Prilagodba na tijesnu kožu....
petak, 02.02.2007.
Koliko je potreban mir?
Čini mi se da smo razmažena vrsta....općenito, kao mi ljudi....uvijek je nešto teško i komplicirano, uvijek je problem učinit korak naprijed, teško je podignut nogu jer je stepenica za nešto više taaaaako prokleto visoka....No, je li to baš tako?
Imam sreću spoznat kako žive bića srodna nama(dakle ljudi) u nekim drugim krajevima....to su ljudi koji žive u simbiozi s prirodom i ne poznaju sebičnost u materiji....ljudi koji posjeduju mudrost i iskustvo, koji imaju punu škrinju dobrih priča iz prve ruke i nemaju razloga sanjati jer san je ionako njihova java....
Zamislite....recimo pustinju....ili prašumu.....bilo koji kraj na zemlji koji vas fascinira svojim mirom i tišinom, ili bukom i divljinom-kako koga....
Zamislite buđenje na takvom mjestu, zalazak sunca, cvrkut ptica i šuštanje velikih paprati dok je miluje vjetar....Zamislite da možete pomirisat neko daleko jutro, gaziti zemljom plemena tajnovito iscrtanih ljudi....zamislite da znate jezike svijeta.....
Ja sam zamislila i osmijeh je na mom licu....u mašti je sve moguće,a mislim da je u stvarnosti još i više....ako čovjek vjeruje, ako to istinski želi...mir je lako naći-bilo u pustinji, bilo u prašumi, bilo u nama samima.....
Pa iako mir u duši odavno imam i to je moje najveće blago, vjerujem da ću i ja prošetati pustinjom, protrčati prašumom....i čuti onaj predivan zvuk paprati dok ih miluje vjetar....
(svim Leptirima i onima koji se tako osjećaju...)
