i z l o g b l o g a

Pedeset godina Lastovo je, uz Vis, bio glavna jugoslavenska pomorska baza. Najdalji naš pučinski otok danas je pun ruševina vojnih objekata uz obalu, dok središnjim naseljem dominiraju opustjele kuće, čiji su vlasnici otišli trbuhom za kruhom, najviše u Australiju.
Na otoku je 46 starih crkvica, 46 bočatih izvora vode, koja se desalinizira, 46 polja i 46 otočića i hridi u okolnom akvatoriju. Karakteristične su morske spilje, u kojima su nekad živjele sredozemne medvjedice, a danas ih naseljava vrsta minijaturnih šišmiša. Lastovci, koji su nekad živjeli od poljoprivrede i ribarstva, nakon odlaska vojske orijentiraju se na turizam, a riba se sve teže nabavlja. Na otoku niču apartmanske vile uz samu obalu. Uređenih javnih plaža nema, prvi turisti bili su talijanski jedriličari koji su prije desetak godina posjetili otok i oduševili se njegovom divljom ljepotom. Uz Mljet, naš najšumovitiji otok nažalost je poprilično opožaren i ugrožen nekontroliranom gradnjom. Otočani se nadaju da će se mladi i školovani ljudi vratiti na otok, zaštiti ga od divlje urbanizacije, obnoviti zapuštenu baštinu i razvijati održivi turizam. Zasad je otok jako loše povezan s kopnom, i to preko Splita, iako mu je administrativno središte u Dubrovniku.



Otok je bio nastanjen još u neolitu. Kasnije su se doselila ilirska plemena, a svoju koloniju Ladestu imali su i Grci. U doba Rimljana, otok je bio u sklopu provincije Dalmacije, koja je tada imala središte u Saloni. Tada već lastovska vina poznata su širom carstva. Nakon doseljenja Hrvata na istočnu obalu Jadrana, dolazi do dodira starosjedilaca Romana i Neretljanskih Hrvata. O ranom naseljavanju otoka od strane Hrvata svjedoči otočna toponomastika koja je većinom slavenska.
U srednjem vijeku malobrojno stanovništvo bavilo se stočarstvom i zemljoradnjom (uzgoj maslina, vinove loze, rogača).
Od druge polovice 13. stoljeća Lastovo kao posebna upravna jedinica pripada Dubrovačkoj Republici, o cemu svjedoči i Lastovski statut iz 1310. godine, dopunjavan tijekom nadolazećih stoljeća.
1808. godine na Lastovu se uspostavlja francuska vlast, što je imalo za posljedicu brojne reforme i inovacije, osobitu u području školstva. Nakon Napoleonove propasti, otok preuzima Austrija. 1920. godine po odredbama Rapalskog ugovora, Lastovo pripada Italiji pod čijom vlašću ostaje do kapitulacije Italije 1943. godine, kada je konačno priključeno matici Hrvatskoj. Danas na Lastovu živi oko 840 stanovnika. Posebno je zanimljiv tipičan folklor i osebujni pokladni običaji.



Otok se proteže u smjeru istok-zapad, 13 km južno od otoka Korčule, a dijeli ih Lastovski kanal. Zapadna obala Lastova i istočna strana otočića Prežba zatvaraju dvije uvale zaštićene od bure: Velo jezero na jugu i Malo jezero na sjeveru. Na istočnom dijelu zaljeva je Skrivena luka s niskom i pješčanom obalom. Najviša točka na otoku je Hum (417 metara). Lastovo je otok neobične atmosfere, posebno noću kad vas može začarati ljepota zvjezdanog neba na pustim plažama. More je čisto i puno morske trave, koja vas škaklja dok ronite tamo gdje još nitko nije. Uzbudljivo je, kažu, na Lastovu isprobati po prvi put nudizam, i to po mogućnosti na jugu, pred oluju.



Ljeti je zrak pun mirisa soli i aromatičnih trava, plavetnila pučine i nekontroliranog cvrčanja cvrčaka. Klima je vrlo zdrava, ljetne oluje često zaobiđu otok. Ljudi su osebujna karaktera i duha, jezik arhaičan i bogat. Šteta, sami kažu, što se od turizma može tako dobro živjeti. Nekad, kad su s mukom morali od krša otkidati plodnu zemlju svaka kap vina i ulja bila je puno slađa. Akvatorij u trokutu Vis-Lastovo-Mljet, prebogat ribom, uskoro će postati zaštićeni rezervat prirode, a s velikim nestrpljenjem očekuje se i dugo očekivani povratak gotovo izumrle sredozemne medvjedice.

Otok u Jadranskom moru, na hrvatskom dijelu Jadrana, u otočnoj skupini Cres-Lošinj. Otok je geološki različit od ostalih hrvatskih otoka, formiran od pijeska položenog na stijeni.
Na otoku postoji samo jedno mjesto, Susak. Velik broj sušćanskih iseljenika živi u Sjedinjenim Državama, najviše u Hobokenu, New Jersey. Susak je karakterističan po specifičnom govoru i narodnoj nošnji.


Najudaljeniji od otočnih skupina i kopnenih središta, te je kao takav zadržao mnoge tradicije - govor, običaje i nošnje. Danas Susak ima oko 200 stanovnika, a intezivniji pokušaji oživljavanju vinogradarstva vjerovatno će pridonjeti povećanju stanovništva.
Za razliku od ostalih otoka ove skupine, čak i svih otoka na Jadranu, na Susku je kamen dragocjenost. Na vapnenačkoj podlozi nalaze se i stotinjak metara visoke, čvrste, pješčane naslage.
Jedino naselje na otoku podijeljeno je u dva dijela: starije Gornje Selo - nastalo je oko nekadašnje benediktinske opatije Sv. Nikole u 11. stoljeću, i novije nadelje Donje Selo. Posebnu pozornost na Susku valja obratiti poznatom susačkom vinu, te ženskoj susačkoj narodnoj nošnji, jer se razlikuje od većine poznatih, jer je izrazito kratka, vrlo žarkih, gotovo kričavih boja.
Za vidjeti
- Benediktinska opatija sv. Nikole iz 11. stoljeća , sa velikim raspelom zvano "Veliki Bog" ili po susčanski "Veliki Bouh"iz 12. stoljeća, koji je prema legendi na otok došao s valovima, te su ga benediktinci unijeli u crkvu i više ga se ne može iznijeti.
- Mjesno groblje, potpuno izloženo suncu, tako da nadbgrobni spomenici bliješte na suncu
- Nošnja živopisnih boja, arhaični govor, vinogradi



U lošinjskom otočju Unije su drugi otok po veličini, odmah poslije otoka Lošinja, ali pošto su prilično udaljene od otočnog središta, imaju samo 80 stanovnika.
Naselje Unije smjestilo se oko zapadne uvale, zbog otvorenosti, za jačeg vremena, pogotovo iz pravca zapada i sjeverozapada, unijska uvala nije dobar zaklon, te se ribarske barke izvlače na žal. Mještani se od starine bave ribarstvom i vinogradarstvom.
Na otoku su vrlo dobri vinogradi i maslinici, a čitav kraj oko Unija je vrlo bogat ribom.
Na otoku Unijama postoji samo jedno istoimeno naselje Unije. U njemu su kuće uredno složene na blagoj padini, oko uvale, nedaleko od velikog unijskog polja (Jablačina).



E da, jedino prijevozno sredstvo je traktor.

Četiri stoljeća žene, ljubavnice, kraljice oblikovale su dvorac CHENONCEAU, najposjećeniju rezidenciju u dolini Loire. Nadimak mu je "damski dvorac" jer su mu vlasnici uglavnom bili ženskog spola, a neke od njih bile su među najljepšim ženama u Francuskoj. Henry II poklonio ga je 1547. svojoj velikoj ljubavi, Diani de Poitiers.



Diane de Poitiers (1499-1566) bila je žena iznimne ljepote, inteligencije i vanserijskih managerskih sposobnosti. U prvoj fazi upravljanja dvorcem, koji je dobila na poklon od kralja ljubavnika, popisala je sva njegova imanja i posjede, da bi ih u drugoj učinila profitabilnom akvizicijom. Okruživši se iskusnim savjetnicima i sposobnim upraviteljima, pretvorila je svoju rezidenciju na vodi, nekadašnji mlin, u rijedak arhitektonski biser, okružen raskosnim vrtovima, arboretumom i prekrasnim drvoredima.



Problem se međutim pojavio kad je zaljubljeni Henry II, 20 godina mlađi od svoje velike ljubavi, koju je opisivao kao predivnu ljepoticu i u njenoj 60. toj, obožavajući njeno "blijedo lice" bez trunke šminke, iznenada poginuo 1559. godine, u svojoj 40. godini, u dvoboju s kapetanom vlastite škotske garde Gabrielom Montgomeryjem. Njegova supruga Catherine de Medici, slavna oštrokonđa, natjerala je tada neutješnu ljubavnicu Dianu da napusti Chenonceau, i zamijeni ga za tek trunkicu raskošniji Chaumont-sur-Loire, još jedan od bezbroj raskošnih dvoraca u ovoj bogatoj vinorodnoj regiji.



Inače, Catarina Medici (1519-1589), Henryjeva udovica, bila je majka Francoisa II, Charlesa IX i Henrija III, a njena kćerka bila je i slavna kraljica Margot, žena Henryja IV, koju smo imali prilike gledati i u odličnom filmu strave praćenom glazbom Gorana Bregovića. Ako se ne varam (a ja se rijetko varam), zloglasna Catherine, žena "dijabolične fiorentinske inteligencije", kako ju opisuju turistički vodiči, je ona stara kraljica iz filma, koja manipulira svojim opičenim sinovima i kćeri, kako bi zadržala vlast i kontrolirala političke događaje u Francuskoj.



Catherine i Diane, netko bi rekao vječne rivalke, imale su u Chenonceau svaka svoj vrt...Dianin je veći, s crvenim cvijećem, dok je Catherinin nešto manji, okićen plavo-ljubičastim lijehama. Posebno je upečatljiva tzv. vrtlareva kuća s lijeve strane ulaza u dvorac.



Sve te kraljice, ljubavnice, kraljevi, dvorske dame i ekipa imali su po jednu spavaću sobu u dvorcu, koje su do danas sačuvane u izvornom obliku. U 18. stoljeću vlasnica dvorca postaje madame Dupin, baka George Sand, i Chenonceau od kraljevskog bordela postaje stjecište francuske intelektualne elite, enciklopedista. Dvorac često posjećuju Voltaire, Rousseau, Montesquieu, Diderot, d'Alembert, Fontenelle i Bernardin de Saint Pierre. Upravo šarm i velikodušnost madame Dupin spasili su Chenonceau od paleži i uništenja tijekom Francuske revolucije.