Naturaliter
četvrtak, 02.02.2006.
Strah
Još i danas me trnci prodju kada se toga sjetim. Bilo je to pretprošlog ljeta na otoku. Bili smo moja draga i ja vec dugo na moru i taj nam se dan nije dalo kupati pa smo se odlucili upustiti u malu avanturu i otisnuti se u unutrasnjost otoka prema mjestu Gdinj (nalazi se nekako tocno u sredistu otoka). Vec samo putovanje do tamo nije bilo nimalo ugodno jer su cestu valjda gradili partizani pa je uska a jos k tomu nema zastitne ograde premda se tik uz cestu prostire duboka provalija. Nakon sto smo tamo stigli poslije vrlo duge voznje odlucismo se spustiti prema nekoj od uvala. Do te prema kojoj smo se poceli spustati vodila je jos uza i strmija cesta i mislio sam da ce mi svaki cas netko izletjeti iz suprotnoga smjera i zgurati nas sa ceste. Cesta je naglo zavrsavala i odjednom se pred nama ukazalo more, uz more nekoliko manjih kuca, a od uvale ni "u" jer su na tome dijelu visoke stijene koje se strmoglavljuju u more koje je toga dana bjesnilo i pjenilo poigravajuci se s barkama u maloj improviziranoj marini. Izasli smo do auta i odlucili promotriti mjesto u kojem smo se nasli. Bilo je nesto zastrasujuce u svemu tome. Mjesto je bilo pusto. Kao da nas je netko odjednom bacio na pusti otok. Sve je izgledalo nekako prijetece. Pred nama ustalasana pucina, cinilo mi se da ce svakog trenutka pred nas iskociti neka morska neman ili ce se more podici i progutati nas. To otvoreno nemirno i valovito more koje se pjeni, Korcula u daljini... Tako sam se bojao, a i moja draga. Treba li reci da se nismo dugo zadrzavali, ponijeli smo se upravo kao svaki onaj koji se boji: pobjegli smo s toga mjesta i brzo se vratili u staro. Nikada necu zaboraviti taj osjecaj. Ni danas ne mogu objasniti cega smo se zapravo uopce bojali, nije bilo nekoga pravog razloga za to. No jedno je sigurno nikada vise nismo otisli na to mjesto. Sto je strah? Taj nemirni osjecaj koji je kadar covjeku oduzeti dah, natjerati ga u paniku i na nerazborite postupke. Ne smatram sebe kukavicom, stovise za mnoge djetinje ludorije u koje sam se s mojom divljom ekipom iz djetinjstva upustao doista je trebalo velike hrabrosti. No u jednom si ne mogu pomoci. Bojim se pasa! Evo priznajem. Kada vidim velikog psa ono cista neuroza, pocinjem drhtati, preznojavati se, ma noge mi se oduzmu. Malih se pasa ne bojim samo velikih. Otkud ti strahovi u covjeku? Sto je to sto u kosti unese taj strasni osjecaj? Ne znam, ali volio bih otkriti uzrok tomu, dati neko racionalno rjesenje na to da iduci put kada dodjem u onu uvalu i kada budem prolazio pokraj psa i kada se probudim u mracnoj sobi u mrkloj noci nakon neke teške nocne more znam i mogu sam sebi pomoci tim rjesenjem. Ili se valja s strahom suzivjeti i prihvatiti taj tajanstveni veo straha kao nesto sto dobijes u paketu sa zivotom kao nekakav "All inclusive"?
