znamo , .ili ne
želimo sačuvati - navikli na očaj , navikli na jad .
Izmučena Duša ne može pojmiti sjaj smiraja .
Uronjena u patnju svakodnevnu , .ne prepoznaje bljesak sreće .
Skrivajući se iza tuge - Duša nam polako , ali sigurno , odumire
pretvarajući se u nešto tvrdo , oporo .
Zar smo prokleti....?
Zašto ne možemo , .otvorenog srca prihvatiti ljubav ?
Čega se bojimo , nesvjesno gurajući od sebe sve drage
ljude , gazeći po njihovim iskrenim osjećajima ?
Zar Duša mora ovoliko boljeti , rastrgana između
ljubavi i mržnje ?
Što je to , što nam neda da se prepustimo sreći ?
Od čega biježimo , panično rušeći sve oko sebe - ne pazeći
koga ćemo pri tom povrijediti čije ćemo srce zgaziti ?
Kako je samo krhka ljudska Duša !?
Tako je malo potrebno da se slomi .
Raspeta između dobra i zla........
nečmenjanka
.......
SUZE LEDENE
Zaledile su se suze
U očima mojim...
Duša je prazna
I boli...
Srce se slama
A iz grla se ote
Njemi krik samoće...
Zaledile su se suze
U očima mojim...
U duši nemir
Se širi...
Srce je pritisla tuga
A tjelo se
Trza u boli...
Tecite suze , suze ledene
Odnesite ovaj
Nemir iz duše...
Isperite tugu
Iz srca mog...
Da mi osmijeh opet
Poljubi usne...
A u umorne oči
Vrati se sjaj...
.....
nečmenjanka