Barjaci krecu kraljevi – otajstvo kriza sjaji se stari je latinski himan. Potjece od sv. Venancija Fortunata koji je umro kao biskup Poitiersa oko 600. godine. Danas se pjeva u Casoslovu na Cvjetnicu i za tjedan Muke te na blagdan sv. Križa 14. rujna. Mnogi su ga veliki skladatelji skladali. Meni osobno je najdraza obrada Bonaventure Dude jer je on tu pjesmu skladao onako kako tekstu i sadrzaju odgovara – pobjedonosno.
Prvi stih, kao sto smo vidjeli u prethodnom postu, glasi:
Barjaci krecu kraljevi,
Otajstvo kriza sjaji se,
Ped ocima se javlja slika vojske koja ide za sjajnim krizem. Kakva je to vojska? Tko su ti koji slijede taj sjajni kriz? I cudesnog li i apsurdnog spoja: vojska je pobjednicka a bori se pod stijegom koji je simbol poraza, pod sramotnim stijegom od kojeg svaki covjek lice odvraca. To sigurno nije vojska onih pomahnitalih bezumnika koji su za sobom ostavljali krvavi trag ubijenih i ranjenih nasih sunarodnjaka i spaljenih gradova i sela u nedavnom ratu, vec je to vojska onih kao sto pise u knjizi Otkrivenja koji su "oprali su haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj". Koji nisu slijedili ovozemne mocnike koji siju strah i trepet, a zanju propast, kako vlastitu tako i onih koji ih slijede, vec oni koji su polozili svoj zivot za vlastitu vjeru, u borbi protiv nepravdi, koji su sav svoj zivot predali najvisem idealu pa isli poput sv. Franje svijet zapaliti ljubavlju ili poput sv. Majke Terezije sluziti Kristu u gubavcima i onima na rubu gladi, poput brojnih misionara koji su neustrasivo isli navijestati Krista onima koji ga ne poznaju. Jednom rijecju oni koji su, namjesto mrznju i smrt, isli u svijet unijeti bar malo svijetla i ljubavi. Medju tom vojskom nema onih kojima je domoljublje tek prazna rijec koja im je omogucila neposteno bogacenje, grabez i pljacku vlastite domovine, goru od one koju bi bilo koji, pa i srpski, neprijatelj izvrsio. I dok mnogi njihovi vojnici poginuse u borbi protiv neprijatelja ovi su istu tu zemlju opljackali i danas svaki do njih tezi po par stotina milijuna eura. Ako postoji grijeh koji vapije u nebo, onda je to taj. Nema u toj nebeskoj vojsci ni onih koji su postavljeni na zemlji prokazati tu bezocnu pljacku i osiromasenje jadnoga naroda, a to nisu ucinili vec su mirno i bez ijedne rijeci promatrali te bezumnike kako privatizacijom osudise narod na gladovanje, a sva bogatstva prodase strancima. Oni, koji su pozvani u prvom redu dici svoj glas protiv tih nepravdi, na sve to su, naprotiv, nastavili mirno sjediti u svojim raskosnim i bogato uredjenim odajama, prodali su se za centralno grijanje u svom dvoru, za jos jedan mercedes u svojoj garazi. Ne medju tom nasom vojskom iz stiha nema takvih, medju njima su naprotiv oni koji su poput Maksimilijana Kolbea podnijeli smrt za drugoga, nepoznatog covjeka. A za to je potrebno imati mnogo vise od puke odjece kao znaka da se pripada odredjenom stalezu, za to je potrebno znati u svakom covjeku prepoznati Krista, za to je potrebno znati da je ljubav prema domovini i svome narodu jedan od najvisih ideala koji se ni po kojoj cijeni ne moze prodati, ni za kakav novac, probitke ili materijalna sredstva, za to je potrebno vjerovati i tu vjeru zivjeti, u zgodno i nezgodno vrijeme, kao sto veli sveti Pavao. Vojska iz stiha to su sveci, kralj je Krist, a kriz stijeg pod kojim su se ovi prvi borili, mnogi od njih i zivot izgubili a svi ostali kao trajni uzor koji trebamo slijediti, a ne njihove zivote promatrati kao nekakve tamo pobozne legende vec ih uzeti kao stvarni uzor po kojem valja uobliciti vlastiti zivot.
Post je objavljen 16.03.2006. u 11:57 sati.