Naturaliter
nedjelja, 26.02.2006.
Spirala zla
U Nizozemskoj su sve glasniji zahtjevi za legalizacijom marihuane. Vidim da cak tamosnji premijer to zahtijeva smatrajuci kako ce time smanjiti stopu kriminaliteta jer on misli, i to ispravno, da ce time automatski prestati ilegalna prodaja lakih droga. Tomu se zahtjevu protivi pak tamosnji ministar pravosudja koji smatra kako ce legalizacije lakih droga dovesti do porasta stope kriminaliteta te navodi primjer Amsterdama gdje je jedan dosta fleksibilan odnos vlasti spram uzivanja lakih droga i prostitucije ucinio taj grad gradom u kojem cvjeta kriminal i u kojem se iz godine u godinu biljezi sve veci broj kriminalnih radnji. Dvojica politicara zapravo po mome sudu predstavljaju u sažetom obliku dva suprotna stava vezano uz legalizaciju lakih droga oko cega se vec duze vrijeme lome koplja i to ne samo u Nizozemskoj vec i u nekim drugim europskim zemljama. I dok jedni smatraju da ce se legalizacijom lakih droga zapravo rijesiti djela kriminala u zemlji, drugi pak drze da ce naprotiv to dovesti do porasta kriminala. U pokusaju da se odgovori na to pitanje mislim da je mjerodavno podsjetiti na jedan eksperiment koji su Svicarci prije kojih desetak i više godina proveli u svoja dva grada. Naime u zemlji koja se suocava s rastucim brojem ovisnika a u kojoj postoji visoki stupanj socijalne sigurnosti odlucili su provesti eksperiment koji se sastojao u tome da se u odredjenim dijelovima grada podignu svojevrsne komune u kojima ce ovisnici moci na legalan nacin doci do droge i opreme potrebne za ubrizgavanje droge. U istim se prostorima moglo cak odredjeno vrijeme boraviti, dobiti besplatan obrok pa cak i prespavati. Time su vlasti htjele bar dijelom doskociti ilegalnoj trgovini drogom, a s druge strane sprijeciti sirenje zaraze medju svojim gradjanima ovisnicima koje izazivaju upotreba rabljenih sprica i igala. Ima tu i odredjena financijska usteda, naime drzava bi time ustedjela na iznimno visokim troskovima lijecenja oboljelih ovisnika. Esperiment je dozivio potpuni fijasko. U dijelovima grada gdje je otvorena ta komuna vec nakon nekoliko mjeseci doslo je do strmoglavog porasta kriminalnih djela, medju kojima cak i ubojstava, a val istoga se vec bio poceo siriti i na okolne cetvrti zbog cega su vlasti bile prisiljene sve takve komune zatvoriti. Legalizacija droga tako se pokazala kao vrlo nesretno rjesenje kako u pogledu skrbi za ovisnike tako i u pogledu smanjenja stope kriminaliteta. Naprosto zlo ima svoju logiku, a jedna je od njegovih znacajki ta da jedno zlo za sobom povlaci drugo. Kao u nekoj beskrajnoj spirali.
P.S. Vec u prvim komentarima izbio je na moje veliko zadovoljstvo pravi sukob stavova. Feby zastupa stav da je rjecenje problema u novim lijekovima koji ce pomoći ovisnicima u odvikavanju. S tim u vezi nam donosi niz korisnih informacija kako trenutacno stvari stoje u svezi s novim eksperimentima na novim lijekovima. Nangaparbat pak veli kako je sve to iluzorno jer od izuma odredjene molekule lijeka i njegove primjene prodje katkad i vise desetaka godina i k tome je pitanje koliko ce se ovisnika uopce odluciti uzimati te lijekove, kolikogod da oni bili uspjesni. Ona se zalaze za legalizaciju i lakih i teskih droga i za ukidanje besplatnog lijecenja bilo kakvih ovisnosti i njihovih posljedica. Kao sto je poznato drzava izdvaja silna financijska sredstva za lijecenje ovisnika o alkoholu i drogama te se na taj nacin ipso facto uskracuju sredstva za lijecenje primjerice tecko bolesne djece, za koje drzava nema novaca pa su roditelji prisiljeni organizirati dobrotvorne akcije. S druge strane svi dosadašnji pokušaji borbe protiv droge dali su mrsave rezultate i ta je trgovina poprimila takve razmjere da je zapravo mozda jedino rjesenje da se droge naprosto legaliziraju. To je jednostavno stvarnost kako kod nas, tako i u svijetu! Ipak oba stava zavređuju pozornost. S jedne strane društvena se zajednica mora temeljiti na solidarnosti, a s druge ima li smisla voditi unaprijed izgubljenu bitku? Ljudi moji, ljudi moji, što reci!?
srijeda, 22.02.2006.
Puste pretpostavke ili...
Jedna mi misao ne da mira. Kada sam malo razmisljao o uzrocima kravljeg ludila u Hrvatskoj spomenuo sam kako se potvrdilo da je krava kod koje je otkriveno kravlje ludilo vuce podrijetlo iz Austrije. To jest Austrijanci su nam to isli podvaliti u doba kada je kod njih vec otkriven niz slucajeva kravljeg ludila. Prateci nit te misli odjednom sam se nasao pred zakljuckom od kojeg su me prosli trnci: a sto ako je to bio svjesni plan Austrijanaca? Naime, sto ako su oni stvar gledali malo dugorocnije. Vidjeli da Hrvati istina imaju zaostala poljoprivredna gospodarstva ali imaju veliku komparativnu prednost, a to su zdravi poljoprivredni proizvodi i govedje meso vrhunske kvalitete. K tomu kod nas do tada još nije bio zabiljezen niti jedan jedini slucaj kravljeg ludila. Ukratko, pribojavsi se konkurentnosti hrvatskih proizvoda na budućem zajednickom europskom trzistu isli su neutralizirati tu komparativnu prednost na jedan vrlo jednostavan i podmukao nacin: prodali su nam zarazene krave. S razmakom od pet godina taj se njihov plan pokazao vise nego uspjesnim. U poslovnom svijetu takve stvari su uobicajene i mozda ova moja razmisljanja nisu tek puste pretpostavke vec epopeja o dovitljivosti Austrijanaca i sljepoci i nesposobnosti nasih odgovornih ljudi u politici i gospodarstvu.
utorak, 21.02.2006.
day party
To se zove party!!! Uh, samo da se sutradan, a to je danas, nije moralo na posao. A lijepo je kum govorio da tulum napravimo za vikend. Ali sto se moze, nemamo svi tu srecu da ne radimo vikendom. Jednostavno nismo imali izbora. No krenimo redom.
Povod: draga diplomirala (treba li bolji povod). Uloge: kum luckasti doministar i nesudjena kosarkaska i nogometna zvijezda koji-ce-Bogu-podnijeti-racun-sto-je-te-svoje-talente-utopio-u-vinu, šokre, profesionalni košarkaš, kolega po magisteriju, naša travoznanka magistra dipl. pharm. andy, dalija zvana Leonardo da Vinci u zenskom oblicju, zatim tajna kumova zena, ovaj, tanja kumova zena i Tijana zvana Remetinec, inace obje trbusne plesacice po slobodnom uvjerenju, dado poznatiji kao kamionist, te svecarica i naturaliter (ostalima koji nisu dosli, a ti ce se vec prepoznati, porucujem: stid vas bilo i nek vam bude zao ne znate sto ste propustili). Vrijeme: od – do. Mjesto: zidovima ogradjen prostor zavijen u maglu duhanskog dima dajuci partyju jedan misteriozni istocnjacki shtih. Konzumacija: ice i pice konzumirati u velikim kolicinama po strogoj zapovijedi. Sve to pomijesano stvorilo jedan splet fantasticnog i nadasve zanimljivog druzenja.
Kum i šokre su odmah naravno poceli o kosarci pa sam se ja prisjetio zgoda iz djetinjstva svoga valjda najludjeg djecjeg drustva na svijetu. Tih davnih dana promatrao sam toga fanatika od svog kuma kako dan noc ubacuje u mali kos pricvrscen na cardaku za kukuruze nekakvu poluispumpanu gumenu loptu. Neovisno o vremenskim prilikama, sunce sjalo, snijeg padao, kum i Ica, zvani Šuker, ubacivali bi u kos ili igrali neku od bezbroj izjednacenih utakmica u malom nogometu. Ja sam to promatrao vise onak sa strane. Zvali su me antitalent. Da se razumijemo nisam ja tako los sportas, koliko sam imao tu nesrecu da sam zivio u ulici sportskih genijalaca kuma i Ice, dakle nesto kao Anja Person u doba Janice Kostelic. K tomu najvise me od sportova tada zanimalo trcanje sto je donekle i logican izbor a mozda cak i podsvjesna reakcija jer pokraj mojih genijalaca iz ulice nikako nisi mogao dobiti mjesto u ekipi. Prisjetio sam se tada kako su na skolskom igralistu nakon sto bi se svi razisli njih dvojica ostali i u mrklom mraku bez ikakve rasvjete ubacivali bez pogreske trice u kos i to unedogled. A nakon toga bi za kraj treninga uzeli zonglirati nogometnu loptu po par tisuca puta. Sjecam se da je jednom kum zonglirao nekakvu jadnu loptu neprestance cetiri sata, bili smo odustali i od brojenja, i nastavio bi on i dalje ali ga je bila mama pozvala na rucak pa je morao ici. Imao je strogu mamu. Bas se bilo lijepo prisjetiti tih stvari.
U nastavku veceri zbijale su se posalice, a kada se drustvo svelo na najuzi krug uslijedio je sou. Uslijed djelovanje povece kolicine alkoholnih pripravaka iz vlastite radionice (ah ipak je ona magistra pa se nismo, je li, htjeli mijesati u njezin posao) andy je izmislila novu skijasku disciplinu: dvoransko skijanje. Naime zena je uz pomoc B obukla skijasku odjecu, stavila kacigu i naocale, pa kad vec ne moze biti u Torinu sad ce ona pokazati Personici kako se skija. Za svoj je trud nagradjena zlatnom medaljom u obliku poklopca kutije od Baileysa. Zbavili smo i intervju s dobitnicom, a ulogu novinara u skijaskom izdanju odigrao je medijski magnat naturaliter. Ludiranju nikad kraja. No posljedice istoga sada su bolovi u trbusnim misicima od smijeha i umor. Tako sada poput onih prascica u Disneyevom crticu pogledavam na sat i cekam kraj radnoga vremena. Mislim da cu veceras vec u 20 biti u krevetu.
I ne mogu ne zamisliti kako bi bilo lijepo da se na partyju okupila cijela ekipa mojih prijatelja s bloga... Ljudi, super ste mi!
petak, 17.02.2006.
Kravlje bezumlje (samo) u Hrvatskoj
Jos se sjecam bio je to jedan od "uspjesnih" projekata kojim se prije pet godina busalo u prsa Ministarstvo poljoprivrede tadasnje Racanove vlade. Vlada ce kupiti junice od Austrijanaca po povoljnoj cijeni, mnogo povoljnije no sto bi hrvatski seljak iste mogao kupiti u Hrvatskoj, i uz vrlo povoljne uvjete dati ih na uzgoj hrvatskim seljacima u Slavoniji (kredit uz pocek na nekoliko godina, bla bla bla). Bilo mi je tada cudno da mi uvozimo austrijske junice, kada se vec tada u Austriji pojavilo nekoliko slucajeva kravljeg ludila. No mislio sam strucnjaci su to, ma znaju to oni bolje od tebe. Pet godina kasnije jedna od krava na imanju gospodina iz sela Ivankova kod Vinkovaca prolupala je totalka, a na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu sva tri provedena testa potvrdila su da je rijec o kravljem ludilu. Malo se islo istraziti koje porijeklo vuce zarazena krava i pogodite odakle joj je mama – upravo iz Austrije, a nabavljena je kao junica zamislite kada – prije pet godina. Da rezimiramo, jadni slavonski seljak suocen sa sve ostrijom konkurencijom na domacem i osobito stranom trzistu, bez pravih poticaja dozivio je taj potez Vlade kao prvi znak da ce i njemu konacno sunce granuti, jer evo pocela drzava misliti i na njega, ulovio se toga kao sto se utopljenik lovi za slamku, ne razmisljajuci o posljedicama. No jadan nije znao da ce ponovno biti izigran i da ce mu se ta sirokogrudnost hrvatskih vlasti za pet godina razbiti o glavu i namjesto da mu unaprijedi unazaditi proizvodnju. Jer ocito da su provoditelji toga velicanstvenog projekta bilo po diktatu bilo zbog provizije, bilo i zbog jednog i drugog (što je zapravo najvjerojatnije) pod pritiskom otkupljivali ta sumnjiva goveda jer ipak mi jos uvijek zivimo u Austro-Ugarskoj monarhiji (kome to nije jasno molim neka procita moj post Zivjela Austro-Ugarska). Zapravo je to po mojem dubokom uvjerenju bio rezultat sretnog spoja utjecaja vladavine autrougarskog carstva na ovim prostorima i vec poslovicnog veleizdajnistva pojedinih Hrvata kojima su vlastodrsci iz Beca tutnuli u dzep dobru proviziju. Jer zasto bi mi ulagali u vlastiti stocni fond kada lijepo mozemo obogatiti Austrijance, ciji su seljaci zadovoljno trljali ruke i odahnuli jer su nasli lude Hrvate da od njih otkupljuju lude krave koje nikomu nisu mogli uvaliti. Nama valjda sada nista drugo ne preostaje vec potomke istih uvaliti primjerice Moldaviji i Srbiji. Ah ta vec poslovicna dalekovidnost Hrvata! Nije li bilo pametnije da je vec unaprijed stvorena odredjena gospodarska strategija upravljena jacanju stocnog fonda na nacin da se primjerice u hotelima i ostalim ugostiteljskim objektima na Jadranu (to sam vec nesto spominjao) posluzuje iskljucivo domaca govedina teletina. Time bi bilo rijeseno nekoliko ozbiljnih problema: novac od prehranjivanja gladnih nam turista ne bi isao u dzepove stranaca (čitaj Austronijemaca) vec bi isao u dzepove siromasnih slavonskih seljaka, isti ti seljaci bi imali sigurno trziste pa bi zbog porasta broja turista mogli cak racunati i na prosirenje proizvodnje sto bi uvelike pomoglo njihovu sutrasnjem izlasku na vrlo konkurentno europsko trziste, gdje samo veliki i najjaci opstaju. Vlasnicima hotela je ionako svejedno u ciji dzep ide taj novac, stovise morali bi se povoditi za tim da turistu ponude sto bolji proizvod na stolu, a tu je u neizmjernoj prednosti domaca zdrava govedina i teletina. Tu je jednostavno morala djelovati Vlada, ali eto mi smo austrijska kolonija, a oni se moraju dodvoravati njima, stovise klecati pred njima samo da im se dodvore i da nam se smiluju i puste nas u EU. Ma (dragi moji vjernici sada zacepite usi) jebes covjeka i zemlju koji dostojanstva nemaju! Cemu se mi to u EU-u nadamo s posrnulim gospodarstvom, unistenom poljoprivredom, bez ikakve strategije razvitka… A sto je i nama i Poljacima Europa drugo donijela osim muka i krvi. A sto se tice nase vlasti i njihova smisla za gospodarenje predlazem im da od sada pocnu izvoziti i predstavljati autenticni hrvatski proizvod: Nepatvoreno hrvatsko bezumlje!
ponedjeljak, 13.02.2006.
Povezanost
Svi oni koji su me korili da pisem duge postove konacno su dosli na svoje. Imam za njih jednu dobru vijest: ovo ce biti kratak post. Ponovno sam u guzvi s jednim poslom pa ne stignem pisati. Evo zato samo par misli. Ne obicavam iznositi tudje misli, no ovaj put cu uciniti tu iznimku, jer sam se u ovom razmisljanju dijelom posluzio mislima koje nisu moje.
Svijet je tako stvoren da tvori jednu cjelinu medju cijim sastavnicama vladaju duboke i neraskidive povezanosti. Nije li za svakoga karakteristicno upravo to da treba «drugoga» – drugoga o kojemu u sebi stvara predodzbu i kojega otkriva prema potrebi u svakoj stvari – kako bi bio nanovo probuđen na svjestan život? Dakle drugi nas budi, pomaze nam biti svjesniji zivota, bez drugoga na neki nacin ostajemo osiromaseni, zatvoreni u uski vlastiti svijet. Ta psihološka istina je simbol dublje istine: trebamo biti promatrani da bi bili prosvijetljeni, a oci, te «svjetlonoše» nisu oci samoga božanstva, to su oci drugoga, moga bliznjega. Zahvaljujuci susretu s njim ja bivam prosvijeljen, on unosi svjetlo u moj nutarnji svijet, jednom rijecju medju nama se dogadja neki odnos koji u svom zdravom obliku uzdize covjeka i pomaze mu u njegovu rastu u covjestvu i ujedno mu otkriva bogatstvo duhovnog svijeta kojim je okruzen. No biti osoba uvijek i nuzno znaci imati neku ulogu, a od svih uloga koje covjek ima na zemlji najvecu vaznost i prvo mjesto zauzima traganje za vjecnim.
Kako ovaj moj post koncipiran kao jedna dijaloska stvarnost u kojoj moj tekst u najvecem broju slucajeva predstavlja tek uvod, te vasi komentari imaju vaznu, da ne kazem presudnu ulogu i tvore cjelinu s mojim postovima, molim vas da slobodno iznesete svoja opazanja vezano uz moje tekstove. Jesu li tekstovi, predugi, preteski? Jesu li moji odgovori na vase komentare potrebni? Jesu li ti odgovori predugi i prezamorni? Citate li ih uopce? Jesam li u njima katkad previse nesmotren, rustican? Dosta sam nagle naravi, pa katkad napisem i nesto sto mozda ne bih trebao i sto bi neke moglo povrijediti. Kao i svaka suvremena tvrtka odlucio sam evo malo stupiti u kontakt i osluhnuti zelje svojih korisnika. Dakle, svaka kritika je dobro dosla, i vjerujte mi jako dobro podnosim kritiku i zato - samo slobodno pucajte iz svih oruzja.
četvrtak, 09.02.2006.
Živjela Austro Ugarska!
Sve sam blize odluci prestati pratiti sve nase medije. Prestati gledati TV (sto i inace ne prakticiram previse, pogledam tu i tamo Tuesday disaster i Second to disaster na National Geographic-u), čitati novine i ostali tisak. Smatram to sve vise bespredmetnim. Imam dosta razloga za to. Jedan je od njih taj sto sto ja ne zelim da meni mediji namecu teme o kojima cu s drugima razgovarati. Ja zelim biti slobodan, zelim razmisljati o cemu ja hocu, ja ne zelim da me u tome netko dirigira, pa riskirao time i potpunu izolaciju u drustvu, jer to je tako kod nas najveci dio tema o kojima ljudi razgovaraju upravo su one koje posreduju mediji. Mediji nam nameću što je trend, kako bismo trebali živjeti, što je to pozitivno, koje vrijednosti treba poštovati u društvu, tko je popularan... A ja to necu, ne dam ja svoju slobodu razmisljanja i odlucivanja za Judine skude. A zasto Judine skude, pitate se sada vi? E to je zato sto (a to je drugi razlog zasto razmisljam definitivno raskinuti s medijima) nasi mediji stoje u sluzbi velikih multinacionalnih korporacija. Tako primjerice HTV se uopce ne smije smatrati nepristranom i "nesvrstanom" televizijom sve dok ubire veliki dio kolaca od 200 milijuna kuna koliko T-com svake godine potroši u promidžbene svrhe. Najsmjesnije je od svega to sto taj gigant što su ga nasi politicari, osvjedocene prodane duse i veleizdajnici, za veliku proviziju, koja je naravno zavrsila u njihovu dzepu, prodali Nijemcima te reklame placa novcem hrvatskih gradjana, pa zapravo Deutsche Telecom nije ulozio lipe svoga novca a uspio je i izreklamirati se i usput oblikovati javno mnijenje i pritom ostati sveta krava koju nitko ne smije dirnuti (znate ono, ma mozes napasti i Mesica i Sanadera samo T-com ne diraj, o Boze zasto me to toliko podsjeca na neka mracna komunisticka vremena i ono "svi smo jednaki, samo ima onih koji su jednakiji"). Tako zapravo taj stupidni HTV novcem hrvatskih gradjana provodi tudjinske interese, koji se u ovom slucaju ostvaruje putem Deutsche Telecoma. No to je tek mali dio cijele te price, jer se ne smije zaboraviti kako je vecina medija u rukama stranih vlasnika, u prvom redu njemacke korporacije WAZ. A to onda upotpunjuje cijelu tu sliku i daje joj posebnu "draz".
Htio bih ovdje samo napraviti i jednu malu digresiju pa spomenuti ove bezumnike iz Nacionala koji su objavili tu spornu karikaturu Muhameda. To po meni pokazuje sto je odredjena novina spremna uciniti ne bi li povecala tirazu. Stetu koju su time pocinili je neizmjerna, a najgore od svega sto nitko od odgovornih po obicaju nece snositi nikakvu odgovornost, jer i oni spadaju u kastu svetih krava koje nitko ne smije dirati, o Boze zasto me opet ovo podsjeca na tretman koji su neki uzivali u doba komunizma. A to sto su time ugrozeni unosni poslovi nekih nasih kompanija u arapskim zemljama ionako osiromasene nam drzave toga dripca nije nimalo briga. Ma zapravo strmoglavi pad naklade istog lista najbolje pokazuje sto ljudi misle o njemu.
Vratimo se mi nasoj temi. Osim medija u rukama Austro-ugaraca i Nijemaca su i nase banke, oni imaju vecinski udio u najvecim i najboljim nasim tvrtkama i kompanijama, a odnose i veliki kolac od turizma. Evo da pojasnim ovo zadnje. Naime mi se smijemo nekima što kada dolaze kod nas na Jadran nose sa sobom hranu. Ma isto to cine i Austrijanci i Nijemci samo sto to cine na malo perfidniji nacin. Naime hranu (primjerice teletina) koju dobavljaju nasi hoteli da prehrane tih deset milijuna turista koji dodju na Jadran vecim dijelom je porijeklom iz tih zemalja, odnosno od korporacija iz drugih zemalja ciji su vlasnici Nijemci i Austrijanci, a to ti opet dodje na isto, lova (a rijec je o enormnim iznosima) ide u njihov dzep. Sto je i logicno jer zasto bismo mi pomagali nase poljoprivrednike i stranim turistima na Jadranu prodavali domace poljoprivredne proizvode kada mozemo pomoci bogate Nijemce i Austrijance. Zivjela nam dakle Austro-Ugarska! Jer i danas smo robovi u vlastitoj zemlji i danas smo kmetovi koji sluze stranim vladarima, koliko god da se busali u prsa da imamo svoju drzavu tomu u stvarnosti nije tako, mi smo porobljen narod koji tim vladarima ustreba tek kada se trebaju braniti od neprijatelja. Ali nece oni mene. Nisam ja bas tako blesav da cu sada kada Arapi krenu na nas stati u prve bojne redove da branim njihovo carstvo. Bit cu pametniji od nasih predaka koji su to cinili u doba osmanlijskih osvajanja, a vidi sto im sada potomci dozivjese. Povuci cu se visoko u brda cuvati ovce gdje me nikada nece naci. Necu ja biti niciji sluga. Niciji!!!
nedjelja, 05.02.2006.
Bloganje i blogersko prigovaranje
Želim se osvrnuti na blog kao jedan vrlo zanimljiv fenomen u on line komunikaciji. Takvo veliko i iznenadno zanimanje ljudi u cijelom svijetu za taj potpuno novi oblik komunikacije iznenadio je mnoge strucnjake s podrucja medija koji pokusavaju odgonetnuti u cemu se krije tajna uspjeha bloga. Zadovoljavajuci odgovor na to pitanje nikako da nadju a morali bi jer je to ocito nesto sto polako ali sigurno zauzima sve vaznije mjesto unutar velikog spektra komunikacija putem Internet medija, pa i putem medija opcenito. O tomu, medju inim, svjedoce i podaci koje su nedavno iznijeli tvorci hrvatske inacice bloga, medju kojima svakako najvecu pozornost plijeni podatak da hrvatski blog vec sada ima vise korisnika od bilo koje tiskovine u Hrvatskoj (jos da malo pojacaju server kako bi ta usluga bila sto kvalitetnija, no netko rece kako je usluga besplatna a poklonjenom se konju ne gleda u zube, zato se necu evo buniti). Uvjeren sam kako «tajnu bloga» zele otkriti prije svega medijski magnati kako bi i to sredstvo, kao i sve ostale medije, stavili pod vlastitu kontrolu i rabili za provodjenje vlastitih gospodarskih, politickih i drustvenih interesa. Osobno mislim da ce im to tesko poci za rukom, a svoj cu stav objasniti naknadno. Prije toga treba reci kako je do «blog revolucije», po mome skromnom sudu, doslo iz vise razloga. Jedan od najvaznijih je reakcija na ozracje u suvremenom drustvu u kojemu ljudi uslijed sve prisutne otudjenosti osjecaju sve usamljenijima i liseni drustva, sve manje imaju vremena jedni za druge i za jedan otvoreni i iskren dijalog. Kada se covjeka toga lisi, lisava ga se zapravo jedne bitne dimenzije koja je nuzna za njegov autenticni rast i postojanje. Drugi je razlog taj sto su ljudi umorni od manipulacija i lazi koje nam svakodnevno plasiraju mediji. I premda su mnogi raskrinkali to pogubno djelovanje medija nemocni su pred tim ogromnim mocnim zmajem sa sedam repova kojim upravljaju razni mocnici. Blog im s jedne strane pruza nacin da imaju aktivni udio u medijskoj sceni. S druge strane putem toga medija prosiruju krug poznanika i tako nerijetko pobjedjuju otudjenost i samocu, stjecu nova i vrlo kvalitetna znanja i to još k tomu besplatno, razmjenjuju informacije, jacaju kulturu dijaloga te dok citaju o raznoraznim iskustvima listajuci autore raznih blogova na odredjeni (posredan) nacin stjecu nova iskustva. Vazno je spomenuti da u blogu nema cenzure, a to nekako ohrabruje covjeka da se pouzda u to sredstvo priopcivanja Upravo toj jednoj neposrednost i otvorenosti krije se po meni osnovni razlog vrtoglavog uspjeha bloga i ujedno razlog zbog cega medijski magnati nece nikada blog (bar u ovom obliku) staviti pod vlastitu kontrolu jer im je zbog same naravi bloga kao medija manevarski prostor za manipulacije bitno skucen, pa mogu cak slobodno reci da slobodni prostor za manipulacije tu cak niti ne postoji. Ako je ovo sve tocno, a moglo bi biti, ljudi su konacno (i jos jednom) izborili pobjedu nad lazima i opsjenama koje im nude drustvo, politika i mediji te pronasli mjesto u kojem vladaju neka druga pravila ciji su tvorci oni sami, a mozda su cak i zadali presudan udarac zlu kojim je okuzen medijski prostor u nas i u svijetu. Ako je tomu tako onda ce se ponovno potvrditi ona vjecna maksima da istina (ipak) na kraju pobijedi.
Gledam malo i ovaj svoj blog i vidim da sam u njemu otkrio mnogo toga o samome sebi. Zapravo ruku na srce nisam baš ni mislio svoj identitet obaviti velom potpune tajnosti, stoga sto spontano sto namjerno kroz svoje tekstove otkrivam dio svoga identiteta. No što zapravo znaci nekoga poznavati? Kada bih rekao kako se zovem, koliko imam godina, što radim, ne bih li time otkrio tek nekolio statistickih podataka koji bi prije mogli zavesti na krivi put no predstaviti lik i identitet autora ovih redaka. Ne kanim te podatke skrivati (i jednom cu ih vjerojatno otkriti), jer smatram da me oni koji prate moje postove bolje poznaju od mnogih ljudi iz moje najblize okoline pa i prijatelja.
Moram jos nesto reci sto je mene osobno posebno zadivilo na blogu: prava i duboka prijateljstva koja se ovdje sklapaju te potpore na koje covjek tu nailazi kada se nalazi u nekoj teskoj situaciji. Za primjer cu spomenuti Goldeneyeov blog. On naime opisuje kako su on i Kljun (veteran) bili na ukopu Rajnina supruga. Tada su se prvi put upoznali s Rajnom. Istice on tako kako je Rajni njihova prisutnost posebno mnogo znacila, a i sami su bili duboko ganuti. Uz to Rajna je u povodu smrti supruga na blogu dobila 99 poruka potpore i sucuti. To nisu tek prazne rijeci, obrasci koji se obicno u tim prigodama onako napamet istresu,. Vecina od tih poruka je sadrzajno bogata i sto je najvaznije iz njih zraci nada, a sto covjeku u tome trenutku moze najbolje pomoci od nade da to nije kraj, da smrcu sve ne zavrsava, ili, kao sto lijepo rece Mysteries, da je «zivot pocetak bez kraja». A kada ti je netko toliko prisutan s takvom snaznom potporom nije li to potvrda plemenitosti uspostavljenog odnosa i dubokog prijateljstva. Uspostavljenog putem bloga. No to je tek jedan od primjera... A takvih bi se moglo nabrojati mislim na tisuce, stovise mislim da je svatko od nas na stranicama vlatitoga bloga dozivio potporu tih dragih ljudi koji te prate duz zivotnog puta ciji pisani trag ostaje zapisan u postovima. Sve to po meni pokazuje kako blog zapravo nadilazi jednu čisto virtualnu dimenziju i pomaže stvarnom povezivanju ljudi u realnom, a ne samo virtualnom svijetu.
četvrtak, 02.02.2006.
Strah
Još i danas me trnci prodju kada se toga sjetim. Bilo je to pretprošlog ljeta na otoku. Bili smo moja draga i ja vec dugo na moru i taj nam se dan nije dalo kupati pa smo se odlucili upustiti u malu avanturu i otisnuti se u unutrasnjost otoka prema mjestu Gdinj (nalazi se nekako tocno u sredistu otoka). Vec samo putovanje do tamo nije bilo nimalo ugodno jer su cestu valjda gradili partizani pa je uska a jos k tomu nema zastitne ograde premda se tik uz cestu prostire duboka provalija. Nakon sto smo tamo stigli poslije vrlo duge voznje odlucismo se spustiti prema nekoj od uvala. Do te prema kojoj smo se poceli spustati vodila je jos uza i strmija cesta i mislio sam da ce mi svaki cas netko izletjeti iz suprotnoga smjera i zgurati nas sa ceste. Cesta je naglo zavrsavala i odjednom se pred nama ukazalo more, uz more nekoliko manjih kuca, a od uvale ni "u" jer su na tome dijelu visoke stijene koje se strmoglavljuju u more koje je toga dana bjesnilo i pjenilo poigravajuci se s barkama u maloj improviziranoj marini. Izasli smo do auta i odlucili promotriti mjesto u kojem smo se nasli. Bilo je nesto zastrasujuce u svemu tome. Mjesto je bilo pusto. Kao da nas je netko odjednom bacio na pusti otok. Sve je izgledalo nekako prijetece. Pred nama ustalasana pucina, cinilo mi se da ce svakog trenutka pred nas iskociti neka morska neman ili ce se more podici i progutati nas. To otvoreno nemirno i valovito more koje se pjeni, Korcula u daljini... Tako sam se bojao, a i moja draga. Treba li reci da se nismo dugo zadrzavali, ponijeli smo se upravo kao svaki onaj koji se boji: pobjegli smo s toga mjesta i brzo se vratili u staro. Nikada necu zaboraviti taj osjecaj. Ni danas ne mogu objasniti cega smo se zapravo uopce bojali, nije bilo nekoga pravog razloga za to. No jedno je sigurno nikada vise nismo otisli na to mjesto. Sto je strah? Taj nemirni osjecaj koji je kadar covjeku oduzeti dah, natjerati ga u paniku i na nerazborite postupke. Ne smatram sebe kukavicom, stovise za mnoge djetinje ludorije u koje sam se s mojom divljom ekipom iz djetinjstva upustao doista je trebalo velike hrabrosti. No u jednom si ne mogu pomoci. Bojim se pasa! Evo priznajem. Kada vidim velikog psa ono cista neuroza, pocinjem drhtati, preznojavati se, ma noge mi se oduzmu. Malih se pasa ne bojim samo velikih. Otkud ti strahovi u covjeku? Sto je to sto u kosti unese taj strasni osjecaj? Ne znam, ali volio bih otkriti uzrok tomu, dati neko racionalno rjesenje na to da iduci put kada dodjem u onu uvalu i kada budem prolazio pokraj psa i kada se probudim u mracnoj sobi u mrkloj noci nakon neke teške nocne more znam i mogu sam sebi pomoci tim rjesenjem. Ili se valja s strahom suzivjeti i prihvatiti taj tajanstveni veo straha kao nesto sto dobijes u paketu sa zivotom kao nekakav "All inclusive"?
