Naturaliter
srijeda, 29.03.2006.
Razvrat
Jedna od osoba koje se redovito javljaju na moj blog pise na svom blogu o jednom vrlo ozbiljnom fenomenu medju mladim djevojkama koji me zaprepastio. Naime, danas se djevojke koje nemaju decka, prema njezinim tvrdnjama, odlucuju za vezu ciji mi je smisao tesko dokuciti a sastoji se u tome da ista ta jadnica ima jednog ili cak dva «decka» s kojima se ne zblizava u emocionalnom smislu i ne gradi nikakav ozbiljan odnos vec se ta njihova «veza» iscrpljuje u cistom zadovoljenju spolnih nagona. Ona doslovno veli kako se danasnje cure «ne opterecuju pricama o osjecajima, zajednistvu i vezi». Prije svega moram reci da je uopce pogresno to generalizirati jer moja je B «danasnja cura» i mlada je ali gaji itekako duboke osjecaje i gradi sa mnom zajedno, i to katkad uz velike poteskoce i silne prepreke, vezu koja ce jednoga dana prerasti u bracno zajednistvo. Nije joj lako, ali vjerujem da joj nikada ne bi palo na pamet upustiti se u takvu vezu koju opisuje moja poznanica s bloga. Dakle, najprije to poopcivanje nije tocno jer postoji mnogo djevojaka koje znaju vrednovati vezu, covjeka i spolnost.
No da se vratim na temu. Moram priznati da sam ostao zgrozen tom spoznajom o toliko nepromisljenom i suludom ponasanju pojedinih osoba i ne nalazim rijeci osude takvog vladanja, bilo da je rijec o zenskoj ili muskoj osobi. Ponajprije, sto je tu posrijedi, sto je to samo po sebi, sto bi rekao jedan veliki rimski filozof. To je vrlo vrlo opasno razvratnicko ponasanje (volim stvari nazivati njihovim pravim imenom). Ocito je naime kako ta djevojka smatra da gomilanje spolnih iskustava vodi sreci i uspjesnosti u jednoj buducoj imaginarnoj vezi. Ali to nije tocno!!! Naime da je tomu tako tada bi prostitutke i zigola imali najuspjesnije veze i bili bi najsretnije osobe. No tomu nije tako, sasvim obratno, to su duboko nesretne, prazne i neizgradjene osobe. Nadalje, ta djevojka toga mladica dozivljava iskljucivo kao predmet zadovoljenja svoje strasti te se time srozava na animalnu razinu. Medjutim medjutim! Ljubavni je odnos izmedju muskarca i zene nesto mnogo dublje i bogatije i obuhvaca citavu osobu, taj odnos iziskuje dugi period upoznavanja, strpljivost, razboritost, otvorenost, velikodusnost, predanje, poniznost, suzivljavanje s duhovnim svijetom drugoga, dijeljenje dobra i zla... Sve dakle ono sto gore spomenuta nakaradna «veza» ne ukljucuje. Taj razvrat naprotiv stvara duboke rane u covjekovoj dusi, jer covjek nije samo tijelo vec je i duh a to dvoje djeluje interaktivno te ako tijelo zlorabis, kao sto je to u ovom slucaju, tada i duh tesko trpi. To pak dovodi do dubokih frustracija i kao sto sam spomenuo u komentaru autorici toga napisa takve djevojke mogu s velikom sigurnoscu racunati da ce biti buduce isfrustrirane usidjelice koje ce vecinu svoga vremena provesti u naslonjacu, ali psihoanaliticara. Osobe koje tako postupaju i ponasaju se na najboljem su putu da od vlastitog zivota naprave promasaj, a od zemlje, tog najljepseg uresa svemira, pakao. Jer srljanje iz jedne u drugu takvu «vezu» stvara jamacno naviku kod osobe i vise no iluzorno je ocekivati da ce takva djevojka jednim takvim pristupom i nacinom vladanja biti kadra ikada ostvariti dugotrajnu stabilnu vezu, pa cak i u onom sretnom trenutku kada upozna drugu polovicu svoga bica koju treba da bi se osjecala ispunjenom. Ludo je takodjer misliti da se osjecaji mogu potpuno zatomiti. Ma osjecaji su svakako prisutni, kod svakoga covjeka. I kod najvecih zlocinaca svjetlo ljubavi duboko u srcu titra. Koliko god da ih se potiskivalo kad tad izbiju na povrsinu. A jednom kada taj vulkan emocija proradi izmedju takve dvije osobe u takvoj jednoj "vezi" nikakvu se dobru ne treba nadati. Tada oboje mogu samo zavapiti: sto ce biti od zla tolikoga? K tomu sto ako ona u takvoj vezi zatrudni? Trajnu vezu gradili nisu i sigurno da se nece s tih pozicija htjeti upustiti u brak. Ostaju dakle dvije solucije: samohrana majka ili – pobacaj. Ako se odluci za ovo drugo upropastila si je zivot zauvijek i pridruzit ce se mnostvu onih Hrvatica ubojica vlastite djece koje su upropastile vlastitu dusu i Hrvatsku osudile na demografsko izumiranje. I cemu se dobru mogu uopce nadati u takvom ponoru zla? Jedna je djevojka u komentaru na spomenuti post napisala kako se dva put upustila u takvu vezu i da se jako jako opekla. Osobno smatram da njezino iskustvo nije izuzetak vec pravilo.
ponedjeljak, 27.03.2006.
Pozdrav
Hvala svima koji su se javili kroz ovo vrijeme. Neki su se cak i zabrinuli i pitali sto je sa mnom 
. Evo dakle da se bar nakratko javim da sam ziv i zdrav i da vas sve pozdravim 
. Razlog mome duzem izbivanju jeste taj sto sam bio na jednom predivnom odmoru (koristio dio staroga godisnjeg odmora) toliko je bilo lijepo da nikako da se vratim u stvarnost. Uz to sam vec po povratku sa odmora rastrgan na vise frontova sto bitno suzava moj manevarski prostor za prisutnost na blogu. Ipak, cinim koliko mogu, javim se komentarima mojim dragim prijateljima. Hvala svima! Postova ce biti, samo ne znam koliko cesto. Eh, da planirao sam vratiti sve komentare na izgubljene postove ali onu arhivu vise ne nalazim na stranici http://naturaliter.arhiva.blog.hr/. Svaki savjet u svezi sa istim je dobro došao.
četvrtak, 16.03.2006.
Vojska
Barjaci krecu kraljevi – otajstvo kriza sjaji se stari je latinski himan. Potjece od sv. Venancija Fortunata koji je umro kao biskup Poitiersa oko 600. godine. Danas se pjeva u Casoslovu na Cvjetnicu i za tjedan Muke te na blagdan sv. Križa 14. rujna. Mnogi su ga veliki skladatelji skladali. Meni osobno je najdraza obrada Bonaventure Dude jer je on tu pjesmu skladao onako kako tekstu i sadrzaju odgovara – pobjedonosno.
Prvi stih, kao sto smo vidjeli u prethodnom postu, glasi:
Barjaci krecu kraljevi,
Otajstvo kriza sjaji se,
Ped ocima se javlja slika vojske koja ide za sjajnim krizem. Kakva je to vojska? Tko su ti koji slijede taj sjajni kriz? I cudesnog li i apsurdnog spoja: vojska je pobjednicka a bori se pod stijegom koji je simbol poraza, pod sramotnim stijegom od kojeg svaki covjek lice odvraca. To sigurno nije vojska onih pomahnitalih bezumnika koji su za sobom ostavljali krvavi trag ubijenih i ranjenih nasih sunarodnjaka i spaljenih gradova i sela u nedavnom ratu, vec je to vojska onih kao sto pise u knjizi Otkrivenja koji su "oprali su haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj". Koji nisu slijedili ovozemne mocnike koji siju strah i trepet, a zanju propast, kako vlastitu tako i onih koji ih slijede, vec oni koji su polozili svoj zivot za vlastitu vjeru, u borbi protiv nepravdi, koji su sav svoj zivot predali najvisem idealu pa isli poput sv. Franje svijet zapaliti ljubavlju ili poput sv. Majke Terezije sluziti Kristu u gubavcima i onima na rubu gladi, poput brojnih misionara koji su neustrasivo isli navijestati Krista onima koji ga ne poznaju. Jednom rijecju oni koji su, namjesto mrznju i smrt, isli u svijet unijeti bar malo svijetla i ljubavi. Medju tom vojskom nema onih kojima je domoljublje tek prazna rijec koja im je omogucila neposteno bogacenje, grabez i pljacku vlastite domovine, goru od one koju bi bilo koji, pa i srpski, neprijatelj izvrsio. I dok mnogi njihovi vojnici poginuse u borbi protiv neprijatelja ovi su istu tu zemlju opljackali i danas svaki do njih tezi po par stotina milijuna eura. Ako postoji grijeh koji vapije u nebo, onda je to taj. Nema u toj nebeskoj vojsci ni onih koji su postavljeni na zemlji prokazati tu bezocnu pljacku i osiromasenje jadnoga naroda, a to nisu ucinili vec su mirno i bez ijedne rijeci promatrali te bezumnike kako privatizacijom osudise narod na gladovanje, a sva bogatstva prodase strancima. Oni, koji su pozvani u prvom redu dici svoj glas protiv tih nepravdi, na sve to su, naprotiv, nastavili mirno sjediti u svojim raskosnim i bogato uredjenim odajama, prodali su se za centralno grijanje u svom dvoru, za jos jedan mercedes u svojoj garazi. Ne medju tom nasom vojskom iz stiha nema takvih, medju njima su naprotiv oni koji su poput Maksimilijana Kolbea podnijeli smrt za drugoga, nepoznatog covjeka. A za to je potrebno imati mnogo vise od puke odjece kao znaka da se pripada odredjenom stalezu, za to je potrebno znati u svakom covjeku prepoznati Krista, za to je potrebno znati da je ljubav prema domovini i svome narodu jedan od najvisih ideala koji se ni po kojoj cijeni ne moze prodati, ni za kakav novac, probitke ili materijalna sredstva, za to je potrebno vjerovati i tu vjeru zivjeti, u zgodno i nezgodno vrijeme, kao sto veli sveti Pavao. Vojska iz stiha to su sveci, kralj je Krist, a kriz stijeg pod kojim su se ovi prvi borili, mnogi od njih i zivot izgubili a svi ostali kao trajni uzor koji trebamo slijediti, a ne njihove zivote promatrati kao nekakve tamo pobozne legende vec ih uzeti kao stvarni uzor po kojem valja uobliciti vlastiti zivot.
nedjelja, 12.03.2006.
Barjaci krecu kraljevi
Barjaci krecu kraljevi,
Otajstvo kriza sjaji se,
Na kojem Zivot umrije
I smrcu ljude ozivi.
Kad koplje mu se okrutno
Zabolo siljkom u srce,
Sa vodom krv potekla je,
Od grijeha nas da ocisti.
I ispuni se silna rijec
Sto narodima David je
U svetoj pjesmi doviknu:
Zavlada Bog sa drveta.
O drva divnog, stono sja
U kraljevskome grimizu,
Kom dano bi da dotice
Toliko svete udove.
Na blazenim je rukama
Tog svijeta cijenu nosilo
I Bozje tijelo vagnuvsi
Sotoni plijen je otelo.
Oj zdravo, Krizu, nado sva!
U dane Muke Gospodnje,
Umnozi milost dobrima
I digni krivnju s grjesnika.
Naš spase, sveta Trojice,
Nek svaki duh velica te,
Ti dijeliš Kriza plodove
Ti vjecnu slavu podaj nam.
Hm, nisam jos ni krenuo a vec kritike na moj racun. Znam da ste navikli da ne prepisujem tudje tekstove i mislim da je dobro da znate da ni ovo nije iznimka. Naime od danas zapocinjem ciklus teoloskih razmisljanja koji ce se temeljiti na tekstu ove poznate i meni vrlo drage crkvene pjesme. Bio sam krivo dolje potpisao fra prof. dr. Bonaventuru Dudu. On je tu pjesmu uglazbio. Ma nisam ja krivo naveo vec je ispod teksta te crkvene pjesme isao manji tekst posvecen pjesmi koji je sastavio Duda ali mi je taj tekst misteriozno nestao i od cijelog tog teksta ostalo samo B. Duda. Bio sam umoran pa sam vjerojatno to zabunom izbrisao. Dakle slijede razmisljanja...
I molim da mi netko sada bojasni kako najucinkovitije vratiti izgubljene tekstove. Za sada se mogu pronaci na adresi: http://naturaliter.arhiva.blog.hr
subota, 04.03.2006.
Saga o poderanim mrezama
Dakle nakon što smo apsolvirali da je svijet lopta sarena, namjesto zrakom ljudskom gluposcu ispunjena, vrijeme je da prijedjemo na ozbiljnije teme. No prethodnoj temi zelim samo dodati jedan savjet mojim dragim blogerima vrijedan milijun dolara: Ne prepirite se s budalom, ljudi mozda nece uociti razliku.
Nalazim se pred jednim iznimno zahtjevnim poslom koji ce mi oduzeti mnogo vremena, a kako mi je blog a i svi vi jako prirastao srcu gledam kako pomiriti te dvije stvari. Prethodni je post u tome smislu kao neki eksperiment. Naime kompromis bi možda bio da pocnem pisati krace, ali sadrzajne tekstove. Hm, donekle sam zadovoljan tim eksperimentom. A vi?
Htio bih sada u ovome postu iznijeti razmisljanje koje sam vec iznio u svome komentaru na svoj prethodni post. Rijec je o onom fenomenu kojeg smo svi više ili manje dionici, onom osjecaju nekoga toboznjeg mira zahvaljujući kojem živimo kao u nekoj kolotecini, pa sam se zapitao nismo li zapravo, da se nitko ne uvrijedi, postali "bljutavi", nismo li vec odavno, a da toga nismo ni svjesni, postali plijen vlastitih strasti i nametnutih nam krivih ideala i sada namjesto da mi budemo lovci, ribari, ako hocete, koji ce odvažno širiti svijetom svjetlo uskrsne nade, zapravo smo vec odavno, a da to i ne znamo i gotovo nesvjesno i nekako nesputano, podlegli hedonizmu i individualizmu i mirno svoj duh predali tim idolima i dopustili da oni nadjacaju onu jedinu ispravnu poruku koja vodi u istinski život i ciji bi mi trebali biti predstavnici i prenositelji. Nekako, ako hocete slikovito, kao da u onu ladju o kojoj govori umorni zapravo nikada nismo niti usli i zaputili se u ribolov ljudi, vec sjedimo na obali i pasivno promatramo sto se oko nas dogadja. Ili smo krenuli u lov, ali lovimo poderanim mrezama. Hm, ljubav je nekako kaoticna, dinamicna a to se baš ne podudara s tom određenom pasivnoscu i letargijom u koju je svijet, a s njim i mi vjernici, ako se smijemo tako uopce nazivati, utonuo. Ako Isusa uzimamo za nedokucivi uzor, a trebali bi, vidimo da je njegov zivot bio itekako pun uzbudjenja, smjelo je istupao protiv nepravdi i grijeha, bio proganjan... Ili Majku Tereziju, koja je ostavila sve i otisla zivjeti i sluziti siromasima. Da ne nabrajam ostale svece. Kada to promatramo ne mozemo se se zapravo ne zapitati na kojoj smo mi to strani i kako smo tako lako postali plijen tih suvremenih kumira? Kako to da u katolickoj zemlji kao sto je Hrvatska zapravo se to katolicanstvo niti ne osjeca, stovise najvecim dijelom kao da je rijec o cistoj ateistickoj zemlji? Kako to da su prevagu odnijele protuvrijednosti namjesto istinskih vrednota? Kada se dogodilo da smo svoju vjeru za Judine skude prodali? Naravno to je tek jedno usamljeno mišljenje...
petak, 03.03.2006.
Bez naslova
Svijet je lopta sarena,
coskastim ljudima napucena.
Svijet je krug ogranicenoscu omedjen,
a ipak beskrajem ljudske gluposti ispunjen.
srijeda, 01.03.2006.
Kroz pustinju do radosti zivljenja
Vidim mnogi razmisljaju cega se odreci tijekom ovih cetrdeset dana liturgijskog vremena korizme. Nekima ce korizma cak dobro i doci da skinu koji dekagram, koji ce na blagdanskom uskrsnom stolu brzo vratiti. K tomu ce i jedno vrijeme lijepo izgledati, pa se moze zakljuciti kako isti korizmu shvacaju kao nekakav efikasni bauty centar. Neki ce se kao ja odreci kolaca, neki pusenja, neki alkohola, drugi opet cokolade ili drugog jela. Nazalost kod vecine nas smisao toga korizmenog vremena ce se iscrpsti iskljucivo u tim izvanjskim djelima manjeg ili veceg trapljenja. Da se odmah razumijemo apsolutno podupirem ta odricanja. No nazalost kada korizma prodje sve ce biti opet po starom. A sto korizma zapravo jest? To vrijeme simbolizira onih cetrdeset godina (cetrdeset je broj koji u Svetom Pismu ima snazno simbolicno znacenje) koje su Izraelci proveli u pustinji. Tijekom toga razdoblja Bog ih je podvrgnuo mnogim kusnjama, pa se moze reci da je to za njih bio period ciscenja i sazrijevanja. Mojsije je 40 dana i noci molio i postio na brdu da ublazi Bozju srdzbu protiv Izraelaca. Ninivljani su postili 40 dana i tako spasili grad od unistenja i propasti. Na kraju i sam je Isus 40 dana proboravio u pustinji u postu i molitvi, prije nego ce krenuti javno djelovati, prije nego ce krenuti u svoju misiju da svijet ucini boljim. Nakon uskrsnuca Isus se 40 dana ukazivao apostolima. Kada se saberu svi ti elementi smisao sto ih Crkva tim simbolicnim brojem zeli pridati tome vremenu moze se sazeti u nekoliko ideja vodilja: ciscenje, sazrijevanje, molitva i post za druge, molitva i post za vlastito spasenje od propasti, pripraviti se po Isusovu primjeru uciniti svijet boljim, pripraviti se na uskrsnuce.
Tak bi trebalo biti, no nazalost tako nije. Jer taj korizmeni hod podrazumijeva nutarnju promjenu (sebe, ne drugih, da se razumijemo), a to je najteze. Jer lako je drugome reci ma ti si takav ili onakav i daj to promijeni, a istodobno nista ne ciniti da se ja promijenim. Prorok Muhamed vracajuci se s jednoga od svojih osvajackih pohoda obratio se umornim i iscrpljenim vojnicima rijecima: Nakon ove teske bitke predstoji nam jedna jos teza bitka. Vojnici upitase sa strahom: Kakva to moze biti teza bitka od ove iz koje smo upravo izasli? A Muhamed ce: To je bitka u kojoj moramo pobijediti same sebe. Jer doista lako se meni odreci i kolaca, nekome cigareta, alkohola i pritom nista ne uciniti da unaprijedim svoju vjersku dimenziju i da budem vise covjek. A bez toga ovo prvo je uzaludno. Zato i ostajemo nakon korizme isti kakvi smo bili i prije. Jer se nista nije dogodilo u nasoj nutrini. Jer nismo isli sazrijevati, jer nismo isli uciniti kvalitativni iskorak u svome nacinu zivljenja, pa da taj zivot postane ljepsa sredina u kojoj se ugodnije zivi, a ne da jedni drugima oci kopamo i ne mozemo se smisliti. Jer sto vrijedi svo to pretvaranje oko nepusenja i nepijenja i sjedenja u prvom redu u crkvi ako cemo gledati kako koga oprati, otracati, oklevetati, poniziti. Ako cemo ostati isti i dalje svojim postupcima nastaviti ozaloscivati i u crno zavijati ljude oko sebe, bilo izravno bilo neizravno. Ako cemo svojim neobuzdanim strastima i svojom nezreloscu nastaviti siriti zlo, namjesto da se promijenimo, odustanemo od zlog puta, koji vodi u propast. Ako se odvazno i smjelo suocimo sa samima sobom i prestanemo kao nojevi zabijati glavu u pijesak kao da ce se problemi sami od sebe rijesiti. Ako ne prestanemo biti egocentricni i sebicni. Ako ne shvatimo da se na tudjoj nesreci ne gradi vlastita sreca, vec naprotiv da je jedina istinska sreca druge uciniti sretnima, drugima se darovati, sto istina trazi zrtvu, ali donosi u srce nepatvorenu radost, a iz njega izgoni bezumnu strast. Ako se ne pocnemo konacno odricati trazenja iskljucivo vlastitog uzitka i probitka. Jednom rijecju, ako i dalje nastavimo relativizirati i neozbiljno shvacati izuzetno zahtjevne Isusove poruke iz evanđelja. A ako to ne ispravimo znaci da nismo korizmu ozbiljno shvatili, znaci da nismo ucinili niti prvi korak sto ga predvidja istinski korizmeni hod. U tom ce slucaju korizma za nas ostati potpuno besplodna. Jer samo prihvacanjem i zivljenjem Isusovih poruka nas ce zivot postati drukciji, a mi sretniji. Drugog puta nema.
