|
|
prvi put, cini se tako davno, kada sam ugledala njegovo lice znala sam da je on covjek moga zivota znala sam da moram nesto napraviti da mu se moram vise pribliziti....
i uspjela sam nakon nekoliko sati provedenih u autobusu, uspjela sam progrovoriti, uspjela sam poceti razgovor sa njime...
proveli smo mnogo vremena zajedno u tom busu, u busu za bosnu, sjela sam do njega i pricali smo, o svemu po malo, vec tada sam se zaljubila, ocarao me je svojim ocima...
kada sam stigla u bosnu nisam znala dali cu ga ikada vise vidjeti, sve je bilo na njemu, cekala sam da se javi...
javio se....
vidjeli smo se ponovo....
poljubio me je....
znala sam da cu napokon biti sretna....
znala sam da cemo uspjeti....
11 mjeseci savrsene srece....
ali ipak nije uspjelo.....
opet zbog mene.......
prekinula sam....
jer znam da ce biti sretniji bez mene, znam da mu ja nikada nemogu pruzit ono sto zasluzuje, zrtvovala sam svoju srecu za njegovu i ponosim se s time....
Boze daj mi snage da i uspijem u tome.... previse ga volim i bojim se da necu uspjeti.........
