i z l o g b l o g a

Pedeset godina Lastovo je, uz Vis, bio glavna jugoslavenska pomorska baza. Najdalji naš pučinski otok danas je pun ruševina vojnih objekata uz obalu, dok središnjim naseljem dominiraju opustjele kuće, čiji su vlasnici otišli trbuhom za kruhom, najviše u Australiju.
Na otoku je 46 starih crkvica, 46 bočatih izvora vode, koja se desalinizira, 46 polja i 46 otočića i hridi u okolnom akvatoriju. Karakteristične su morske spilje, u kojima su nekad živjele sredozemne medvjedice, a danas ih naseljava vrsta minijaturnih šišmiša. Lastovci, koji su nekad živjeli od poljoprivrede i ribarstva, nakon odlaska vojske orijentiraju se na turizam, a riba se sve teže nabavlja. Na otoku niču apartmanske vile uz samu obalu. Uređenih javnih plaža nema, prvi turisti bili su talijanski jedriličari koji su prije desetak godina posjetili otok i oduševili se njegovom divljom ljepotom. Uz Mljet, naš najšumovitiji otok nažalost je poprilično opožaren i ugrožen nekontroliranom gradnjom. Otočani se nadaju da će se mladi i školovani ljudi vratiti na otok, zaštiti ga od divlje urbanizacije, obnoviti zapuštenu baštinu i razvijati održivi turizam. Zasad je otok jako loše povezan s kopnom, i to preko Splita, iako mu je administrativno središte u Dubrovniku.



Otok je bio nastanjen još u neolitu. Kasnije su se doselila ilirska plemena, a svoju koloniju Ladestu imali su i Grci. U doba Rimljana, otok je bio u sklopu provincije Dalmacije, koja je tada imala središte u Saloni. Tada već lastovska vina poznata su širom carstva. Nakon doseljenja Hrvata na istočnu obalu Jadrana, dolazi do dodira starosjedilaca Romana i Neretljanskih Hrvata. O ranom naseljavanju otoka od strane Hrvata svjedoči otočna toponomastika koja je većinom slavenska.
U srednjem vijeku malobrojno stanovništvo bavilo se stočarstvom i zemljoradnjom (uzgoj maslina, vinove loze, rogača).
Od druge polovice 13. stoljeća Lastovo kao posebna upravna jedinica pripada Dubrovačkoj Republici, o cemu svjedoči i Lastovski statut iz 1310. godine, dopunjavan tijekom nadolazećih stoljeća.
1808. godine na Lastovu se uspostavlja francuska vlast, što je imalo za posljedicu brojne reforme i inovacije, osobitu u području školstva. Nakon Napoleonove propasti, otok preuzima Austrija. 1920. godine po odredbama Rapalskog ugovora, Lastovo pripada Italiji pod čijom vlašću ostaje do kapitulacije Italije 1943. godine, kada je konačno priključeno matici Hrvatskoj. Danas na Lastovu živi oko 840 stanovnika. Posebno je zanimljiv tipičan folklor i osebujni pokladni običaji.



Otok se proteže u smjeru istok-zapad, 13 km južno od otoka Korčule, a dijeli ih Lastovski kanal. Zapadna obala Lastova i istočna strana otočića Prežba zatvaraju dvije uvale zaštićene od bure: Velo jezero na jugu i Malo jezero na sjeveru. Na istočnom dijelu zaljeva je Skrivena luka s niskom i pješčanom obalom. Najviša točka na otoku je Hum (417 metara). Lastovo je otok neobične atmosfere, posebno noću kad vas može začarati ljepota zvjezdanog neba na pustim plažama. More je čisto i puno morske trave, koja vas škaklja dok ronite tamo gdje još nitko nije. Uzbudljivo je, kažu, na Lastovu isprobati po prvi put nudizam, i to po mogućnosti na jugu, pred oluju.



Ljeti je zrak pun mirisa soli i aromatičnih trava, plavetnila pučine i nekontroliranog cvrčanja cvrčaka. Klima je vrlo zdrava, ljetne oluje često zaobiđu otok. Ljudi su osebujna karaktera i duha, jezik arhaičan i bogat. Šteta, sami kažu, što se od turizma može tako dobro živjeti. Nekad, kad su s mukom morali od krša otkidati plodnu zemlju svaka kap vina i ulja bila je puno slađa. Akvatorij u trokutu Vis-Lastovo-Mljet, prebogat ribom, uskoro će postati zaštićeni rezervat prirode, a s velikim nestrpljenjem očekuje se i dugo očekivani povratak gotovo izumrle sredozemne medvjedice.