ponedjeljak, 13.12.2004.
Vječito sunce bezgrešnog uma
|
Joel (Jim Carrey) šokiran otkriva da njegova bivša djevojka Clementine (Kate Winslet) želeći ga potpuno zaboraviti, dala izbrisati iz svoje glave sva sjećanja vezana za njihovu dugogodišnju vezu. Potpuno očajan i depresivan, Joel razočarano odlazi kod istog doktora, Howarda Mierzwiaka (Tom Wilkinson) kako bi i njemu napravio isto. Kako sjećanja polako nestaju, Joel sve više shvaća kako ne želi zaboraviti Clementine i podsvjesno se pokušava boriti protiv toga. Kako se proces brisanja provodi dio po dio, on sjećanja na nju pokušava sačuvati "premještajući" ih na mjesta gdje ona ne pripadaju... Moje pitanje je sljedeće: da li želite izbrisati svoje pamćenje na neku užasnu i dosadnu ljubavnu vezu ili na vezu koja vas je koštala vašeg srca... (iz recenzija)  Gledala sam taj film zadnji dan Motovuna, na koji sam morala doći zbog nekog posla, nakon 16 sati rada, totalno neispavana. Nisam ni znala što je na programu, sjela sam sva bijesna na trg, zgrabila kokice i molila boga da vesela svečanost mladosti što prije završi i da sretno stignem doma. I sam mučan polusan, inače zanimljiv film djelovao mi je zaista kao neka zastrašujuća halucinacija. Tim više što se gadno poklapao s mojim tadašnjim ljubavnim (ne)životom. Večeras se teško mogu prisjetiti teške, olovne tuge koja mi je tjerala krokodilske suze na oči i neobične mučnine u želucu, dok sam u toploj ljetnoj noći koja je svima drugima obećavala, na širokom platnu pratila očajnički bijeg od ljubavi. Koji me podsjetio na moj. Nekoliko sati kasnije, dok sam se, već sasvim obnevidjela, s kolegom probijala kroz uglavnom sretno pijane mase na koncertu u podnožju gradića, učinilo mi se da sam, u magnovenju, ugledala poznato lice. I lice je mene pogledalo, kolega me požurivao, jer smo se morali vratiti, kad sam se drugi put okrenula, više ga nije bilo... Šest mjeseci nakon susreta koji je mogao biti presudan, bitan, važan, koban, saznajem da je moj bivši dragi uspješno prošao terapiju brisanja i da se više ničega ne sjeća. Dapače, da je terapija bila toliko uspješna da me nije prepoznao ni te kobne ljetne noći punog mjeseca. I da je štoviše, upravo te tople ljetne noći, na obalama pitome istarske rječice, inspiriran alkoholom zoru dočekao s nepoznatom slučajnom prolaznicom. Dok sam se ja u autu, na putu kući, grizla što mu nisam potrčala u susret... Bi li se nešto važno promijenilo da sam to učinila? Je li taj zaista neočekivani i bizaran susret bio doista slučajan? Jesmo li imali nas dvoje ipak neku obavezu prema vječnosti da zaboravimo što je bilo i pokušamo još jednom? Da li je potencijalna realnost te veze ona u mojoj ili njegovoj glavi? Jesu li moje uspomene samo moje i imam li ih pravo čuvati ili izbrisati po vlastitom nahođenju? Kad jednom formatiramo dušu, teško ćemo životu vratiti smisao. I po cijenu da trpim pod teretom vlastitih osjećaja i odluka, ipak mi je ljepše živjeti, uživati u sadašnjosti, prošlosti i budućnosti. U tom beskrajnom prostoru najbitnije stvari su ipak vječne i ništa ih ne može izbrisati. A ljudi koji se vole nalaze se ponovo jer se vole, bez uobičajenih romantično-filmskih peripetija i hepienda u drugom nastavku. |