i z l o g b l o g a

Čituckam maloprije, gubeći vrijeme, pomalo po Forumu i vidim, ponovo je aktualna tema (ne)povjerenje. Razočarani, ogorčeni, napušteni, izgubljeni, proklinju gorku sudbinu i nevjerne partnere koji su ih ponovo, po ko zna koji put, prevarili i iznevjerili. I pitaju se zašto im (nam) se stalno ponavlja isti rašomon-obrazac: prepustimo se nekome potpuno, bez zadrške, damo mu sve i taj nas iskoristi, uzme što mu treba i pobjegne u nepoznatom pravcu...Ne pitamo se kako priču vidi druga ili treća strana, naravno, tko je kome tu što dao ili uzeo... I tako, zbor prevarenih, ponavlja istu priču unedogled, bez prevelike potrebe da sagleda i vlastitu krivnju u tim tako tragičnim, nepravednim i neljudskim odnosima (ne)povjerenja. A ja vam pitam: biste li i svoj novac povjerili strancu na način na koji nudite sebe za jednu noć užitka ili malo sreće? Biste li nekome tko je slučajno svratio u vaš život dali na povjerenje auto, kuću, psa i ribicu? Naravno da ne. No sebe je očito lako dati, baciti čak u ruke nekome tko to sasvim sigurno nije ni tražio a vjerojatno i ne želi. Takvo poklanjanje povjerenja na slijepo liči mi najviše na odustajanje od sebe: ono, kao, sebi ne trebam, pa me uzmi ti, možda ćeš me znati bolje iskoristiti...
S druge strane, povjerenje nije ni mistična, ni filozofska kategorija. To je odnos u koji ulazimo svaki put kad na ulici ili na tržnici popričamo sa susjedom ili prodavačem metli, to je sigurnost da ćemo za osmijeh dobiti osmijeh, saznanje da nas svaki novi dan čeka nešto novo i lijepo. To je povjerenje. I teško je za njega tražiti garanciju od drugoga, jer ovisi uvijek i samo o nama. Jer samo ja mogu i znam dati, i znam da ću dobiti uvijek samo onoliko koliko sam dala. To je jedino povjerenje koje mogu kontrolirati. Samo o meni dakle ovisi kako će mi se vlastito povjerenje vratiti.