|
|
|
|
|
27.06.2004., nedjelja
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Četiri sata ujutro je... davno nisam bila budna u to vrijeme. Volim to doba dana, koje skoro nikada ne vidim... Tiho je, mirno, a svitanje mi je najljepši dio dana. Možda zato jer ga tako rijetko vidim.Ovo jutro podsjetilo me na jedan san. Čula sam i jednu ptičicu pa je možda i ona kriva što sam se sjetila... sjetila sam se kako sam jednom sanjala da se vozim u balonu. Bio je dosta davno taj san, nije dugo trajao baš kao ni jedan san, ali lijepo ga se sjetiti. A čudno je meni bilo sanjati da se vozim u balonu. Ja se jako bojim visine, pa je najveća vjerojatnost da cijeli put u balonu provedem sjedeći na dnu korpe. U tom slučaju, kakav je smisao voziti se u balonu? Ne mogu vidjeti sve ljepote koje mi pruža taj divan pogled. U mom snu, nisam se bojala. Uživala sam... prepustila sam se trenutku... Voljela bih reći da sam se i u stvarnosti riješila strahova... ali nisam. Još uvijek sjedim na dnu svoje korpe, dok prekrasne stvari prolaze kraj mene... tek ponekad bacim pogled... Znam da je vrijeme da ustanem i pogledam van, koliko god me bilo strah. Mislila sam da je potreban netko tko će mi pružiti ruku da ustanem, ali sada znam da to jedino mogu sama. Jer kada sama uspijem prevladati strah, tek onda ću biti onoliko snažna koliko trebam biti. Svaki dan si trebamo reći: živjeti sa strahom isto je kao i ne živjeti... i trebamo živjeti. |
Danas sam spasila puža. Bio je jedan mali pužić ispuzao negdje na stazu i bio je tako mali da je postojala velika vjerojatnost da netko stane na njega. Prvo sam stala i pogledala ga. Nekad sam kao dijete znala sjesti u prirodu i razgovarati s pužem. Da ludost, al još i dan danas razgovaram s Mjesecom, pa to možda i nije bilo tako ludo tada. I gledajući danas tog puža, sjetila sam se da sam zaboravila opustiti se na taj jednostavan, a tako lagan način… zaboravila sam se opustiti onako kako se djeca opuštaju. I uzela sam tog malog pužića i sklonila ga sa staze u travu. I baš mi je bilo dobro dok sam ga promatrala kako nastavlja svoj lagani put. Možda sam jednostavno zaboravila čuditi se svijetu? Znate kako je djeci sve zanimljivo i zabavno… zato jer su oni uvijek začuđeni. A ne može vam biti nešto zanimljivo ako sami niste zainteresirani. Zanimanje je samo u vama samima! Jer pred vama može biti najljepše i najčudesnije umjetničko djelo na svijetu, ali neće vam značiti apsolutno ništa ako sami niste zainteresirani za to. Zašto? Jer smo zaboravili čuditi se svijetu. Ako sam posve obuzeta vlastitim problemima i vlastitim opsesijama u pogledu svoga života i svega onoga što uporno nastojim nadzirati, neću biti zainteresirana za mnoštvo stvari. Pa čak i neka čudesna misao u mom umu neće imati smisla, ako nisam zainteresirana. Pužić me podsjetio kako je lijepo čuditi se svijetu. A kad konačno otvorimo svoj duh prema začuđenosti, prema ostatku svijeta, mijenja se sve oko nas. Samo mi možemo ispuniti svoj svijet zanimanjem i čuđenjem. Samo mi posjedujemo mogućnosti vidjeti što u svijetu zanimljivo postoji. Jer zanimanje je samo u nama, a ne u nečemu izvan… Vic: " Sjeo puž na kornjaču, ona krene, a puž: Viiiiiiiiiiiiiii! " :) |
Bila sam u Davidlandu. Bila sam Pikolina. Bila sam luda. Joj, kako je dobro biti lud ponekad… ma ne ponekad… često… ma ne često… uvijek!Sjetite li se nekad ludosti koje ste činili? Ja sam jednom lovila kolibrića. Htjela sam ga uslikati. Bili smo na ljetovanju, a ja sam trčala po terasi hotela sa foto aparatom i pokušala uloviti kolibrića. O da, svi su me gledali. Ne, nisam bila dijete, već poprilično prošla dvadesetu. Da, sve su slike izgledale kao mutna fleka puna raznih boja. I onda sam još kasnije saznala da u našim krajevima uopće nema kolibrića. Nema veze, jer uživala sam u tom ludom trenutku dok sam vjerovala kako lovim kolibrića. A uživali su i svi oko mene dok su se smijali mojoj zabludi. Nije bitno što mi nijedna slika nije uspjela, nije bitno što sam postala svjesna da sam trčala za nekim leptirom koji samo brzo maše krilima, nije bitno što nikome na terasi nije baš bilo jasno u čemu je štos… bitno je da smo se svi ludi zabavili. I onda sam se smijala… smijala sam se kao kad sam svog brata blizanca doslovno odvukla u kino gledati crtić. Uh, pružao je popriličan otpor, ali ja sam bila jača. Ušao je u kino pun zlobnih komentara i ironičnih primjedbi. A onda su ga skoro izbacili iz kina. Zašto? Zato jer se najglasnije smijao. Smijao se od srca. A ja sam se smijala njemu. Jer sam znala da uživa. Bilo mi je drago jer se prevario… bilo mi je drago jer je i on lud… A sad odoh opet malo u Davidland. Da, luda sam. Al baš zato me i vole. ;) Tek kad dozvolite smijati se sami sebi, shvatit ćete koliko ste dragi. |
"Sunrise, sunriseLooks like mornin' in your eyes…" Kad zavirujem u druge blogove osjećam takvu raznolikost poput glazbe koja se pruža oko nas. I onda mi postaje jasno… i blog je glazba… malo drugačija, ali ipak glazba. "It's easy to see, it's easy to see, to see only white where colour should be." To je ona neka glazba koju čuješ samo ti u svojoj glavi, koju kreiraš onako kako osjećaš… i svatko bira glazbu koja mu se sviđa, koju osjeća… zato se na nekim blogovima zadržavamo duže nego na drugima. Ako razmislite, lako se može povući i paralela s glazbom koju volite … svaki blog je određena vrsta glazbe. Ja bih rado sad pokušala odrediti koji je blog koja glazba, ali ne mogu to ja… zapravo, to najbolje može osjetiti onaj koji piše… jer on osjeti koja glazba svira dok ispisuje riječi u ovom virtualnom svijetu. Pa makar ta glazba bila i samo tišina. Osjetiti glazbu mogu i oni koji čitaju taj blog, ali vjerojatno će osjetiti različitu glazbu… jer svatko osjeti određene riječi na drugačiji način. "It's easy to feel, it's easy to feel, but it's not good enough, even though it's real." Netko mi je jednom u komentaru napisao da mu moj blog djeluje kao da sluša Sade. To mi je bio vrlo lijep komentar. Drago mi je ako je moj blog takva glazba. Ili možda više kao Enya? Iako, sad se osjećam tako da bih voljela da moj blog djeluje poput glazbe Norah Jones. Da budem i ja sama poput pjesme "Sunrise". Ona je tako nekako sjetna, melankolična, a opet s druge strane s nekim prikrivenim osmijehom… koji na kraju kaže: ipak će sve biti dobro. Kao kad idete ulicom i smiješite se… i svatko dobije želju nasmiješiti se vama. Tako na mene djeluje pjesma Sunrise. Voljela bih da i moj blog djeluje tako. "It's easy to breath, it's easy to grieve, to breathe only air where life should be. It's easy to laugh, it's easy to cry, To cry so so hard that it can't be denied. A opet s druge strane, ponekad poželim dati i nešto više, dati neki osjećaj nevezane radosti. Sjećate se filma "Prašćić Babe"? I sam film je jedan od najljepših neobičnih filmova, a u tom filmu, naslovna pjesma je jedna od najtoplijih pjesama. Ako je poslušate, sigurno će vam donijeti osmijeh na lice. Probajte osmijeh ovdje. "If I had words to make a day for you, I'd sing you a morning, golden and new. I would make this day last for all time, Give you a night dipped in a moon shine..." |
Ponekad, kad ste daleko od svega, daleko od misli, daleko od osjećaja, dogodi se trenutak kada vam neka mala, nebitna sitnica ponovo pokaže ono što se negdje spremili u neku ladicu u svojoj glavi. A bitno je to što je u ladici… bitno je, samo ste smetnuli s uma. Znate da je tu, ali ste nekako pomislili da je to dovoljno samo ponekad izvaditi iz ladice. I onda se dogodi tako glupa sitnica poput nekog filma u kojem prepoznate ono što čuvate u ladici. I shvatite svu vašu ludost što ste uopće pokušali spremiti osjećaje. Jer ne mogu se spremiti… ne možete se udaljiti od njih… i to je zapravo kako treba biti.U trenucima kada nam se čini da je sve pod kontrolom, događaju nam se stvari koje nam nenadano izmjene život. Ostavljaju neizbrisive tragove… Bližnji nam pokušavaju pomoći i ostaju bespomoćni. Tok događaja je nepromjenjiv i ne možemo ga ignorirati. Za nas koji prolazimo kroz takva iskustva jedini odgovor je život ispunjen vjerom i saznanjem da su pravi ljudi tu kada ih zatrebamo. Takve ljude, ljude koji nas znaju saslušati, trebamo štititi, jer oni su ti koji nam pomažu da preživimo… |
" Bog je htio da se smijem kako bi se sva bića koja imaju dar sluha mogla smijati sa mnom. "Jednom prilikom, upala sam u zonu sumraka. Zapravo, to smo mislili moj prijatelj i ja, kad smo se iznenada našli u kafiću, mahom okruženi sređenim, starijim ljudima čiji je prosjek godina bio sedamdeset. I zbunjeno smo se okretali ne bi li otkrili još nekoga tko nije imao sijedu kosu i tko bi bio bar približno naših godina … nismo ga pronašli. Onda smo zaključili da smo upali u zonu sumraka. I zaključili smo da su to sve zapravo mladi ljudi, al mi ih samo vidimo tako stare. I počeli smo proučavati te starce. Ubrzo se sve savršeno poklapalo. Dvije starice preko puta nas su zapravo bile mlade studentice koje su se pripremale za ispit. Prva je drugoj dala neki papir, za koji smo utvrdili da je šalabahter, a druga je to marljivo prepisivala. Zatim su ušle još dvije bake i neki djedica, koji su zapravo bili studenti upravo došli s ispita i nervozno su raspravljali o zadacima i glupom profesoru. Baš su ljutito izgledali. Druge dvije bake su sjele kraj prozora kako bi promatrale komade koji prolaze. Vragoljasto su se smješkale kad je prošao jedan "mladi" dečko od nekih pedeset. I tako smo za sve starce koji su popunili kafić otkrili njihovu "pravu" ulogu. Ubrzo se naša zona sumraka pretvorila u zonu smijeha. A smijeh je prava zarazna bolest. I to takva bolest koja se može raširiti poput požara, a koji ne uništava ništa drugo osim očajanja. Ponekad se bojim da ću se jednog jutra probuditi i otkriti da sam postala ozbiljna. Al onda se dogodi ovakva zona smijeha i znam da to nije moguće. Ma zapravo, mogu se ja brinuti da ne "postanem ozbiljna", ali ako se zbog toga zaista zabrinem, bit će to znak da sam to već postala. Oni od nas koji još uvijek ozbiljno shvaćaju život, vjerojatno još nisu dokučili njegov istinski smisao. |
Danas je neki čudan dan. Danas je jedan od onih dana kada idete ulicom i osjećate se potpuno odvojeni od svijeta. Kad imate osjećaj da je sve oko vas usporeno, a vi pripadate nekom sasvim drugom filmu. Danas je jedan od onih dana kad se možete pogledati u ogledalo i odvojiti od sebe i svoj odraz promatrati očima stranca. Svima se to dogodilo jednom... dan kad se osjećate čudno. Al ne mislim pri tom na one osjećaje koji su dio vas, kao na primjer osjećaji prema osobama koje volite. Mislim na one neke lude osjećaje koje ne možete definirati... i jednostavno se osjećate čudno.Danas sam osjetila opet da sam draga Bogu. Jel vjerujete vi u Boga? Ja vjerujem. Iako ovo moje vjerovanje, onakvo kakvo je, sigurno ne spada niti u jednu religiju. Al znate onaj osjećaj kad shvatite da, ipak taj VAŠ Bog u kojeg vjerujete, unatoč svemu vas voli. Danas sam to osjetila. Volim taj osjećaj. Onda namignem Bogu i kažem: "Čujemo se, prijatelju." On mi namigne nazad. Baš je dobro biti prijatelj s Bogom. "Nakon svoje smrti, čovjek je došao pred Boga i on mu odluči pokazati njegov životni put. I pokaže mu Bog veliku kartu koja je prikazivala sve životne situacije. Od jedne do druge situacije, vodile su stope. Svuda su bile stope dviju osoba. I pokaže mu Bog na te stope i kaže: - Ovo je tvoj životni put. A čovjek ga upita: - A čije su još ovo stope koje idu uz moje? Bog mu reče: - To sam ja išao kraj tebe i pokazivao ti put. Odjednom čovjek vidi da su na nekim mjestima samo jedne stope, pa upita: - A zašto su ovdje samo jedne stope? Bog odgovori: - To su bili tvoji najteži trenuci u životu. Čovjek razočarano: - Pa kako si me mogao napustiti u najtežim trenucima? A Bog mu reče: - Nisam ja tebe tada napustio. Ja sam te nosio. " |
I stvarno mi se puno puta već dogodilo da sam se razočarala u ljude i stvarno sam već puno puta rekla da neću vjerovati nikome i da ću živjeti samo za sebe. Al opet, ta neka luda, blesava nada da možda ipak postoji nešto više od prizemnih strasti vrati mi ono malo vjere u čovjeka. I opet povjerujem. Nisam više toliko balava da bih mogla reći da sam naivna… al možda ipak jesam… možda sam ipak naivna kad pomislim da treba vjerovati u dobrotu ljudi. Jer ne treba! I opet sam se opekla. Na trenutak sam se izgubila u vjeri i bojim se da bih se mogla utopiti u trenutku. I onda se moj jedan prijatelj čudi zašto volim film "Vatromet taštine" u kojem su apsolutno svi likovi opsjednuti isključivo koristoljubljem. Zašto? Pa zato jer je baš taj film najbolji pokazatelj pravog života. Nema dobra u svijetu… čak i ako ga vidiš, vjeruj nestat će jako brzo. Ovo je sad jako mračan tekst, potaknut nedavnim razočarenjem i potaknut još jednom razbijenom iluzijom.Međutim, izgleda da ću ostati luda do kraja. U filmu "Vatromet taštine" postoji ipak jedna osoba koja je dobra. To je stari sudac. I on na kraju svima pokaže koliko su jadni u svojim životima. Ne utječe to baš na ostale, al on je barem pokazao da ipak postoji. Ipak postoji netko dobar … i na sreću i ja sam srela takve ljude. Možda ih nema puno, ali nada da su ipak oko nas, daje mi snage da i dalje živim u svojoj naivnosti i ipak ponekad vjerujem ljudima. You may say I'm a dreamer, but I'm not the only one... |
Napisala sam sad jedan tekst i nekako mi nije dovoljno dobar. I zbog nečega nisam zadovoljna. I neću ga staviti. Možda ga stavim sutra, ne znam... Al skužila sam da komentari ispod teksta dosta djeluju na mene. Iako mi je drago što ih ima, ponekad me i sputavaju... nekad me potiču. A volim ja ovaj moj blog. Baš mi nekako bude drago kreirati priče ili dijeliti neke već postojeće... a onda mi još draže bude biranje slika. Jer nekako i kroz slike pokušavam izreći nešto što možda ne mogu u tekstu. I onda se uhvatim kako se divim slikama. Recimo, jako sam zadovoljna slikom uz tekst "Poni". Prikazuje carussel, koji mi je i inače nekako pomalo strašan uz onu glazbu, al opet dovoljno intrigantan da stoji uz tu priču.I ovo doživljavam kao pisanje u kojem ti čitatelj odmah kaže što misli. I nekad bih tako rado isključila sve komentare da ih nema uopće i da ne znam što tko misli. Nekad ti komentari jako djeluju na mene. A opet s druge strane, zapravo mi je drago vidjeti... jer to vam dođe kao da je blog život, ono što pišete na blogu ste vi što pokazujete svijetu, samo što ovaj put imate mogućnost čitanja misli onima koje srećete u životu... to su komentari. Razmislite. I u stvarnom svijetu postoje komentari, samo ih najčešće ne vidite ... a nekad tako želite. "No day, no night, no moment, can hold me back from trying. I'll flag, I'll fall, I'll falter, I'll find my day may be, Far and Away..." |
Bio jednom jedan bogat čovjek koji je imao dva sina. Jedan sin je bio nepopravljivi pesimist, a drugi nepopravljivi optimist. Čovjek je razmišljao kako ni jedno ni drugo nije baš dobro i kako bi ih obojicu trebalo naučiti lekciju. Pesimist treba naučiti kako ne ispadne uvijek sve loše kako je mislio i umjesto što se zamara lošim mislima, treba naučiti radovati se, a optimist treba naučiti kako nije uvijek sve baš dobro jer život nosi i loše stvari. I s obzirom da je bio Božić, on kaže da ima poklone za njih. I odvede pesimista u jednu ogromnu sobu punu prekrasnih poklona svih vrsta i kaže: "Ovo je sve za tebe."Zatim odvede optimista u drugu sobu u kojoj je bila samo velika hrpa konjskih govana i kaže mu da je to poklon za njega. I ostavi čovjek njih neko vrijeme da razmišljaju, ali ponukan znatiželjom odluči malo proviriti kako bi vidio što se događa. I dođe on do pesimistove sobe i pogleda unutra. A sin pesimist sjedi zamišljeno na sred sobe, nijedan poklon nije ni dotaknuo i namršteno ponavlja: "U čemu je štos?" Otac uzdahne i pomisli: "Ne zna pronaći radost. Uvijek traži ono loše čak i kad je sve očigledno dobro." Zatim ode vidjeti što sin optimist radi. A kad je došao tamo, a optimist se popeo na najveću hrpu govana, kopa rukama i smije se najradosnije što je mogao. Otac zbunjeno upita što radi. A optimist će njemu veselo: "Pa pored toliko konjskih govana, sigurno je ispod njih poni!" Nikad ne trebamo prestati tražiti svog ponija… bez obzira koliko duboko morali kopati. Možda ga nećemo pronaći nikada, ali ćemo barem provesti život radujući se. |
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Zvuk tišine... jedini koji imate kad ostanete sami sa osobom duboko u vama... možda onda pronađete odgovore koje niste znali naći jer ste bili izgubljeni među ljudima... Ovaj blog posvećen je takvim trenucima, kada ste daleko od svih... s tišinom oko vas... možda i vama tada padne na pamet neka ludost kao i meni: Želim osvojiti svijet. A onda ću vidjeti što dalje. 
Secrets of life
"Ako nije moguće nekoga potpuno imati, najbolje ga je tada potpuno izgubiti." "Biti pametan znači razlikovati istine koje treba reći od onih koje treba prešutjeti." "Umanjimo li svoje Ja, tada može rasti nešto važnije." "... i živi tako da se ne postidiš ni jedne svoje uspomene." "Svatko vidi kako izgledaš, ali ih malo zna ono što jesi." "Nikad nismo toliko sretni, ni toliko nesretni kao što mislimo." "Da su gnjevni pogledi strijelice, svi bi ljudi bili ubojice." "Vjera je sposobnost da se podnese vlastita sumnja." "Razmišljati znači duboko se čuditi." "Kad svi ljudi jednako misle, znači da nitko puno ne razmišlja." "Istina je - zabrinutost ubija ljubav." "Budite realni. Očekujte čuda." "Strah je samo drugo ime za nesposobnost da ovladamo nastajanjem misli." "Imamo jako malo mašte za bol koju nanosimo drugima." "Snovi nikada ne umiru. Umiru samo sanjari." "Imagination is more important than knowledge." |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
