Prilagodba na tijesnu kožu....
petak, 13.04.2007.
Moj hrast
Ovo je priča o jednom drvetu........
Postoji u mom mjestu jedan stari , stari hrast......mislim da mu je preko stotinu godina, jer je njegova visina i širina impozantna.....
Ogromno. Ponosito i ustrajno drvo.......
Taj je hrast moj veliki prijatelj...Ne znam kako vi, ali ja oduvijek imam neko posebno divljenje spram velikih stabala.....uvijek sam sanjarila prostranu livadu, i negdje na njoj ogromnu krošnju, u koju bi se skrila od svijeta i sanjarila, maštala, postojala....
Ovaj hrast nije na nikakvoj livadi, on je na jednom trgu, izložen ljudima, neljudima i ostalim pojavama....
Izložen suncu i olujama, okupan kišama i šiban vjetrovima......taj je hrast izložen pred nama,a da zapravo jako malo ljudi obraća pažnju na njega....on se kao podrazumijeva...baš poput nebeskog svoga, ceste po kojoj gazimo, zraka koji dišemo....
A za mene, to drvo je izvor i simbol života......
Ustrajan i nepokolebljiv vremenu koje ga mimoilazi.....i pitam se koliko se pod njim pjesama opjevalo, koliko ljubavi započelo.....završilo.....čega se sve naslušao svih ovih godina, dok moje rođenje još nije ni poželjeno, a kamoli planirano....
Taj hrast je poput mudre starice.....sve zna, i sve čuva negdje u krošnjama; zapravo nam sve pokazuje a ništa ne govori....
U onim trenutcima kad nema ljudi oko njega, i kad sam sigurna da me nitko ne vidi odem do njega, obgrlim ga rukama koliko mogu, i prislonim srce uz njegovo deblo.....
Čujem ga kako mi priča.....kako me savjetuje.....šuštanjem lišća dok nas miluje vjetar, kaže da nisam mala samo zato jer je on ili netko drugi velik naspram mene....šapuće mi nježno kako svaka oluja ima svoj kraj, i onaj trenutak kada zasjaji sunce nad nama to je čisti poljubac prirode na naše znatiželjne obraze i uzburkane misli...
Vjerujem mu, jer nemam razloga sumnjati......pa iako je ovo samo priča, i moj hrast tek stablo na trgu, nije li upravo u tome sva mudrost života....
