Prilagodba na tijesnu kožu....
utorak, 20.03.2007.
Može li se izmjeriti sreća?
Kao prvo, veliko vam hvala...dragi moji prijatelji, što ste sa mnom proživjeli ove dane, što ste ostavili komadić svoga srca i svog vremena čitajući moje emocije prosute tu pred vama.....hvala vam na toplim riječima, na utjehama, i na pitanjima jesam li dobro......ima li danas išta ljepše od toga da te netko pita:kako si?
Ja sam ok.......živim, dišem punim plućima, i ta bolest o kojoj ste me pitali je iza mene od lani, i nadam se da se više nikada neće nastaniti u meni....o tome govori moj prvi post,i s tim sam to poglavlje završila.Amen.
Razmišljam ovih dana može li se izmjeriti sreća.....ili ,koliki je maksimum tuge u čovjeku,a da uspije preživjeti?
Kad sagledam svoj život iz ugla promatrača,koliko je to uopće moguće, vidim da sam puno trpila, plakala, borila se, ali opet nekako mislim da je onaj barometar sreće veći.....mislim da ta sreća vodi u odnosu na tužni toranj u prikrajku.....ili je stvar u tome kako si postaviš te relacije, odrediš prioritete.....ja čak uhvatim sebe kako pomalo živim po sistemu Scarlet pa kažem sebi kad je teško:"plakat ću sutra....."
I onda sutra prođe, dođe neka nova sreća i tako zapravo jako rijetko plačem.......
Jesu li sretni oni koji su lijepi, zdravi, pametni i bogati....ili oni koji griju umorne kosti uz voljenu osobu.....jesu li sretni oni koji su vidjeli svijeta i pomisrisali jutra dalekih mora......jesu li sretni oni koji su pukoim slučajem jednom preživjeli.....jesu li sretne majke ili djeca jer se imaju.......jesu li.....jesmo li.....
Mislim da smo svi sretni koliko to u svojim nastojanjima želimo biti......i tužni jednako toliko.....jer svaka je sreća relativna ,a svaka tuga tek rez u nizu......
Stanite danas ogoljeni pred sobom, zatvorite oči i zapitajte se:kakvi su moji barometri? Koliko je sreće u meni?
