Naturaliter
srijeda, 25.01.2006.
Dire cristiano o non dire cristiano
Vodjen pametnim savjetom razrednice iz srednje škole (koju usput budi receno nisam baš previše volio što pokazuje da se i od onih koje ne voliš može ponešto nauciti) ne komentiram filmove odmah nakon što ih pogledam. Pustim da prodje neko vrijeme, da se utisci "slegnu" pa tek onda analiziram njihov sadrzaj i donosim svoj sud o njima. Tako sam jutros putujuci na posao razmišljao o Narnijskim kronikama koje sam gledao prije nekih desetak dana. Zapravo istraživao sam causu finalis, posljednji uzrok, ono što taj film po sebi jest. Stoga sam svoju pozornost usredotocio na poruku toga filma. Htio ne htio sama se od sebe nametnula usporedba Clive Staples Lewisova djela s trilogijom Gospodar prstenova Johna Ronalda Reuela Tolkiena. To je usporedjivanje utoliko primjerenije što su oba pisca živjela i stvarala u istom miljeu, cak su se i osobno poznavali. Dakle, Lewis bez ikakve sumnje u poruci svoga filma otvoreno aludira na srž kršcanske poruke, a to je uskrsnuce. Glavni lik, Lav kralj životinja, u filmu se žrtvuje i umire za druge, a zatim biva uskrišen. Povezanost s kršcanskom porukom je tako nedvojbeno istaknuta. U Gospodaru prstenova međutim ta kršcanska poruka nije toliko jasno istaknuta i vidljiva. Ma zapravo jest jer on u svojoj trilogiji poredstavlja borbu izmedju dobra i zla te trijumf dobra nad zlom, no to mnogi u danasnjem raskrscanjenom svijetu nece izravno povezati s krscanskom porukom (premda je ta borba izmedju borba i zla na zapadnom tlu upravo krscanska bastina) vec ce prije u njoj vidjeti ponavljanje vjecne teme predstavljene u mnogim ranijim literarnim djelima. Kada se dakle ta dva djela usporede samo se od sebe namece pitanje, koji je od dvojice autora (a obojica su bili veliki katolicki vjernici) izabrali pravi put za prenosenje krscanske poruke. Lewis tako sto je izravno isao za tim da na preneseni ali otvoren i jasan nacin iznese krscansku poruku, ili Tolkien koji ne aludira izravno na sadrzaje krscanske vjere, pribojavajuci se da ce ih tako na neki nacin relativizirati, vec putem te vjecne borbe dobra i zla i toplinom sadrzaja svoga djela u covjeku budi zelju za ljubavlju i mirom te tako tim "obilaznim" putem u covjeku budi klice onoga iskonsko-religijskog i zapravo postize isti rezultat kao i njegov zemljak Lewis. Istini za volju za to ulaze mnogo veci napor no to je po meni mnogo djelotvorniji nacin. Tolkien je svoje djelo oslobodio svih natruha religijskog i preko svima dostupnih i shvatljivih sadrzaja prikazao svijet kakav jest i istome tome svijetu ucinio ono sto je bilo u njegovoj moci kao piscu: podariti djelo koje ce u onima koji ga budu citali potaknuti zelju za onim sto je toliko ljudsko a zapostavljeno je u materijalizmu ogrezlom svijetu a to je - masta, igra i kroz igru ozbiljno promišljanje o smislu zivota i porijeklu dobra i zla u svijetu. Njegova je poruka jednostavna, prsten je simbol moci, tko posjeduje prsten ima svu moc. Sad, je li prava moc imati moc i iskoristiti je ili je prava moc znati da imas moc a ipak je ne iskoristiti. Sto od toga dvoga predstavlja istinsku moc?
I konacno, da zavrsim, postavlja se pitanje: Koji je od dvojice autora dakle na bolji nacin stavio citatelja odnosno gledatelja pred temeljna pitanja ljudskog zivota? Na to je pitanje tesko odgovoriti jednako kao sto je tesko odgovoriti na pitanje je li se potrebno uvijek javno deklarirati i predstavljati kao krscanin ili je potrebno to krscanstvo u tisini zivjeti, ne isticati ga i ne sepiriti se njime vec ga djelima pokazati.
P.S. Kao sto vidite vec se malo bolje osjecam i ulazim u formu ;-).
