Ne(do)stajanje

Šef mi je na odmoru i iskreno rečeno, baš mi fali. Fali kao jedna od rijetkih osoba od koje te na poslu neće zaboljeti glava i na koju uvijek možeš računati da će, ako je nešto potrebno popraviti, ne samo da popravi, nego i neće da se istrese na tebe jer si pogriješio i još će da sakrije od koga god može, da si pogriješio.
U zadnjih pola godine, dobili smo hrpu novih, nekaljenih menadžera koji su se u međuvremenu u svojoj glavi uspjeli podići na neki nivo daleko iznad njihovih sposobnosti i, iako razumijem taj način razmišljanja, nikad neću razumjeti logiku istoga: dobio si poziciju na kojoj se nisi uspio dokazati ali te to nije spriječilo da se pretvoriš u malo podlo, umišljeno, sebično govno. Zanimljivo je vidjeti sa strane koliko par mjeseci učini od čovjeka koji dođe na neku bolju poziciju. I tako se desilo sa svima redom, osim sa šefom našeg odjela. Ne znam šta se sutra može desiti i sa njim, ali u ovih 7 mjeseci je bio isti od prvoga dana.
Sa druge strane, nekako ga više doživljavam kao druga nego kao šefa jer smo istih godina i jer jednostavno imamo takav odnos.
U početku je između nas bilo nekakve neobjašnjive i nekontrolisane hemije, ali se to u zadnje vrijeme svelo na puko gotivljenje.
U svojoj sam se firmi osjećala gotovo kao kod kuće, sve dok nisu promijenili i zadnje pravilo ponašanja na poslu. Menadžeri se zamaraju toliko notornim glupostima, dok posao stagnira, da je gotovo bolno gledati. Od stresa sam se, pomalo zadivljena sobom, totalno distancirala.

Novi pod u firmi je poput nove postave menadžera, brzo kvarljiv i nefunkcionalan. A nije baš ni lijep. U podu ispod mjesta na kojem radim imam rupu koja se svaki dan širi sve više. Ispod viri pod firme u kojoj sam se nekad osjećala kao kod kuće. Podsjeća me na onu fotografiju kad asfaltirani put pukne pa iz pukotine izraste biljka, kao simbol nepobjedivosti.