Naturaliter
utorak, 21.02.2006.
day party
To se zove party!!! Uh, samo da se sutradan, a to je danas, nije moralo na posao. A lijepo je kum govorio da tulum napravimo za vikend. Ali sto se moze, nemamo svi tu srecu da ne radimo vikendom. Jednostavno nismo imali izbora. No krenimo redom.
Povod: draga diplomirala (treba li bolji povod). Uloge: kum luckasti doministar i nesudjena kosarkaska i nogometna zvijezda koji-ce-Bogu-podnijeti-racun-sto-je-te-svoje-talente-utopio-u-vinu, šokre, profesionalni košarkaš, kolega po magisteriju, naša travoznanka magistra dipl. pharm. andy, dalija zvana Leonardo da Vinci u zenskom oblicju, zatim tajna kumova zena, ovaj, tanja kumova zena i Tijana zvana Remetinec, inace obje trbusne plesacice po slobodnom uvjerenju, dado poznatiji kao kamionist, te svecarica i naturaliter (ostalima koji nisu dosli, a ti ce se vec prepoznati, porucujem: stid vas bilo i nek vam bude zao ne znate sto ste propustili). Vrijeme: od – do. Mjesto: zidovima ogradjen prostor zavijen u maglu duhanskog dima dajuci partyju jedan misteriozni istocnjacki shtih. Konzumacija: ice i pice konzumirati u velikim kolicinama po strogoj zapovijedi. Sve to pomijesano stvorilo jedan splet fantasticnog i nadasve zanimljivog druzenja.
Kum i šokre su odmah naravno poceli o kosarci pa sam se ja prisjetio zgoda iz djetinjstva svoga valjda najludjeg djecjeg drustva na svijetu. Tih davnih dana promatrao sam toga fanatika od svog kuma kako dan noc ubacuje u mali kos pricvrscen na cardaku za kukuruze nekakvu poluispumpanu gumenu loptu. Neovisno o vremenskim prilikama, sunce sjalo, snijeg padao, kum i Ica, zvani Šuker, ubacivali bi u kos ili igrali neku od bezbroj izjednacenih utakmica u malom nogometu. Ja sam to promatrao vise onak sa strane. Zvali su me antitalent. Da se razumijemo nisam ja tako los sportas, koliko sam imao tu nesrecu da sam zivio u ulici sportskih genijalaca kuma i Ice, dakle nesto kao Anja Person u doba Janice Kostelic. K tomu najvise me od sportova tada zanimalo trcanje sto je donekle i logican izbor a mozda cak i podsvjesna reakcija jer pokraj mojih genijalaca iz ulice nikako nisi mogao dobiti mjesto u ekipi. Prisjetio sam se tada kako su na skolskom igralistu nakon sto bi se svi razisli njih dvojica ostali i u mrklom mraku bez ikakve rasvjete ubacivali bez pogreske trice u kos i to unedogled. A nakon toga bi za kraj treninga uzeli zonglirati nogometnu loptu po par tisuca puta. Sjecam se da je jednom kum zonglirao nekakvu jadnu loptu neprestance cetiri sata, bili smo odustali i od brojenja, i nastavio bi on i dalje ali ga je bila mama pozvala na rucak pa je morao ici. Imao je strogu mamu. Bas se bilo lijepo prisjetiti tih stvari.
U nastavku veceri zbijale su se posalice, a kada se drustvo svelo na najuzi krug uslijedio je sou. Uslijed djelovanje povece kolicine alkoholnih pripravaka iz vlastite radionice (ah ipak je ona magistra pa se nismo, je li, htjeli mijesati u njezin posao) andy je izmislila novu skijasku disciplinu: dvoransko skijanje. Naime zena je uz pomoc B obukla skijasku odjecu, stavila kacigu i naocale, pa kad vec ne moze biti u Torinu sad ce ona pokazati Personici kako se skija. Za svoj je trud nagradjena zlatnom medaljom u obliku poklopca kutije od Baileysa. Zbavili smo i intervju s dobitnicom, a ulogu novinara u skijaskom izdanju odigrao je medijski magnat naturaliter. Ludiranju nikad kraja. No posljedice istoga sada su bolovi u trbusnim misicima od smijeha i umor. Tako sada poput onih prascica u Disneyevom crticu pogledavam na sat i cekam kraj radnoga vremena. Mislim da cu veceras vec u 20 biti u krevetu.
I ne mogu ne zamisliti kako bi bilo lijepo da se na partyju okupila cijela ekipa mojih prijatelja s bloga... Ljudi, super ste mi!
